Mathieu Kérékou

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Mathieu Kérékou
Mathieu Kérékou
Mandat
26. listopada 1972. – 4. travnja 1991.
Prethodnik Justin Ahomadégbé-Tomêtin
Nasljednik Nicéphore Soglo
Mandat
4. travnja 1996. – 6. travnja 2006.
Prethodnik  Nicéphore Soglo
Nasljednik Thomas Boni Yayi
Rođenje 2. rujna 1933.
Benin Kouarfa, Benin
(tada Francuska Francuska Zapadna Afrika)
Smrt 14. listopada 2015.
Benin Cotonou, Benin
Politička stranka PRPB (1975–1990)
Zanimanje časnik

Mathieu Kérékou (francuski izgovor: [ma.tjø ke.ʁe.ku]; Kouarfa, 2. rujna 1933. – Cotonou, 14. listopada 2015.) bio je beninski vojni časnik i političar, jedna od najvažnijih osoba u historiji suvremenog Benina. Visoko školovani vojni časnik, Kérékou je došao na vlast vojnim udarom 1972. godine, svrgnuvši tada vladajuće Predsjedničko vijeće. Tri godine nakon uzrupiranja vlasti, Kérékou je uveo marksizam-lenjinizam u zemlju i proglasio Narodnu Republiku Benin, jednopartijsku socijalističku državu. Nakon brojnih nemira krajem 80-ih godina, Kérékou je 1990. godine ukinuo socijalizam i uveo demokraciju u Benin, nakon čega je 1991. godine sišao s vlasti. Pet godina kasnije, Kérékou je izabran za predsjednika Benina na demokratskim izborima te je na vlasti ostao sve do 2006. godine, unatoč spornom reizboru 2001. godine. Naslijedio ga je Thomas Boni Yayi, dok se on osobno povukao u mirovinu.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rana karijera[uredi | uredi kod]

Mathieu Kérékou je rođen 1933. godine u selu Kouarfa, na sjeveru tadašnjeg Francuskog Dahomeja.[1] Nakon vojnih škola u Maliju i Senegalu,[1] Kérékou se 1960. godine pridružio Francuskoj vojsci, ali se tu nije dugo zadržao jer je 1. kolovoza 1960. godine Dahomej stekao nezavisnost.[2] Od 1961. do 1963. godine je bio ađutant (aide-de-camp) predsjednika Huberta Mage,[3] a godine 1967. ga je njegov rođak, Maurice Kouandété, koji je netom prije preuzeo vlast u puču, imenovao čelnikom Vojnog revolucionarnog vijeća.[3][4] Od 1968. do 1970. je nastavio školovanje u francuskim vojnim školama,[3] a po povratku u Dahomej mu je Maga dodijelio čin majora i dao mu komandu nad jedinicom u Ouidi.[3][4]

Uspon na vlast i Narodna Republika Benin[uredi | uredi kod]

Susret Mathieua Kérékoua i rumunjskog čelnika Nicolaea Ceaușescua u Bukureštu, 1976. godine.

Nakon novog kaosa s Predsjedničkim vijećem i njihovim internim spletkama, Mathieu Kérékou je podigao svoju jedinicu iz Ouide i krenuo u Porto-Novo, gdje je 26. listopada 1972. godine upao na sjednicu vijeća i objavio kako preuzima vlast u Dahomeju;[1][5] članovi vijeća su uhapšeni i zatvoreni. U prve dvije godine, Kérékou je zagovarao oštri nacionalizam i tvrdio kako Dahomej ima svoju kulturu i tradiciju te kako mu ne trebaju strane ideologije, međutim već je krajem 1974. godine, na opće iznenađenje svih u Dahomeju, objavio kako uvodi marksizam-lenjinizam kao državnu ideologiju[6] i, naredne godine, proglasio Narodnu Republiku Benin. NR Benin je bila socijalistička, jednopartijska država na čijem je čelu, kao predsjednik, bio Kérékou, zajedno sa svojom strankom, Partijom narodne revolucije Benina, koja je bila jedina ozakonjena stranka u Beninu. Nedugo nakon uvođenja socijalizma, Kérékou je nacionalizirao banke i naftnu industriju te je nastavio s čvrstim provođenjem nove politike sve do kraja 70-ih godina.[7]

Suvremeni komentatori sugeriraju kako Kérékou osobno uopće nije bio radikalni ljevičar, ali da je marksizam vidio kao pragmatičnu soliciju za probleme koji su godinama pogađali dahomejsku politiku. Bio je to, za njega, način da se istakne među svojim političkim konkurentima i da legitimizira svoj režim u odnosu na one svojih prethodnika; uz to, sugerira se kako je ovim potezom želio pridobiti dahomejske ljevičare na svoju stranu.[8]

Tokom 1980. godine je posjetio Libiju, gdje se sastao s Gadafijem i navodno se, kao odgojeni katolik, preobratio na islam, uzevši ime Ahmed, međutim ta priča nikada nije službeno potvrđena; kasnije je ponovo postao katolik, a neki sljedbenici voduna su vjerovali kako posjeduje čarobnjačke moći.

Mathieu Kérékou prima pismo o vjerodostojnosti od sovjetskog ambasadora, Vitalija Agapova, 1979. godine.

Svakako, Kérékou je početkom 80-ih godina, vidjevši da plansko gospodarstvo ne obnavlja nacionalnu ekonomiju, počeo popuštati sa strogim provođenjem socijalističke ideologije. Državna administracija bila je neefikasna i korumpirana, a Kérékou je zatvorio nekoliko državnih kompanija i pokušao privući strane investicije. Godine 1987. se povukao iz vojske.[9] Tokom 1988. godine je preživio dva pokušaja puča, koja nisu bila intenzivna kao invazija Cotonoua iz 1977. godine,[10] ali su bili odraz nezadovoljstva beninskog puka njegovom politikom.[11] Godine 1989. prijvatio je MMF-ov plan restrukturiranja i uveo velike rezove, ali to nije spriječilo da tokom godine, diljem zemlje, izbiju veliki neredi.[8]

Demokracija i povratak na vlast[uredi | uredi kod]

Veliki prosvjedi koji su 1989. godine zahvatili Benin, de facto su najavili kraj socijalističkog režima u toj zemlji. Kérékou je bio prisiljen napraviti ustupke tako da je Benin ne samo rano, već i brzo i mirno (vjeruje se zbog kaotične ekonomske situacije koja nije nudila alternativu) izvršila tranziciju prema demokraciji. U kolovozu 1989. godine, Narodna skupština je reizabrala Kérékoua za predsjednika, međutim on je već u prosincu odbacio marksizam-lenjinizam kao državnu ideologiju,[12] a nakon Nacionalne konferencije, Narodna Republika Benin je i formalno ukinuta, a na njeno mjesto je došla Republika Benin. Kérékou je doživio velike napade na konferenciji te je uspio zadržati predsjedničku funkciju, ali bez stvarnih ovlasti.[8][13]

Predsjednik Brazila, Luiz Inácio da Silva, u društvu predsjednika Kérékoua, 2006. godine.

Nacionalna konferencija bila je izravno prenošena na televiziji, a na njoj je Kérékou imao razgovor s nadbiskupom Cotonoua, Isidoreom de Souzom, kojemu je ispovjedio svoju krivnju i tražio iskupljenje od grijeha. Iako je taj čin opisan kao "znakoviti primjer političkog tetra", prepun kulturološkog simbolizma, Kérékouovo traženje oprosta od vlastitog naroda bio je neobičan, ako već ne jedinstven potez od strane jednog afričkog autokrata iz Hladnog rata; njegov plan je uspio i Kérékou ne samo da nije postao "politički mrtvac", već si je osigurao imunitet od progona, ali i velike simpatije naroda, koji je mogao jedino prihvatiti ispriku bivšeg autokrata u tim okolnostima.

Ekonomist Svjetske banke, Nicéphore Soglo, izabran je za premijera u ožujku 1990. godine, a u prosincu iste godine donesen je u novi ustav. Mathieu Kérékou je 1991. godine izašao na predsjedničke izbore, ali je izgubio u drugom krugu od Sogloa, koji je 4. travnja 1991. godine postao novi predsjednik Benina.[14] Postavši tako prvi kontinentalni afrički političar smijenjen na demokratskim izborima,[5][15] Kérékou se povukao u političku mirovinu i nestao iz javnog života na neko vrijeme.

Sogloove ekonomske reforme i navodne diktatorske tendencije uzrokovale su pad njegove popularnosti, a njegov protukandidat na izborima 1996. godine bio je, opet, Mathieu Kérékou, koji se vratio iz mirovine. Iako je Soglo odnio pobjedu u prvom krugu, zahvaljujući boljem učinku na jugu zemlje te podršci trećeplasiranog i četvrtoplasiranog kandidata u prvom krugu,[4] Kérékou je osvojio 52.49% glasova u drugom krugu i pobijedio na izborima;[4][14] Soglo je tvrdio kako su izbori lažirani te se žalio Ustavnom sudu, koji je odbacio njegovu žalbu.[16] Prilikom prisege, Kérékou je, kako je ponovo otkrio svoju katoličku vjeru, izostavio frazu "duhove predaka" smatrajući ju nekompatibilnom sa svojim vjerskim stavovima, zbog čega je kasnije morao ponovo prisegnuti, izgovarajući punu prisegu.[17]

Na izborima 2001. godine, Kérékou je osvojio drugi mandat, mada pod vrlo kontroverznim okolnostima; pobjednik u prvom krugu, Kérékou je u drugom krugu išao protiv Bruna Amoussoua, tek četvrtoplasiranog iz prvog kruga, s obzirom da su drugi (Nicéphore Soglo) i treći (Adrien Houngbédji) kandidat tvrdili da su izbori namješteni i nisu htjeli legitimizirati iste sudjelujući u drugom krugu. Kérékou je, dakako, uvjerljivo pobijedio u drugom krugu[18] te je krenuo s provođenjem liberalne ekonomske politike; tokom ovog mandata, Benin je aktivno sudjelovao u mirotvornim misijama u drugim afričkim zemljama.[19] Pred izbore 2005. godine, Kérékou je imao ustavnu zabranu reizbora po dvije osnove - odradio je već dva mandata i imao je više od 70 godina. Iako je javno rekao da neće pokušati mijenjati ustav kako bi si omogućio treći mandat, postoje priče da je to bio njegov inicijalni plan, ali je odustao jer je naišao na prevelik otpor.[20] Dana 6. travnja 2006. godine, Thomas Boni Yayi naslijedio je Kérékoua na mjestu predsjednika.[19]

Posljednje godine i smrt[uredi | uredi kod]

Nakon odlaska s predsjedničkog mjesta 2006. godine, Kérékou se konačno i potpuno povukao iz politike, provodeći vrijeme u svojim domovima u Cotonouu i Natitingouu. Još od ranog ulaska u politiku, Mathieu Kérékou je bio znan kao Kameleon (francuski: Le Caméléon)[21] te je običavao govoriti da "grana neće puknuti u rukama kameleona";[1][7] za razliku od drugih afričkih vođa, kod kojih je ta animalistička simbolika često imala nasilni, ratoborni značaj, za Kérékoua je nadimak označavao snalažljivost i domišljatost u različitim uvjetima na političkoj sceni.

Tokom 2014. godine je imao ozbiljnih zdravstvenih problema te je otišao u Pariz na liječenje. Iako se oporavio, zdravlje mu se nikada nije potpuno vratilo te je umro 14. listopada 2015. godine u Cotonouu;[22] uzrok smrti nije otkriven,[23] a informaciju je javnosti prenio predsjednik Thomas Boni Yayi, koji je ujedno proglasio i tjedan dana žalosti.[22]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 "Après 29 ans de pouvoir, le Président Kérékou tire sa révérence", IRIN, 6 April 2006 (fr).
  2. ↑ M. Lentz, Harris (2014). Heads of States and Governments Since 1945. Routledge. str. 89–90. ISBN 978-1-134-26490-2. 
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 „Benin”. Profiles of People in Power: The World's Government Leaders. Europa Publications. 2003. str. 55–56. 
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 'Kunle Amuwo, "The State and the Politics of Democratic Consolidation in Benin, 1990–1999", in Political Liberalization and Democratization in Africa (2003), ed. Ihonvbere and Mbaku. ISBN 978-0275975067.
  5. ↑ 5,0 5,1 Samuel Decalo, "Benin: First of the New Democracies", in Political Reform in Francophone Africa (1997), ed. Clark and Gardinier. ISBN 978-0813327860.
  6. ↑ Le Vine, Victor T. (2004). Politics in Francophone Africa. Boulder, Colorado: Lynne Rienner Publishers. str. 145. ISBN 9781588262493. 
  7. ↑ 7,0 7,1 Claffey, Patrick (2007). „Kérékou the Chameleon, Master of Myth”. u: Strauss, Julia C.. Staging Politics: Power and Performance in Asia and Africa. str. 98–101. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Allen, Chris. „'Goodbye to All That': The Short and Sad Story of Socialism in Benin”. u: Hughes, Arnold. Marxism's Retreat from Africa. 
  9. ↑ Abiodun Onadipe, "The return of Africa's old guard – former African leaders, mostly dictators, bid for a return to power", Contemporary Review, August 1996.
  10. ↑ Adesina, Olutayo (2005). „Encyclopedia of African History: A - G.. 1”. u: Shillington, Kevin. Encyclopedia of African History. pp. 242+. ISBN 9781579582456. 
  11. ↑ „Benin profile – Timeline”. BBC News. 4 June 2015. Pristupljeno 14 October 2015. 
  12. ↑ "Upheaval in the east; Benin, too, gives up Marxism for reforms", Reuters, 9 December 1989.
  13. ↑ Lisa Beyer, "Africa Continental Shift" Arhivirano 2008-12-15 na Wayback Machine-u, Time, 21 May 1990.
  14. ↑ 14,0 14,1 Elections in Benin, African Elections Database.
  15. ↑ "Official result in Benin vote shows big loss for Kerekou", Associated Press, 26 March 1991.
  16. ↑ Benin, Year in Review: 1996, Encyclopædia Britannica.
  17. ↑ Richmond, Yale; Gestrin, Phyllis (1998). Into Africa: Intercultural Insights. str. 36. ISBN 978-1877864575. 
  18. ↑ "Benin 'day of mourning'", BBC News, 6 April 2001.
  19. ↑ 19,0 19,1 „BENIN: President Mathieu Kerekou leaves after 29 years”. IRIN. 7 April 2006. Pristupljeno 14 October 2015. 
  20. ↑ Ali Idrissou-Toure, "Africa's big men cling to power" Arhivirano 25 March 2006 na Wayback Machine-u, Spero News, 18 July 2005.
  21. ↑ „The 'Chameleon's triumphal return”. African Business. 1 April 2002. Arhivirano iz originala na datum 19 January 2012. Pristupljeno 15 October 2015. 
  22. ↑ 22,0 22,1 Tirthankar Chanda, "Les «Caméléons» meurent aussi: Mathieu Kérékou s’en est allé", Radio France Internationale, 14 October 2015 (fr).
  23. ↑ "Benin's former president Mathieu Kerekou dies at 82", Agence France-Presse, 14 October 2015.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Jean Establet, Mathieu Kérékou, l'inamovible président du Bénin, Éditions l'Harmattan, 2000, 262 p. ISBN 978-2-7384-5725-7.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Mathieu_Kérékou&oldid=41750987