Demokratska Republika Armenija

Izvor: Wikipedia
Demokratska Republika Armenija
Հայաստանի Դեմոկրատական Հանրապետութիւն
Flag of the Transcaucasian Federation.svg
1918.–1920. Flag of Armenian SSR.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Mer Hayrenik
Lokacija Demokratske Republike Armenije
Karta Armenske republike (1918.-1920.)
Glavni grad Erevan
Jezik/ci armenski
Vlada Republika
premijer: Simon Vracjan
Historija
 - Proglašenje nezavisnosti 28. maj 1918.
 - Sovjetska invazija 29. novembar 1920.
Stanovništvo
 - 1918. (procjena) oko 3.000.000 
Valuta armenski dram

Demokratska Republika Armenija (armenski: Հայաստանի Դեմոկրատական Հանրապետութիւն, Hayastani Demokratakan Hanrapetut'yun; poznata i kao Prva armenska republika) bila je prva novovjeka armenska republika.

Ova država osnovana je u području Istočne Armenije, na teritoriju bivše Carske Rusije nakon Oktobarska revolucija - 1917. Vođe ove države bili su članovi Armenske Revolucionarne Federacije i drugih armenskih partija koje su se udružile u stvaranju nove države. U vrijeme kad je osnovana ova država graničila je s Demokratskom Republikom Gruzijom na sjeveru, Osmanskim Carstvom na zapadu, Perzijskim Carstvom na jugu i Azerbajdžanskom Demokratskom Republikom na istoku. [1]

Od samog početka je ta država bila suočena s brojnim vlastitim i vanjskim problemima. Veliki dio stanovništva bile su armenske izbjeglice, pobjegle na rusku stranu pred masakrom koji se dogodio tokom 1915. za armenskog genocida u Zapadnoj Armeniji, koja je bila pod kontrolom Osmanskog Carstva.

Historija[uredi - уреди]

Okolnosti nastanka[uredi - уреди]

Palača armenskog parlamenta iz 1918.

Nakon propasti Armenske kraljevine Kilikija krajem 14. vijeka, - Armenci su podpali pod vlast Perzijanaca i Osmanlija sve do 19. vijeka, kad je Rusko Carstvo za Rusko-turskog rata 1828.-1829. zauzelo i anektiralo - Istočnu Armeniju[2], a nakon Rusko-turskog rata 1877.-1878. i Karsku oblast. S druge strane Zapadna Armenija ostala je u Osmanskom Carstvu, u kom su provođene masovne likvidacije i prislilne deportacije između 1894. - 1896. i 1915. [2]

Za Prvog svjetskog rata ruska vojska na Kavkaskom frontu koristila je stanovništvo Zapadne Armenije (koje je na Ruse gledalo kao oslobodioce), kao dobrovoljačke snage, a otvoreno je i podržavala - Armenski pokret za nacionalno oslobođenje, u njegovu nastojanju da formira svoju republiku, koja je trebala nastati dobrim dijelom i na teritoriju pod osmanskim suverenitetom. Rusi su uz podršku lokalnog armenskog stanovništva, koje je dizalo pobune i djelovalo u osmanskoj pozadini kao gerila uspjeli zauzeti grad Van u maju 1915. Istovremeno sa napredovanjem u dubinu Zapadne Armenije, Rusi su radili i na osnivanju sebi naklonjene administracije. U zimu 1916. zauzeli su i Erzurum a u aprilu Trabzon, Muş i Bitlis, te u julu i Erzincan. Ruski generalštab imao je planove o daljnjem napredovanju, ali je nenadana Februarska revolucija - 1917.zaustavila sve njihove vojne operacije. [3]

Nakon abdikacije - cara Nikolaja II. u martu 1917., a nakon tog i njegova brata Mihajla, vlast preuzima prijelazna vlada koja je smijenila carsku upravu na Kavkazu i osnovala peteročlani Zakavkaski odbor, poznat kao Ozakom. Jedan od članova tog odbora bio je i armenski lider Mihael Papadjanian, Ozakom je trebao imenovati vrhovnog komesara za zauzete osmanske teritorije - odnosno Zapadnu Armeniju, koja je trebala biti podijeljena na pet administrativnih jedinica.

Sve je to palo u vodu kad je 5. decembra 1917. potpisan - Sporazum o prekidu vatre u Erzincanu između Rusije i Osmanskog Carstva. Između decembra 1917. i februara 1918, upućeno je umjesto ruske vojske u rasulu - 7. armenskih pukova na front, kojima su ruski vojnici ostavili svoje naoružanje. U tom trenutku armenski lideri su se još uvijek nadali da će liberalna buržoazija uspjeti nadvladati lenjinove boljševike u Dumi, te im nije ni padalo na pamet da se odcjepe od Rusije.

Turci su pokrenuli ofanzivu u januaru 1918. Jedini ozbiljniji otpor pružala im je nabrzinu organizirana milicija od nekih 40 000 pripadnika. Tako da je osmanska vojska vrlo lako i brzo već u martu 1918. zauzela Trabzon, Erzurum, Kars, Van i Batumi. Upravo tada u sredini te ofanzive je nova Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika potpisala je Mir u Brest-Litovsku 3. marta 1918., proglasila opću demobilizaciju i izašla iz Prvog svjetskog rata[4], pa su ratne operacije nakratno zaustavljene.

Po klauzulama tog ugovora Osmansko Carstvo je ponovno dobilo pravo na okupirane dijelove Istočne Anadolije (Erzincan, Erzurum, Van), i Crno More (Ardahan, Trabzon), ali su mu prepušteni i dotad ruski Batumi i Kars. Ubrzo nakon potpisivanja, osmanske snage počele su napredovati na svim djelovima fronta.

Proglašenje nezavisnosti[uredi - уреди]

Suočeni sa ozbiljnom osmanskom prijetnjom okupacije, nakon odlaska ruske vojske, Armenci, Gruzijci i Azerbajdžanci osnovali u 22. aprila 1918. Zakavkasku Demokratsku Federativnu Republiku[2], ali su ubrzo između njih isplivale velike razlike, pa se Armenija proglasila nezavisnom 28. maja 1918. [2] Prvi premijer Armenije bio je Hovhanes Kačaznuni, a prvi izbori održani su 1919. godine.

Armenske snage su se ispočetka donekle uspjele oduprijeti osmanskim napadima, ali su nakon katastrofalnog poraza u Bitci kod Sardarapada u maju 1918. [5]izgubili sve kasnije bitke, pa im se vojska raspala.

Prvo primirje[uredi - уреди]

Nakon brojnih i teških poraza Armenija je bila prisiljena potpisati sa Osmanskim Carstvom Batumski dogovor - 4. juna 1918., po tom dogovoru morala je pristati na granice prije Rusko-turskog rata 1877.-1878. duž rijeka Arpa i Araks. [2]

Rat sa susjedima i Osmanlijama[uredi - уреди]

Nakon pobjede sila Antante u Prvom svjetskom ratu i potpisivanja Primirja u Mudrosu - 30. oktobra 1918. između snaga Antante i Osmanskog Carstva, Armenci su ponovno zauzeli Aleksandropol i Kars. [2] Nedugo poslije potpisivanja primirja, izbio je novi Gruzijsko-armenski rat - 1918. zbog teritorija Marneuli na koje su obadvije strane polagale pravo. A nakon tog je uslijedio još teži Armensko-azerbejdžanski rat (1918. - 1920.) oko Nagorno Karabaha. [2]

Antanta je 15. januara 1920. priznala sve tri kavkaske republike, a američki predsjednik Woodrow Wilson pokrenuo je inicijativu da Sjedinjene Američke Države prihvate mandat nad Armenijom, ali mu je senat u junu to odbio. [2]

Karta Armenske države prema Sporazumu iz Sèvresa

Armenci su uz pomoć ekspedicionog korpusa Britanske armije uspjeli povratiti Kars u aprilu 1919. i razbiti muslimansku Jugozapadnu Kavkasku Republiku koju je u međuvremenu osnovao valija Karsa.

Sporazum u Sèvresu nada za Armeniju[uredi - уреди]

U augustu 1920. je potpisan Sporazum u Sèvresu između snaga Antante i Osmanskog Carstva. Saveznici su pritisnuli Osmanlije da priznaju Armeniju kao nezavisnu državu i to po planu američkog predsjednika - Wilsona, a to je značilo da im Turci trebaju vratiti Erzurum, Trabzon, Van i Kars. [2][1]Novu državu priznalo je mnogo zemalja, između ostalih i Sjedinjene Američke Države, ali sultan Mehmed VI., nije ratificirao sporazum.

Slom Demokratske Republike Armenije[uredi - уреди]

U međuvremenu je vođa turskih nacionalista - Kemal Atatürk, uz pomoć ruskih boljševika nizao pobjede u Turskom ratu za nezavisnost. On se nikako nije mirio sa okupacijom Turske, a ni sa takvom Armenijom, pa su njegove snage ponovno napale Armeniju, pa je tako izbio Tursko-armenski rat. S druge strane je 11. Crvena armija krenula je na svoj trijufalni pohod preko Kavkaza, i sovjetizirala Baku, Azerbajdžan i Nagorno-Karabah. Kad se približila Erevanu pozvala je Armence da zbace lidere Armenske revolucionarne federacije popularno zvane - Dašnakcutjon. [1]Armenski narod a i vojska bili su dobrano dezorjentirani, jer su sovjeti vodili vještu propagandu, s jedne strane prikazivali su novu tursku vlast kao prijateljsku i socijalističku, a s druge strane su ocrnjivali Dašnakcutjon kao nesposoban. Brojni Armenci ušli su u redove Crvene Armije poneseni njenim uspjesima, s druge strane dezerjentirana i demoralizirana armenska vojska povukla se i predala Turcima dobro utvrđeni Kars gotovo bez borbe u oktobru 1920.

Ulazak 11. Crvene armije u Erevan 1920.

Tursko-armenski rat završio je potpisivanjem - Aleksandropolskog mira u tadašnjem Aleksandropolu 2. decembara 1920. Tim sporazumom Armenija se odrekla granica dobivenih Sporazumom u Sèvresu i morala se vratiti na granice prije 1914. a turskoj manjini u oblasti Nahčivan morala je dati autonomiju. [2]

Ulazak Crvene armije[uredi - уреди]

Sovjetska 11. Crvena armija počela je invaziju na Armeniju - 29. novembra 1920., istog dana proglašena je Armenska Sovjetska Socijalistička Republika[1], pa su armenski lideri prihvatili ultimatum koji im je prezentirao sovjetski opunomoćenik - Boris Legran. Konačan prijenos vlast održan je 2. decembara u Erevanu. Crvena armija se obavezala da će štititi Armeniju od turske vojske.

Ubrzo nakon toga - 1922. Armenija je postala dio Zakavkaske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, ona je raspuštena - 1936. pa je Armenija postala jedna od konstitutivnih republika Sovjetskog saveza. [1]

Stanovništvo[uredi - уреди]

Prije Prvog svjetskog rata u tim krajevima je živjelo oko 2 800 000 Armenaca, od toga 1 500 000 u Osmanskom Carstvu, a ostatak u Carskoj Rusiji. Novoosnovana armenska država imala je velikih problema sa izbjeglicama koje su bježale pred turskim napadima, njih je bilo preko 300 000. Armenska država imala oko 2 000 000 stanovnika, od tog broja njih 1 650 000 bili su Armenci, a ostatak su bili pripadnici drugih etničkih skupina.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "The First Armenian Republic, 1918-1920" (engleski). Demirdjian Enterprises Inc. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 2.6 2.7 2.8 2.9 "The republic of Armenia" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/35178/Armenia/44275/The-republic-of-Armenia. pristupljeno 28. 09. 2013.. 
  3. "Caucasus Campaign" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Caucasus+Campaign. pristupljeno 30. 09. 2013. 
  4. "Russian Civil War" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Russian+Civil+War. pristupljeno 30. 09. 2013.. 
  5. "Battle of Sardarapat" (engleski). The Free Dictionary. http://encyclopedia.thefreedictionary.com/Battle+of+Sardarapat. pristupljeno 30. 09. 2013.. 

Vanjske veze[uredi - уреди]