Radama II.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Radama II.
Radama II.
Kralj Madagaskara
Vladavina 1861. - 1863.[1]
Krunidba 1810.
Prethodnik Ranavalona I.
Nasljednik Rasoherina
Supruga Rabodo
Puno ime
Rakotosehenondradama[1]
Dinastija Merina
Otac Radama I. (makar se govorkalo da mu je pravi biološki otac Andriamihaja
Majka Ranavalona I.
Rođenje 23. septembar 1829.
Antananarivo,  Madagaskar
Smrt 12. maj 1863.
Antananarivo
Pokop 1863. / 1897.
Prvo u Ilafyi, zatim ponovno u grobnicu u kompleks Rova

Radama II. (Antananarivo, 23. septembar 1829. - Antananarivo, 12. maj 1863.[1]), bio je kralj Madagaskara koji je vladao svega dvije godine od 16. augusta 1861. do svoje (vjerojatne) smrti 12. maja 1863.[1]

Radamina vladavina, premda vrlo kratka, bila je prelomna u historiji Kraljevine Madagaskar. Naslijedivši na tronu svoju majku Ranavalonu I., koja je za svoje dugotrajne vladavine od 33 godine, uspjela sačuvati kulturnu i političku nezavisnost Madagaskara od francuskih i britanskih uticaja, često vrlo brutalnim sredstvima, provodivši nepopustljivu - izolacionističku politiku. Radama II. napravio je veliki zaokret u odnosu na politiku svoje majke, odbacujući politiku izolacionizma i zabrane širenja kršćanstva, on je ponovno otvorio Madagaskar evropskim trgovcima i njihovom uticaju i obnovio slobodu vjeroispovjesti. Radama II. je odrastao pod velikim utjecajem francuskih krugova iz Antananariva (osobito savjetnika njegove majke Josepha-Françoisa Lamberta) i bio im sklon. Tako da je još kao prijestolonasljednik na njihov nagovor, potajice potpisao ugovor 1855 sa Josephom-François Lambertom (tzv. Povelju Lambert), kojim je njemu i njegovoj kompaniji - Compagnie de Madagascar, dao isključiva prava na eksploataciju ruda i drugih resursa Madagaskara u zamjenu za 10% od prihoda. Ta povelja, koju je kasnije odbacio tadašnji premijer Rainilaiarivoni, bila je casus belli za Francusku agresiju na Madagaskar i pretvaranje u koloniju 1896.[2]

Biografija[uredi | uredi kod]

Djetinstvo i odgoj[uredi | uredi kod]

Radama II. rođen je kao princ Rakoto (Rakotosehenondradama) u kraljevskoj rezidenciji Rova u Antananarivu.[3] On je službeno bio priznat kao zakoniti sin kralja Radame I., iako je ostala sumnja u to, jer je Radama I. umro više od devet mjeseci prije rođenja princa. Tako da se sumnjalo da je on sin ljubavnika njegove majke, Andriamihaja, progresivnog mladog oficira na merinskom dvoru, kojeg su optuživali za brojne pogibije i eliminacije konzervativnih ministara na dvoru.[4] Još prije smrti ostarjele Ranavalone I., na merinskom dvoru vodila se borba između konzervativne i progresivne frakcije za njenog nasljednika.[5] Konzervativna frakcija preferirala je Ramboasalamu, sina kraljičine sestre, dok su progresivci, naročito braća; predsjednik vlade Rainivoninahitrinioni i komandant armije - Rainilaiarivoni, željeli da to bude Radama II. Progresivci su uspješno dobili ključne strateške saveznike na dvoru, i to im je omogućilo da postave Radamu na tron, nakon majčine smrti. Pobjeđeni rival - Ramboasalama bio se dužan javno zakleti na vjernost Radami, i kasnije otići u progonstvo u zabačeno selo Ambohimirimo gdje je umro u aprilu 1962,.[4]

Vladavina[uredi | uredi kod]

Radama II. sa ženom Rabodo (buduća kraljica Rasoherina

Princ Rakoto uspeo se na prijestolje 16. augusta 1861. nakon smrti svoje majke, kraljice Ranavalone kao kralj Radama II., svečano je okrunjen sljedeće godine - 23. septembra 1862.[3] Odmah po supanju na prijestolje, Radama II. je pokrenuo brzi i dramatičan proces promjena, koje su značile potpuni zaokret u odnosu na dotadašnju majčinu tradicionalističku politiku.[4] Ponovno je otvorio zemlju strancima i zaključio ugovore o prijateljstvu i suradnji s Velikom Britanijom i Francuskom. Povelja Lambert koju je potpisao otvorila je velike poslovne mogućnosti za francuske investitore. Sloboda vjeroispovjesti koju je proglasio, i prestanak progona kršćana, vratila je brojne misionare, i njihove škole na otok . Radama II. je ukinuo tradicionalni način suđenja tangena, u kojem se krivnja ili nevinost optuženika utvrđivala je na temelju rezultata toga kako je okrivljeni podnio otrov tangena (oraščić). Posebno dobro u domaćoj javnosti bila je primljena njegova odluka, da oslobodi brojne političke zatvorenike, koje je predhodno pozatvarala njegova majka, i reparacija za oduzetu imovinu.[4]

Reakcije na nagle i dramatične političke promjene, koje je provodio liberalni kralj izazvale su veliki otpor na merinskom dvoru, i među Andrianama ([[aristokracija) i među Hovama (slobodni građani). Posebno ih je ljutila Povelja Lambert, koju je ishodio Joseph-François Lambert i njegova kompanija, po kojoj je on dobio ekskluzivitet nad izvođenjem javnih radova i projekata državnog značenja (siječa šuma, gradnja cesta, izgradnja kanala i sl.), nadzor nad kovanjem novca, eksploatacija ruda i drugi unosni poslovi. Malgašane je naročito smetala klauzula iz ugovora, koja je dopuštala Lambertovoj kompaniji da postane stalni vlasnik madagaskarskog zemljišta. Do tad se po malagaškoj tradiciji zemljište na Madagaskaru, smatralo - svetim tlom predaka, i moglo je eventualno biti samo privremeno u posjedu stranaca (do njihove smrti), a nakon tog je ponovno postajalo imovina kraljevstva. Prijetnja da se trajno izgubi bilo koji dio svetog narodnog tla i padne u ruke stranaca, za Malgašane je bila duboko zabrinjavajuća.[6] Dramatičan zaokret koji je napravio Radama II. nakon smrti svoje majke RanavalonueI. narušio je mir tradicionalističkog malgaškog društva. Radamin apsolutistički način odlučivanja i vladanja u cilju ostvarivanja dramatičnih reformi i nepoštivanje savjeta njegovih ministara u konačnici mu se obila o glavu. Svega dvije godine od stupanja na tron, ubijen je u državnom udaru, iza kojeg je stajao predsjednik njegove vlade, Rainivoninahitrinioni.

Državni udar[uredi | uredi kod]

Pitanje legalizacije dvoboja, kao način rješavanja sporova, na kraju je ispao problem koji je doveo do kulminacije napetosti između kralja Radame II. i njegovih istomišljenika (koje su zvali menamaso - crvenoki), i njihovih protivnika koje je predvodio Radamin premijer Rainivoninahitrinioni.[4] , Radama II. najavio je da će 7. maja 1863. javno proglasiti da legalizira dvoboje, unatoč neodobravanja mnogih njegovih savjetnika na dvoru, koji su se bojali da bi ta praksa mogla dovesti do anarhije. Zbog tog je premijer Rainivoninahitrinioni da bi to spriječio, organizirao - Državni udar. U petak poslijepodne, zatražio je od svog mlađeg brata - Rainilaiarivonija, komandanta armije, da pošalje nekoliko hiljada vojnika u grad i opkole palaču Rova i tako spriječe kralja da se javno obrati narodu. U nedjelju ujutro pučisti su zatražili da im se preda 11 političara savjetnika kralja i članova kraljevske porodice (svi pripadnici - menamasa pobornici ozakonjenja dvoboja), Radama II. je to odbio učiniti sve dok mu Rainivoninahitrinioni ne obeća da garantira za njihove živote, nakon njegove usmene garancije oni su se predali, ali su već u ponedjeljak pobijeni.[4]

Drama je završila u utorak ujutro, 12. maja 1863., kad je skupina oficira i vojnika nasilno ušla u kraljevsku rezidenciju Rova i opkolila kralja.[3] Njegova žena Rabodo, molila ih je da mu poštede život, i pokušala ih zaustaviti, ali su je silom uklonili. Vojnici su stegli svileni šal oko njegova vrata i davili ga dok se nisu uvjerili da je mrtav, na taj način su izbjegli prolijevanje krvi, i ubili ga u skladu sa merinskim običajem kako se pogubljuju kraljevi.[4]

Nakon uklanjanja Radame II. dvorska aristokracija obratila se kraljevoj udovici Rabodo i dali joj do znanja da će ona imati njihovu podršku kao nova kraljica, ali pod uvjetom da prihvati da će se u svom mandatu pridržavati određenih pravila vladanja.. U suštini zatražili su da zabrani praksu - tangene (božje sudovanje (izvođenja dokaza mučenjem) i osigura slobodu vjeroispovjesti u monarhiji, osim u svetom mjestu Ambohimanga tamo nije trebalo biti nikakvih javnih bogomolja.

Rabodo je pristala na njihove uvjete. Sljedećeg jutra, ona je okupljenom narodu objavila da si je Radama II. oduzeo život, te da je diskretno pokopan u grobnicu u Ilafiju, kao i to da tuguje zbog smrti svojih 11 sunarodnjaka u nemirima, ali da će uspješno vladati kao njihova nova kraljica. Da se osigura sprovođenje dogovorenog o podjeli vlasti između kraljice, dvorske aristokracije (Andriana) i Hova (slobodnih građana), dogovoren je i politički brak između kraljice i premijera Rainivoninahitrinionija. Radamino ime je izbačeno iz popisa kraljeva, i zabranjeno je javno tugovati za njim.[7]

Glasine o njegovoj smrti[uredi | uredi kod]

Nakon Radamine smrti, proširile su se glasine, da je u nesvjesti odvežen na pogreb u Ilafi, ali da se tamo osvijestio i da je živ. Mjesec dana nakon njegove smrti, po Antananarivu se počelo pričati da Radama II. okuplja pristaše na zapadu zemlje za povratak na vlast, to je izazvalo političke nemire u Antananarivu.[5] Konzervativna dvorska frakcija ipak se uplašila tih glasina, tako da je pobila šesnaest njegovih pristaša, i osudila stotine drugih.[8]

Te tvrdnje vjerojatno su širili kršćanski misionari i francuski trgovci kojima je Radamina vladavina odgovarala. Ali i danas ima nekih koji tvrde da je on preživio, i živio do duboke starosti kao anonimni građanin na sjevernom dijelu otoka.[5].

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 „Henry Soszynski: Madagaskar Kingdom na portalu Madagaskar, pristupljeno 5. 09. 2011.”. Arhivirano iz originala na datum 2004-09-17. Pristupljeno 2004-09-17. 
  2. „Madagascar History”. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-24. Pristupljeno 2011-09-11. 
  3. 3,0 3,1 3,2 Christopher Buyers: The Merina (or Hova) Dynasty, pristupljeno 5. 09. 2011.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Oliver, Samuel (1886). Madagascar: An Historical and Descriptive Account of the Island and its Former Dependencies, Volume 1. New York: Macmillan and Co.. Pristupljeno 3. 2. 2011. 
  5. 5,0 5,1 5,2 Ade Ajayi, Jacob Festus (1989). Africa in the Nineteenth Century until the 1880s. Paris: UNESCO. Pristupljeno 3. 2. 2011. 
  6. „Madagascar: sortir du cycle de crises. Rapport Afrique N°156”. International Crisis Group. 18. 03. 2010.. Pristupljeno 30. 11. 2010.  (fr)
  7. De La Vaissière, Camille (1884). Histoire de Madagascar: ses habitants et ses missionnaires, Volume 1. Paris: Victor Lecoffre. Pristupljeno 3. 2. 2011.  (fr)
  8. Brown, Mervyn (2002). A History of Madagascar. New York: Markus Wiener Publishers. 

Povezano[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]