Stipe Božić

Stipe Božić Lične informacije Datum rođenja 1951. Mesto rođenja Vrgorac, SFRJ Državljanstvo SFRJ, Hrvatska Sportske informacije Sport Planinarstvo Disciplina Alpinizam Lični rekord Uspon na Mount Everest 1979. g, K2, Kangchenjunga, osvajač Sedam vrhova Klub PD Mosor, Split

Stipe Božić (Zavojane - Pivci kod Vrgorca, 1951.) je hrvatski alpinist, putopisac, redatelj dokumentarnih filmova i emisija, zaposlenik HRT-a, član HGSS-a.

Početci

Stipe Božić rođen je 1950. u malom mjestu Zavojanama. Roditelji su mu bili u zbijegu u El Shattu. Nakon osnovne škole preselio se kod oca u Split. Godine 1968. završio je alpinističku školu u splitskom PD Mosor. Za vijeme služenja vojnog roka 1971. godine upoznao je Vikija Grošelja, budućeg velikog slovenskog alpinistu, i kasnijeg penjačkog partnera na mnogim himalajskim usponima. Godine 1975. sudjelovao je u ekspediciji u Hindukush u organizaciji PD Mosor. Tom prilikom, popeo se na 7.492 m visoki Noshaq, ujedno i najviši vrh Afganistana.

Karijera

Popeo se na najviše vrhove svih kontinenata i na tri najviša vrha na svijetu:

• Mount Everest 8.848 m 15. svibnja 1979. i 10. svibnja 1989.,
• K2 8.611 m 1993. i
• Kangchenjunga 8.586 m 1991. godine.

Na najviši vrh svijeta, Mount Everest, popeo se dva puta, te je drugi Europljanin (poslije Rheinholda Messnera) kome je to uspjelo.

Stipe Božić se također popeo na sedam najviših vrhova svih sedam kontinenata:

• Mount Everest (Azija),
• Aconcagua (J. Amerika) 1996.,
• Mount McKinley (Sj. Amerika) 1996.,
• Kilimanjaro (Afrika) 1996.,
• Mount Vinson (Antarktika) 1997.,
• Mont Blanc (Europa) 1974. i
• Mount Kosciusko (Australija) 1996. godine.

Popeo se i na Elbrus neslužbeni najviši vrh Europe 2000. godine.

Osim alpinizma, Stipe Božić se bavio speleologijom, ronjenjem, te je aktivan skijaš. Spustio se 1 395 metara duboko pod zemlju u Lukinoj jami na Velebitu. Visinska razlika između dubine ispod površine zemlje u Lukinoj jami i visine Mount Everesta (10243m) predstavlja svojevrsan svjetski visinski rekord.

S jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama je stigao i na Sjeverni pol. Na svojim putovanjima snimio je mnoštvo uspješnih fotografija koje je izlagao na zajedničkim i samostalnim izložbama. Njegove fotografije bile su uvrštene na izložbi "Hrvatska fotografija od tisuću devetsto pedesete do danas" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Božić je autor mnogobrojnih novinskih članaka, feljtona, kalendara te knjiga "Put na vrh svijeta", "Sedam vrhova" i "Svete planine svijeta".

Profesionalnom je kamerom snimio veliku količinu filmskog i video materijala u malo istraženim dijelovima svijeta. Snimao je čak dva puta na samom vrhu Mount Everesta što dovoljno govori o njegovoj izuzetnoj volji da vrhunski rezultat približi običnim ljudima. Režirao je više od 80 dokumentarnih filmova koji su u sklopu putopisnih serija "Sedam vrhova", "Dubine", "Krš i more", "Hrvatske Planine", "Faros Paros", "Svete planine svijeta" i "Rijeke Hrvatske" prikazani na HTV-u.

Sudjelovao je na mnogim medunarodnim filmskim festivalima. Na filmskom festivalu u Trentu 1999. godine njegov film "Reticent Wall" osvojio je Srebrni Encijan za najbolji sportski dokumentarni film, a film "Dhaulagiri Express" nagrađen je na filmskim festivalima u Italiji, Slovačkoj i Austriji.

Ekspedicija na Mount Everest i prvi uspon na najviši vrh svijeta

U proljeće 1979. organizirana je prva jugoslavenska ekspedicija na najviši vrh svijeta. Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja, a jezgru su činili uglavnom slovenski alpinisti, od kojih je većina sudjelovala na uspješnoj ekspediciji na Makalu i prvenstvenom usponu po južnoj stijeni. Stipe Božić uvršten je u ekspediciju, kao jedan od dvojice hrvatskih alpinista.

Cilj ekspedicije, osim prvog jugoslavenskog uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po zapadnom grebenu. U tome je ekspedicija i uspjela, 13. svibnja 1979. kad su novi smjer usponom na vrh zaključili slovenski alpinisti Andrej Štremfelj i Jernej (Nejc) Zaplotnik. Iako u početku ekspedicije nije bio u prvom planu, zahvaljujući dobrom snalaženju prilikom aklimatizacijskih uspona na planinu, Stipe Božić postao je partner u navezi Stanetu Belaku-Šraufu, koji je već u to vrijeme bio jedan od najistaknutijih slovenskih penjača i slovio je kao jedan od favorita za uspon na vrh. Zahvaljujući tome, Belak, Božić i sirdar Ang Phu činili su drugi navez koji se 15.svibnja uspio kao drugi navez popeti na vrh.

Prilikom silaska s vrha, navez je zbog mraka morao bivakirati na visini 8400m. Drugo jutro, pred sam kraj silaska s težeg dijela, Ang Phu se poskliznuo i poginuo nakon pada na 2000m niži ledenjak Rongbuk. Iako su bili predviđeni i daljnji usponi, ekspedicija je prekinuta nakon Ang Phuove pogibije. Ekspedicija na Mount Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznatog Stipu Božića u red vodećih jugoslavenskih i svjetskih alpinista. Kamerom je snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh pa je ova ekspedicija je uvelike odredila njegov daljnji životni put.

Himalajske ekspedicije osamdesetih

Godine 1981. Božić je sudjelovao u ekspediciji na Lhotse, četvrti vrh svijeta. Ekspediciju je organizirao Aleš Kunaver, a sačinjavali su je pretežno slovenski penjači. Cilj ekspedicije bio je prvenstveni uspon preko južne stijene Lhotsea, u to vrijeme jedan od najvećih himalajskih problema. Ekspedicija nije uspjela u usponu na vrh, ali su Franc Knez i Vanja Matijevec dosegli vršni greben i zaključili uspon preko južne stijene. Stipe Božić je odigrao važnu ulogu na ekspediciji, te je u solo usponu postavio šesti visinski logor na visini 8.100m.

Godine 1983. organizirana je prva splitska ekspedicija na Manaslu. Ekspediciju je organizirao Vinko Maroević, a uz Stipu Božića, činili su je uglavnom splitski penjači iz PD Mosor. Ekspediciji su se priključili u slovenski penjači Viki Grošelj i Jernej (Nejc) Zaplotnik, kako bi pomogli svojim iskustvom. Ekspedicija je dobro napredovala i postavila tri visinska logora do 7000m. U ledenom odronu 21. travnja poginuli su Ante Bućan i Nejc Zaplotnik, te je ekspedicija prekinuta. Godinu dana kasnije, na Manaslu je ponovo organizovana ekspedicija od 4 člana: Stipe Božića, Viki Grošelj, Aleš Kunaver i Edvard Retelj. Uspono na vrh ostvarili su Stipe Božić i Viki Grošelj.

Godine 1989. godine, Viki Grošelj i Stipe Božić bili su članovi jugoslavenske ekspedicije na Mount Everest u organizaciji Planinarskog saveza Makedonoje. Grošelj i Božić su prvenstveno imali cilj popeti se na Lhotse, u čemu je Grošelj uspio 30. travnja. Stipe Božić je morao odustati na 8.200 m zbog ozeblina. Svega desetak dana poslije, uz Makedonca Dimitara Ilijevskog, uspio je i uspon na Everest preko Južnog prevoja. Na silasku je Dimitar Ilijevski zalutao i smrznuo se na planini. Bio je to drugi Božićev uspon na najviši vrh svijeta, i po drugom smjeru, po čemu je prvi Europljanin, nakon Reinholda Messnera, kome je to uspjelo.

Himalajske ekspedicije 90-tih

Devedesetih godina, u organizaciji samostalnog Planinarskog saveza Slovenije, organizirane su brojne i jake ekspedicije na najviše vrhove Himalaje. Zahvaljujući svom iskustvu, i činjenici da je bio penjački partner tada vodećem slovenskom alpinisti Vikiju Grošelju, Stipe Božić je bio redovito pozivan na te ekspedicije, često i kao snimatelj.

U svibnju 1991. godine, pod vodstvom Tone Škarje, organizirana je vrlo jaka ekspedicija na Kangchenjungu. Ekspedicija je imala cilj uspon na sve vrhove planine, osim Kangbačena i Yalung Kanga, na koje su se popele ranije slovenske ekspedicije. Stipe Božić se zajedno s Vikijem Grošeljem popeo na glavni vrh (8566m), 1. svibnja 1991, te tom prilikom prvi puta istaknuo hrvatsku zastavu na nekom himalajskom osamtisućnjaku. U sklopu iste ekspedicije, Uroš Rupar se popeo na srednji vrh (8482m), a Andrej Štremfelj i Marko Prezelj u alpskom stilu po prvenstvenom smjeru na južni vrh (8476m).

Nakon Grošelja i Božića, uspon na glavni vrh pokušalo je još dvoje slovenskih alpinista, međutim poginuli su u padu nakon što su se povlačili u nevremenu, malo ispod vrha. Ekspedicija je unatoč tome dobila brojna priznanja, a Štremfelj i Prezelj za svoj uspon i prestižnu nagradu Zlatni cepin

1992. godine, pod vodstvom Tone Škarje, Božić je sudjelovao na neuspjeloj ekspediciji na Annapurnu 1993. godine, Božić se priključio slovenskoj ekspediciji pod vodstvom Tomaža Jamnika na K2. Zajedno s Vikijem Grošeljem te Zvonkom Požgajem i Carlosom Carsogliom uspješno se popeo na vrh.

1995. godine, ponovno sudjeluje na slovenskoj ekspediciji na Annapurnu, ponovno pod vodstvom Tone Škarje. Ni ovoga puta Božiću nije uspio uspon na sam vrh, ali je uspon uspio braći Andreju i Davoru Karničaru, koji su potom obavili prvi skijaški spust s vrha. Na vrh se kasnije sam popeo i Tomaž Humar kojeg će Stipe Božić kasnije pratiti kao snimatelj i savjetnik u njegovim solo usponima.

Uspon na najviše vrhove svih kontinenata

Nakon uspješnih uspona u Himalaji, Stipe Božić se posvetio usponima na najviše vrhove svih sedam kontinenata. 1996. popeo se na najviši vrh Sjeverne Amerike, Denali. Iste godine popeo se i na Kilimanjaro i Mount Kenya, dva najviša vrha Afrike, te na Anconcaguu te Ojos del Salado, najviše vrhove Južne Amerike. 1997. popeo se na najviši vrh Australije Mount Kosciusko, te na Mount Cook na Novom Zelandu. ISte godine popeo se i na najviši vrh Anktartike Mount Vinson. 1999. Sudjeluje na međunardonoj polarnoj ekspedicije, te dolazi na Sjeverni pol.

Snimatelj

Počevši pratiti s kamerom još svoje prve himalajske uspone, i na sve svoje kasnije uspone nosio je kameru. Njegova prva TTV serija je Sedam vrhova, u kojima je prikazao svoje penječke uspone u Himalajima i najviše vrhove svijeta. Kasnije je snimio i druge serije, od kojih su najpoznatije Dubine, Od Sibira do Sjevernog pola, Planine Hrvatske, te Svete planine svijeta. Krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća, često je pratio tada jednog od vodećih svjetskih solo penjača, slovenca Tomaža Humara. Na njegovom najpoznatijem solo usponu kroz južnu stijenu Dhaulagirija 1999, snimio je film Dhaulagiri express, koji je kasnije nagrađivan. Tomaža Humara je snimao i u El Capitanu (penjući smjer Reticent Wall na temelju kojeg je Božić snimio film), a pratio ga je i na Nanga Parbatu 2005. godine, kada je Humarov neuspješni uspon završio jedinstvenim i spektakularnim helikopterskim spašavanjem.

Filmografija

• Hindukush 1975.: snimatelj
• Lhotse south face 1981.: snimatelj
• Kang Guru 1982.: snimatelj i redatelj
• Manaslu 1984.: snimatelj i redatelj
• Anapurna south face 1992.: snimatelj
• Zašto (Why - Everest 1979.): snimatelj i redatelj
• K2 Triumph and Tragedy: snimatelj i redatelj
• Lukina Jama: snimatelj i redatelj
• Oluje nad Kijevom: snimatelj i redatelj
• 7 Vrhova (TV serija od 18 filmova): snimatelj i redatelj
• Dubine (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj
• Od Sibira do Sjevernog pola: snimatelj i redatelj
• Planine Hrvatske: snimatelj i redatelj (TV serija od 10 filmova)
• Krš i more: snimatelj i redatelj (TV serija od 10 filmova)
• Iakri nad Kupresom: snimatelj i redatelj
• Faros Paros: (TV serija od 3 filma) snimatelj i redatelj
• Reticent Wall: snimatelj i redatelj
• Dhaulagiri Express: snimatelj i redatelj
• Svete planine svijeta :(TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj
• Rijeke Hrvatske: (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj
• Pustinje svijeta: (Tv serijal od 10 filmova) snimatelj i redatelj
• Tragom pradjedova: snimatelj i redatelj
• Nazovi 112: (TV serija od 10 filmova) snimatelj i redatelj

Vanjske poveznice

• Službena stranica Stipe Božića
• Stipe Božić intervju Arhivirano 2007-03-18 na Wayback Machine-u
• Stipe Božić na EverestHistory.com (en)