Ranavalona II.

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ranavalona II.
Ranavalona II.jpg
Ranavalona II.
Kraljica Madagaskara
Vladavina 1. april 1868. - 13. jul 1883.[1]
Krunidba 3. septembar 1868.
Prethodnik Rasoherina
Nasljednik Ranavalona III.
Suprug Radama II.
Rainilaiarivoni[1]
Puno ime
Rabodo[1]
Dinastija Merina
Otac Razakaratrimo
Majka Rafarasoa Ramasindrazana
Rođenje oko 1829.
Ambatomanoini, pored Antananariva  Madagaskar
Smrt 13. jul 1883.
Antananarivo
Pokop 1883 / 1897.
Ambohimanga
Grobnica u Rovi
Vjera kršćanstvo

Ranavalona II. (Ambatomanoini, pored Antananariva, oko 1829. - Antananarivo, 13. jul 1883.[1], bila je kraljica Madagaskara, nakon smrti svoje predhodnice kraljice Rasoherine, od 1. aprila 1868. do svoje smrti 13. jula 1883. [1]

Malgašani su zapamtili kraljicu Ranavalonu II., kao svog prvog vladara koja je prešla na kršćanstvo - 1869. i proglasila Anglikansku crkvu državnom religijom Madagaskara. [2]Vladavina kraljice Ranavalone II. bio je zenit britanskog utjecaja na Madagaskaru.

Biografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Mladost[uredi - уреди | uredi kôd]

Ranavalona II. rođena kao princeza Ramoma 1829 . u mjestu Ambatomanoini, pored Antananariva[1] I nju su još kao mladu djevojku, kao i njenu rođakinju Rasoherinu udali za kralja Radamu II. Nakon državnog udara u kojem je ubijen njihov muž kralj Radama II. - 12. maja 1863. obadvije su postale udovice. Po malgaškim običajima prva žena Rasoherina postala je nasljednica. Ranavalona II. nastavila je živjeti na dvoru, okružena brojnim misionarima iz Londonskog misionarskog društva, koji su bitno utjecali na nju, tako da je prihvatila kršćanstvo.[3] Nakon smrti kraljice Rasoherine, 1. aprila 1868. proglašena je kraljicom regentom, a 3. septembra 1868. okrunjena za kraljicu u Antananarivu.

Vladavina[uredi - уреди | uredi kôd]

I Ranavalona II. udala se poput svoje predhodnice 21. februara 1869. za vječnog premijera Rainilaiarivonija, koji je zapravo bio pravi vladar Madagaskara, kao čovjek iz sjene. On je tom ženidbom, samo učvrstio svoj položaj prvog čovjeka u zemlji (on je nakon smrti Ranavalone II. oženio njenu nasljednicu Ranavalonu III.)

Ranavalona II. se krstila 1869. u Anglikanskoj crkvi, tako da je nakon toga anglikanstvo postala službena državna religija Madagaskara. [2]Da to potkrijepi javno je spalila sve svoje prijašnje animističke talismane, nakon toga je velik broj katoličkih i protestantskih misionara pohrlilo u Madgaskar - osnivati crkve i vjerske škole.

Za njene vladavine postao je akutan problem naglog smanjenja šuma u zemlji, zbog tog je ona ukinula predhodnu zabranu kralja Andrianampoinimerine da se u Antananarivu smije graditi jedino u duhu malgaške tradicije od drva. [4]Zapravo je željela da se sve drvene građevine, zamjene građevinama od cigle i kamena. Zabranila je dotad uvriježenu i široko rasprostranjenu praksu spaljivanja šuma (tavi), da se na taj način dobije nova poljoprivredna površina.[5]

Smrt[uredi - уреди | uredi kôd]

Ranavalona II. je nakon smrti 1883. pokopana u malgaškom svetom gradu - Ambohimangu.[3] Francuske kolonijalne vlasti, željevši umanjiti značenje Ambohimange su 1897. preselile njene ostatke zajedno sa drugim vladarima tu pokopanima u novoizgrađenu kraljevsku grobnicu u kompleksu Rova u Antananarivu.[6]

Ranavalonu II. naslijedila je na tronu Ranavalona III., posljednja malgaška kraljica.

Bilješke[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Henry Soszynski: Madagaskar Kingdom na portalu Madagaskar, pristupljeno 5. 09. 2011.”. Arhivirano iz originala 2004-09-17. http://www.uq.net.au/~zzhsoszy/states/africa/madagascar.html. 
  2. 2,0 2,1 Madagaskarska anglikaska dijaceza, naportalu anglicancommunion (pristupljeno 7. 09. 2011.
  3. 3,0 3,1 Cousins, William Edward. Madagascar of to-day: A sketch of the island, with chapters on its past. The Religious Tract Society, 1895.
  4. Acquier, Jean-Louis (1997). Architectures de Madagascar. Berlin: Berger-Levrault. ISBN 2700311698, 9782700311693.  ((fr))
  5. Gade, D.W. "Deforestation and its effects in Highland Madagascar." Mountain Research and Development, 16(2), 1996, 101-116.
  6. Chrétien, Jean-Pierre, ur. (1999), „Le Rova de Tananarive: Destruction d'un lieu saint ou constitution d'une référence identitaire?”, Histoire d'Afrique, Paris: Editions Karthala, pp. 427, http://books.google.com/books?id=EwjjGtHsaZsC&printsec=frontcover#v=onepage&q&f=false, Pristupljeno 19. 12. 2010  ((fr))

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]