Mehmed Raşid
Mehmed Raşid (Istanbul, oko 1670. – 1735.) bio je turski historičar i pjesnik.
Mehmed Raşid محمد راشد | |
---|---|
Biografske informacije | |
Rođenje | oko 1670. Istanbul |
Smrt | 1735. Istanbul |
Obrazovanje | |
Zanimanje | kadija (sudac), historičar |
Opus | |
Jezik | turski |
Znamenita djela | |
|
Po procijenama, rođen je oko 1670. u Istanbulu a otac mu je bio kadija Mustafa Efendi iz Malatije, jedan od sudija Burse[1]. Stekao je dobro obrazovanje i nakon što je završio medresu, oko svoje 22./23. godine je postao učitelj.
Od 1714. je služio kao povjesničar u Visokoj porti. Krenuo je u pratnju novog pohoda na Grčku, tijekom kojeg je napisao hroniku o osvajanju poluotoka Peloponeza[1] (1715). Zatim je sudjelovao i u Bitci kod Petrovaradina (5. augusta 1716.) uz vezira Damat Ali-pašu[1], te nakon povratka u Istanbul je unapređen. Između 1717. i 1723. njegova karijera je naglo napredovala[1]. Dobio je zadatak da napiše službenu povijest vladavine Ahmeta III od 1703., koju je kasnije proširio produživši priču do 1660. i završivši ju u 1722. Bio je od juna 1723 do novembra 1724 kadija u Alepu, kasnije također u Istanbulu kao miljenik velikog vezira Nevşehirli Damat İbrahim-paše.
Kada je političko stanje između Osmanskog carstva i safavidskog Irana pogoršalo, poslan je kod šaha Tahmaspa II. u Isfahan gdje je služio od 1728. do 1729. kao veleposlanik. Potom je se vratio u Istanbul, gdje je bio visoki sudac u vrijeme kada je u gradu izbila glad a tome je slijedila narodna pobuna. Izgleda da je simpatizirao sa ustankom Patrona Halila 1730., zbog čega je smijenjen sa dužnosti. U pobuni je ubijen veliki vezir Damat Ibrahim-paša, sultan Ahmed III. je svrgnut (umrijet će šest godina kasnije) a Mehmed Raşid je prognan jedno vrijeme na otok Kos[1], pa mu je nekoliko dana kasnije oprošteno, i 1731. je opet protjeran u Bursu, a potom na otok Limnos[1]. 1734. mu je dopušten povratak u Istanbul pod uvjetom da živi u svojoj vili u Üsküdaru.
Godine 1734. imenovan je kazaskerom[α 1] Anatolije. Poslije godinu dana, umro je na ovoj dužnosti 10. jula 1735. u Istanbulu gdje je sahranjen[1].
Bio je na glasu kao istaknuti pjesnik, ali je najpoznatiji kao historiograf. Autor iz Ere tulipana, sudjelovao je u dvorskim zabavama i svjedočio je u povjesnim pjesmama o svome vremenu, tako o životu na dvorcu kako i o zbivanjima u zemlji. U njegovim pjesmama postoji bujan lirizam. Bio je ljubitelj odabrane riječi i koristio je hikemi stilom a tvrdio je da u pjesmi treba biti radosnih izraza. Godine 1714. napisao je izvještaj o vladavini sultana Ahmeda III. u ime velikog vezira Damat Ali-paše, za koji je dobio dozvolu da pregleda sve carske dokumente.
Kao nastavak kronike Naîmâ, napisao je svoje djelo, obično nazvano Tarih-i Raşid, iz 1722. godine, koje je glavni izvor za razdoblje od 1660. do 1721. godine. Osim Naīminog djela, Raşid je također koristio Sarı Mehmet Pašinu kroniku Zübde-i Veḳāyiʿāt, iz koje je doslovno preuzeo veće dijelove za godine 1671–1703.
1741. njegovo je djelo prvi put objavio Ibrahim Muteferika, potom je knjiga objavljena 1865. drugi put u pet tomova.
Njegova glavna djela su[1]:
- Sıhhat-âbâd (Sıhhatname), pjesma u ime sultana Ahmeda III. napisana je u stilu masnavija;
- Münşeât
- Fetihname (1715), uoči osvajanja Moreje;
- Vakfiyeler, njegova djela kao kaligraf;
- Târih poznata kao Tārīh-i Rāşid;
- Divan.
- ↑ Kazasker ili kadıasker je bio vojni sudac u Osmanskom carstvu. Kazasker je bio najviši akademski čin u Osmanskom carstvu, usporedivim sa današnjim ministrom pravde. Kazasker je imenovao kadije.