Republika Dahomej

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Republika Dahomej
République du Dahomey
Flag of France (1794–1815, 1830–1958).svg
1958. – 1975. Flag of Benin (1975–1990).svg
Zastava Grb
Zastava Grb (1958–64)
GesloFraternité, Justice, Travail
(sh. Bratstvo, pravda, rad)
Himna: "L'Aube nouvelle"
Lokacija Dahomeja
Glavni grad Porto-Novo
Jezik/ci francuski jezik
Vlada Republika
Predsjednik
 - 1960. – 1963. Hubert Maga (prvi)
 - 1972. – 1975. Mathieu Kérékou (zadnji)
Premijer
 - 1958. – 1959. Sourou-Migan Apithy
 - 1959. – 1960. Hubert Maga
 - 1963. – 1964. Christophe Soglo
 - 1964. – 1965. Justin Ahomadégbé-Tomêtin
 - 1965. – 1967. Christophe Soglo
 - 1967. – 1968. Maurice Kouandété
Legislatura Narodna skupština
Historija Hladni rat
 - Samoupravna kolonija 11. prosinca 1958.
 - Puna nezavisnost 1. kolovoza 1960.
 - Sogloov puč 28. listopada 1963.
 - Kérékouov puč 26. listopada 1972.
 - Preimenovanje 30. prosinca 1975.
Površina
 - 1960. 114.763 km² (44.310 mi² )
Stanovništvo
 - 1960. (procjena) 2.420.000 
     Gustoća 21,1 /km²  (54,6 /mi² )
 - 1965. (procjena) 2.602.000 
     Gustoća 22,7 /km²  (58,7 /mi² )
 - 1970. (procjena) 2.850.000 
     Gustoća 24,8 /km²  (64,3 /mi² )
Valuta CFA franak
Vremenska zona UTC+1
Danas dio  Benin

Republika Dahomej (francuski: République du Dahomey) bila je isprva samoupravna kolonija u sklopu Francuske zajednice (1958.1960.), a onda od 1960. godine nezavisna republika u Zapadnoj Africi, na području današnjeg Benina. Republika Dahomej proizašla je iz francuske kolonije Dahomeja, koja je postojala sve do 1958. godine, isprva u sklopu Francuske Zapadne Afrike, a onda u sklopu Francuske unije.

Kada je 1. kolovoza 1960. godine ostvarena puna nezavisnost, Dahomej je zadržao staro pretkolonijalno ime iz doba monarhije. Novonastala republika nije bila bez svojih problema te je dugo vremena patila od internih previranja, koji su isprva kulminirali pučem 1963. godine, a kasnije novim udarom 1972. godine, kada je Mathieu Kérékou preuzeo vlast u državi i uveo socijalizam. Godine 1975., Republika Dahomej promijenila je svoje ime u Narodna Republika Benin, čime je ova prva formalno ukinuta. Nakon rušenja socijalizma, država je zadržala ime Benin, dok je pretkolonijalno ime Dahomej ostalo u historiji.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Temelji za nastanak nezavisnog Dahomeja položeni su 1958. godine, kada su reforme u Francuskoj, koje su dovele do nastanka Pete Republike, reformirale Francusku uniju u Francusku zajednicu. Sve bivše kolonije tako su 1958. godine, nakon referenduma u kojem su se izjasnile za ostanak u zajednici, dobile značajnu autonomiju; Gvineja se jedina na referendumu već tada izjasnila za punu nezavisnost. Bivše kolonije sada su postale faktički autonomne republike unutar Francuske zajednice pa je tako i Republika Dahomej nastala 11. prosinca 1958. godine. Kada je Pariz daljnjim reformama 1960. godine omogućio članicama zajednice jednostrano proglašenje nezavisnosti u bilo kojem trenutku, Republika Dahomej je 1. kolovoza 1960. godine uradila upravo to i tako postala i formalnopravno nezavisna republika; danas se taj dan slavi kao Dan nezavisnosti u Beninu.[1][2] Prvi ustav nove republike usvojen je 25. studenog 1960. godine.[3]

Britanski historičar Martin Meredith rekao je kako je novonastala afrička republika "bila opterećena svim zamislivim problemima: maleni dio teritorija koji strši s kopna prema obali, prenapučenost, insolventnost i pod teretom plemenskih podjela, ogromnih dugova, nezaposlenosti, čestih štrajkova i beskrajnom borbom za moć između trojice političkih rivala".[4] Ta trojica, odnosno "Troglava neman", kako se kolokvijalno nazivaju, bili su Justin Ahomadégbé-Tomêtin, koji je dominirao jugozapadom Dahomeja, Sourou-Migan Apithy, koji je imao centar na sjeveroistoku te Hubert Maga, koji je kontrolirao sjever.[5] Njihove su političke borbe trajale još od 1958. godine i zapravo su bile važan dio interne kroze koja je dugo opterećivala Dahomej, ali su unatoč tome nastavljene jednakim intenzitetom i u doba nezavisnosti. Inicijalno je kao pobjednik u toj borbi izašao Hubert Maga, koji je ranije, zahvaljujući koaliciji svoje stranke, bio premijer,[6] od 1960. godine i prvi predsjednik Dahomeja; Apithy se uspio izboriti za potpredsjedničko mjesto u Maginom mandatu. Politički kompromis koji je postignut 1960. godine nije stabilizirao zemlju, što je kulminiralo vojnim udarom 1963. godine; uspostavljena je privremena vlada na čelu s pukovnikom Christopheom Sogloom, koji je ujedno bio i predvodnik puča. Iste godine, susjedni Niger je protjerao sve Dahomejce iz svojih javnih službi, ali iz zemlje, što je stvorilo ne samo kritičnu masu izbjeglica, već i ozbiljne tenzije među susjedima.[7] Nakon 89 dana na čelu privremene vlade, Soglo je prepustio predsjedničko mjestu Apithyju, međutim ni to nije dovelo do stabilizacije tako da je vojska 1965. godine ponovo preuzela kontrolu u državi.[8] U međuvremenu je, 5. siječnja 1964. godine, donesen novi ustav.

Ovoga je puta Soglo preuzeo stvarnu kontrolu i postao predsjednik. Vidjevši sebe kao "dahomejskog de Gaullea", ovaj veteran francuske vojske je zabranio svu političku aktivnost u zemlji i preuzeo potpunu kontrolu, a sve s ciljem stabilizacije političke situacije.[9] Međutim, ni Soglo nije donio potrebnu stabilizaciju tako da je i sam svrgnut od strane vojske 19. prosinca 1967. godine; nakon što su Jean-Baptiste Hachème i Maurice Kouandété svaki po jedan dan vodili državu, potonji je vlast predao Alphonseu Alleyju, dok je on sam postao premijer. Iako je civilna vlast ponovo uspostavljena 1968. godine, kada predsjednik postaje Émile Derlin Zinsou, vojska je i dalje ostala ključan faktor u dahomejskoj politici, što je značilo da su civilni predsjednici Dahomeja praktički u potpunosti ovisili o podršci koju su imali u vojnim krugovima.[10] Situacija u zemlji se, dakako, nije popravljala.

Maurice Kouandété je u novom puču 1969. godine svrgnuo Zinsoua, a nakon otprilike pola godine vojne vladacine, na čelo Dahomeja došlo je tročlano Predsjedničko vijeće. Članovi vijeća bili su, interesantno, Maga, Apithy i Ahomadégbé-Tomêtin, a sustav vlasti funkcionirao je prema rotirajućem modelu, prema kojem je svaki član vijeća trebao biti predsjednik dvije godine. Prvi predsjednik po tom rotirajućem modelu bio je, ponovo, Hubert Maga.[11] Osim izvršne vlasti, Predsjedničko vijeće je de facto obavljalo i zakonodavne funkcije, a iako je inicijalno uživalo određeni ugled, nakon afere Kutuklui iz 1971. godine je izgubilo popularnost.[12] Naime, odluka predsjednika Mage da protjera i izruči togoanskog pravnika, Noéa Kutukluija, koji je u Dahomeju radio kao advokat, izazvala je burnu reakciju. Naime, tadašnji togoanski predsjednik, Gnassingbé Eyadéma, zahtijevao je Kutukluijevo izručenje zbog sudjelovanja u pokušajima svrgavanja svoga vojnog režima, čemu je Maga u konačnici odlučio udovoljiti. Odluka je dovela do prosvjeda u Cotonouu, a ubrzo se uplela i vojska; bivši vojni vođa, Alphonse Alley, pomogao je Kutukluiju i odveo ga na tajnu lokaciju izvan Dahomeja, zbog čega nije trpio nikakve sankcije. Vojska je u narednom periodu pokušala svrgnuti Predsjedničko vijeće, ali bez uspjeha.

U svibnju 1972. godine, Justin Ahomadégbé-Tomêtin je preuzeo predsjedničku dužnost prema rotirajućem modelu; bio je to prvi mirni prijenos vlasti u Dahomeju od samostalnosti, međutim Predsjedničko vijeće je i dalje prijeko gledalo na vojsku, koja je ostala kao prijetnja. U nekoliko mjeseci, došlo je do suđenja pučistima, ali i problema s formiranjem Narodne savjetodavne skupštine, što je potaklo novi val nezadovoljstva. Vrhunac problema uslijedio je tokom afere Kovacs, kada je Pascal Chabi Kao dobio monopol nad prodajom određene opreme državi, što je potaklo glasine o korupciji članova vijeća. Iako je Ahomadégbé-Tomêtin, istina, pokušao raskinuti ugovor s Chabi Kaom, njegov mentor, Hubert Maga, stao je u njegovu zaštitu i uspio uvjeriti trećeg člana vijeća, Apithyja, da uloži veto na tu odluku.[13] Sve ovo dovelo je do novog puča 26. listopada 1972. godine, kojega je, ovoga puta uspješno, predvodio Mathieu Kérékou. Nakon što je preuzeo vlast, Kérékou je krajem studenog objavio svoj program, "Nova politika nacionalne nezavisnosti" (francuski: Politique Nouvelle d’Indépendance Nationale), koji je bio temeljen na marksizmu, iako to službeno još uvijek nije priznati. Dotadašnji organi vlasti su ukinuti, a Kérékou je utemeljio Revolucionarni narodni savjet (79 članova), Centralni komitet (27 članova) i Politički biro; ideološki i domoljubni odgoj postao je obvezan. Uz sve to, reformirao je i lokalnu samoupravu.

Vrhunac je uslijedio 30. studenog 1974. godine, kada je Kérékou pred dahomejskim uglednicima u Abomeyju objavio kako službeno uvodi marksizam u Dahomej; svi prisutni su bili u šoku.[14] Njegova Partija narodne revolucije Benina trebala je biti i postala je jedina politička stranka u novom jednopartijskom sistemu tog istoga dana, kada je i osnovana. Na prvu godišnjicu objave ove odluke, 30. studenog 1975. godine, Kérékou je službeno objavio ukidanje Republike Dahomej i formiranje Narodne Republike Benin.[15]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Meredith, Martin (2013). The State of Africa. Simon & Schuster. str. 69. ISBN 9780857203885. 
  2. "President Sirleaf congratulates Benin on 57th Independence Anniversary". Agence de Presse Africane (in English). 2017-07-31. Archived from the original on 30 July 2018. Pristupljeno 2018-07-30. 
  3. Dmitri Georges Lavroff, Gustave Peiser, Les constitutions africaines, A. Pedone, 1961, str. 75
  4. Meredith, Martin (2014). The Fortunes of Africa. Simon & Schuster. str. 601. ISBN 9781471135439. 
  5. Decalo, Samuel (1990). Coups and Army Rule in Africa. Yale. str. 95–96. ISBN 0300040458. 
  6. Post, Ken (1964). The New States of West Africa. Penguin. str. 55–56. 
  7. Philippe David, Le Bénin, Karthala, 1998, str. 56-57
  8. Decalo, Samuel (1990). Coups and Army Rule in Africa. Yale. str. 98–99. ISBN 0300040458. 
  9. Meredith, Martin (2013). The State of Africa. Simon & Schuster. str. 177–178. ISBN 9780857203885. 
  10. Decalo, Samuel (1990). Coups and Army Rule in Africa. Yale. str. 99. ISBN 0300040458. 
  11. Philippe David, Le Bénin, Karthala, 1998, str. 57-59
  12. Decalo 1976, str. 81
  13. Decalo 1976, str. 80.
  14. Philippe David, Le Bénin, Karthala, 1998, str. 59-60
  15. Dickovick, J. Tyler (2014). Africa. Stryker-Post. str. 70. ISBN 9781475812374. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]