Demokratska Republika Armenija

Izvor: Wikipedia
Demokratska Republika Armenija
Հայաստանի Դեմոկրատական Հանրապետութիւն
Flag of the Transcaucasian Federation.svg
1918. – 1920. Flag of Armenian SSR.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Mer Hayrenik
Lokacija Demokratske Republike Armenije
Karta Armenske republike (1918.-1920.)
Glavni grad Erevan
Jezik/ci armenski
Vlada Republika
premijer: Simon Vracjan
Historija
 - Proglašenje nezavisnosti 28. maj 1918.
 - Sovjetska invazija 29. novembar 1920.
Stanovništvo
 - 1918. (procjena) oko 3.000.000 
Valuta armenski dram

Demokratska Republika Armenija (armenski: Հայաստանի Դեմոկրատական Հանրապետութիւն, Hayastani Demokratakan Hanrapetut'yun; poznata i kao Prva armenska republika) bila je prva novovjeka armenska republika.

Ova država osnovana je u području Istočne Armenije, na teritoriju bivše Carske Rusije nakon Oktobarska revolucija - 1917. Vođe ove države bili su članovi Armenske Revolucionarne Federacije i drugih armenskih partija koje su se udružile u stvaranju nove države. U vrijeme kad je osnovana ova država graničila je s Demokratskom Republikom Gruzijom na sjeveru, Osmanskim Carstvom na zapadu, Perzijskim Carstvom na jugu i Azerbajdžanskom Demokratskom Republikom na istoku. [1]

Od samog početka je ta država bila suočena s brojnim vlastitim i vanjskim problemima. Veliki dio stanovništva bile su armenske izbjeglice, pobjegle na rusku stranu pred masakrom koji se dogodio tokom 1915. za armenskog genocida u Zapadnoj Armeniji, koja je bila pod kontrolom Osmanskog Carstva.

Historija[uredi - уреди]

Okolnosti nastanka[uredi - уреди]

Palača armenskog parlamenta iz 1918.

Nakon propasti Armenske kraljevine Kilikija krajem 14. vijeka, - Armenci su podpali pod vlast Perzijanaca i Osmanlija sve do 19. vijeka, kad je Rusko Carstvo za Rusko-turskog rata 1828.-1829. zauzelo i anektiralo - Istočnu Armeniju[2], a nakon Rusko-turskog rata 1877.-1878. i Karsku oblast. S druge strane Zapadna Armenija ostala je u Osmanskom Carstvu, u kom su provođene masovne likvidacije i prislilne deportacije između 1894. - 1896. i 1915. [2]

Za Prvog svjetskog rata ruska vojska na Kavkaskom frontu koristila je stanovništvo Zapadne Armenije (koje je na Ruse gledalo kao oslobodioce), kao dobrovoljačke snage, a otvoreno je i podržavala - Armenski pokret za nacionalno oslobođenje, u njegovu nastojanju da formira svoju republiku, koja je trebala nastati dobrim dijelom i na teritoriju pod osmanskim suverenitetom. Rusi su uz podršku lokalnog armenskog stanovništva, koje je dizalo pobune i djelovalo u osmanskoj pozadini kao gerila uspjeli zauzeti grad Van u maju 1915. Istovremeno sa napredovanjem u dubinu Zapadne Armenije, Rusi su radili i na osnivanju sebi naklonjene administracije. U zimu 1916. zauzeli su i Erzurum a u aprilu Trabzon, Muş i Bitlis, te u julu i Erzincan. Ruski generalštab imao je planove o daljnjem napredovanju, ali je nenadana Februarska revolucija - 1917.zaustavila sve njihove vojne operacije. [3]

Nakon abdikacije - cara Nikolaja II. u martu 1917., a nakon tog i njegova brata Mihajla, vlast preuzima prijelazna vlada koja je smijenila carsku upravu na Kavkazu i osnovala peteročlani Zakavkaski odbor, poznat kao Ozakom. Jedan od članova tog odbora bio je i armenski lider Mihael Papadjanian, Ozakom je trebao imenovati vrhovnog komesara za zauzete osmanske teritorije - odnosno Zapadnu Armeniju, koja je trebala biti podijeljena na pet administrativnih jedinica.

Sve je to palo u vodu kad je 5. decembra 1917. potpisan - Sporazum o prekidu vatre u Erzincanu između Rusije i Osmanskog Carstva. Između decembra 1917. i februara 1918, upućeno je umjesto ruske vojske u rasulu - 7. armenskih pukova na front, kojima su ruski vojnici ostavili svoje naoružanje. U tom trenutku armenski lideri su se još uvijek nadali da će liberalna buržoazija uspjeti nadvladati lenjinove boljševike u Dumi, te im nije ni padalo na pamet da se odcjepe od Rusije.

Turci su pokrenuli ofanzivu u januaru 1918. Jedini ozbiljniji otpor pružala im je nabrzinu organizirana milicija od nekih 40 000 pripadnika. Tako da je osmanska vojska vrlo lako i brzo već u martu 1918. zauzela Trabzon, Erzurum, Kars, Van i Batumi. Upravo tada u sredini te ofanzive je nova Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika potpisala je Mir u Brest-Litovsku 3. marta 1918., proglasila opću demobilizaciju i izašla iz Prvog svjetskog rata[4], pa su ratne operacije nakratno zaustavljene.

Po klauzulama tog ugovora Osmansko Carstvo je ponovno dobilo pravo na okupirane dijelove Istočne Anadolije (Erzincan, Erzurum, Van), i Crno More (Ardahan, Trabzon), ali su mu prepušteni i dotad ruski Batumi i Kars. Ubrzo nakon potpisivanja, osmanske snage počele su napredovati na svim djelovima fronta.

Proglašenje nezavisnosti[uredi - уреди]

Suočeni sa ozbiljnom osmanskom prijetnjom okupacije, nakon odlaska ruske vojske, Armenci, Gruzijci i Azerbajdžanci osnovali u 22. aprila 1918. Zakavkasku Demokratsku Federativnu Republiku[2], ali su ubrzo između njih isplivale velike razlike, pa se Armenija proglasila nezavisnom 28. maja 1918. [2] Prvi premijer Armenije bio je Hovhanes Kačaznuni, a prvi izbori održani su 1919. godine.

Armenske snage su se ispočetka donekle uspjele oduprijeti osmanskim napadima, ali su nakon katastrofalnog poraza u Bitci kod Sardarapada u maju 1918. [5]izgubili sve kasnije bitke, pa im se vojska raspala.

Prvo primirje[uredi - уреди]

Nakon brojnih i teških poraza Armenija je bila prisiljena potpisati sa Osmanskim Carstvom Batumski dogovor - 4. juna 1918., po tom dogovoru morala je pristati na granice prije Rusko-turskog rata 1877.-1878. duž rijeka Arpa i Araks. [2]

Rat sa susjedima i Osmanlijama[uredi - уреди]

Nakon pobjede sila Antante u Prvom svjetskom ratu i potpisivanja Primirja u Mudrosu - 30. oktobra 1918. između snaga Antante i Osmanskog Carstva, Armenci su ponovno zauzeli Aleksandropol i Kars. [2] Nedugo poslije potpisivanja primirja, izbio je novi Gruzijsko-armenski rat - 1918. zbog teritorija Marneuli na koje su obadvije strane polagale pravo. A nakon tog je uslijedio još teži Armensko-azerbejdžanski rat (1918. - 1920.) oko Nagorno Karabaha. [2]

Antanta je 15. januara 1920. priznala sve tri kavkaske republike, a američki predsjednik Woodrow Wilson pokrenuo je inicijativu da Sjedinjene Američke Države prihvate mandat nad Armenijom, ali mu je senat u junu to odbio. [2]

Karta Armenske države prema Sporazumu iz Sèvresa

Armenci su uz pomoć ekspedicionog korpusa Britanske armije uspjeli povratiti Kars u aprilu 1919. i razbiti muslimansku Jugozapadnu Kavkasku Republiku koju je u međuvremenu osnovao valija Karsa.

Sporazum u Sèvresu nada za Armeniju[uredi - уреди]

U augustu 1920. je potpisan Sporazum u Sèvresu između snaga Antante i Osmanskog Carstva. Saveznici su pritisnuli Osmanlije da priznaju Armeniju kao nezavisnu državu i to po planu američkog predsjednika - Wilsona, a to je značilo da im Turci trebaju vratiti Erzurum, Trabzon, Van i Kars. [2][1]Novu državu priznalo je mnogo zemalja, između ostalih i Sjedinjene Američke Države, ali sultan Mehmed VI., nije ratificirao sporazum.

Slom Demokratske Republike Armenije[uredi - уреди]

U međuvremenu je vođa turskih nacionalista - Kemal Atatürk, uz pomoć ruskih boljševika nizao pobjede u Turskom ratu za nezavisnost. On se nikako nije mirio sa okupacijom Turske, a ni sa takvom Armenijom, pa su njegove snage ponovno napale Armeniju, pa je tako izbio Tursko-armenski rat. S druge strane je 11. Crvena armija krenula je na svoj trijufalni pohod preko Kavkaza, i sovjetizirala Baku, Azerbajdžan i Nagorno-Karabah. Kad se približila Erevanu pozvala je Armence da zbace lidere Armenske revolucionarne federacije popularno zvane - Dašnakcutjon. [1]Armenski narod a i vojska bili su dobrano dezorjentirani, jer su sovjeti vodili vještu propagandu, s jedne strane prikazivali su novu tursku vlast kao prijateljsku i socijalističku, a s druge strane su ocrnjivali Dašnakcutjon kao nesposoban. Brojni Armenci ušli su u redove Crvene Armije poneseni njenim uspjesima, s druge strane dezerjentirana i demoralizirana armenska vojska povukla se i predala Turcima dobro utvrđeni Kars gotovo bez borbe u oktobru 1920.

Ulazak 11. Crvene armije u Erevan 1920.

Tursko-armenski rat završio je potpisivanjem - Aleksandropolskog mira u tadašnjem Aleksandropolu 2. decembara 1920. Tim sporazumom Armenija se odrekla granica dobivenih Sporazumom u Sèvresu i morala se vratiti na granice prije 1914. a turskoj manjini u oblasti Nahčivan morala je dati autonomiju. [2]

Ulazak Crvene armije[uredi - уреди]

Sovjetska 11. Crvena armija počela je invaziju na Armeniju - 29. novembra 1920., istog dana proglašena je Armenska Sovjetska Socijalistička Republika[1], pa su armenski lideri prihvatili ultimatum koji im je prezentirao sovjetski opunomoćenik - Boris Legran. Konačan prijenos vlast održan je 2. decembara u Erevanu. Crvena armija se obavezala da će štititi Armeniju od turske vojske.

Ubrzo nakon toga - 1922. Armenija je postala dio Zakavkaske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, ona je raspuštena - 1936. pa je Armenija postala jedna od konstitutivnih republika Sovjetskog saveza. [1]

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prije Prvog svjetskog rata u tim krajevima je živjelo oko 2 800 000 Armenaca, od toga 1 500 000 u Osmanskom Carstvu, a ostatak u Carskoj Rusiji. Novoosnovana armenska država imala je velikih problema sa izbjeglicama koje su bježale pred turskim napadima, njih je bilo preko 300 000. Armenska država imala oko 2 000 000 stanovnika, od tog broja njih 1 650 000 bili su Armenci, a ostatak su bili pripadnici drugih etničkih skupina.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "The First Armenian Republic, 1918-1920" (engleski). Demirdjian Enterprises Inc. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 2.8 2.9 "The republic of Armenia" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/35178/Armenia/44275/The-republic-of-Armenia. pristupljeno 28. 09. 2013.. 
  3. "Caucasus Campaign" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Caucasus+Campaign. pristupljeno 30. 09. 2013. 
  4. "Russian Civil War" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Russian+Civil+War. pristupljeno 30. 09. 2013.. 
  5. "Battle of Sardarapat" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Battle+of+Sardarapat. pristupljeno 30. 09. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]