La Condition humaine

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
La Condition humaine
Malraux - La condition humaine.jpg
Naslovnica originalnog izdanja (1933.)
Autor(i) André Malraux
Naslov prijevoda Život ljudski
Država  Francuska
Jezik francuski jezik
Žanr(ovi) roman
Izdavač Gallimard
Datum izdanja 1933.
Stranica 404

La Condition humaine (srpskohrvatski: Život ljudski / Ljudska sudbina) je roman Andréa Malrauxa iz 1933. godine koji se danas smatra njegovim najboljim i najznačajnijim djelom. Radi se o egzistencijalističkom romanu koji zaključuje Malrauxovu "trilogiju" o revolucionarnoj Aziji, napisanom nakon uspješnica Les Conquérants i La Voie royale. Životom ljudskim je Malraux zaključio svoj ciklus o Aziji, davši svojim klasičnim temama smrti i smisla ljudske egzistencije, na koji simbolično referira i sam naslov, konačno obol. Ovdje je Malraux dao tek natruhe u svom pokušaju nadilaženja i razrješenja problema besmisla i apsurda ljudske egzistencije, prikazujući nekoliko različitih vrsta likova (npr. idealista, oportunista, ...) i ispreplućući njihove sudbine na majstorski način, prikazujući odnos različitih "ljudskih sudbina" te njihovo međusobno ispreplitanje, odnosno pokušaj pronalaska smisla u tim sudbinama.

Roman je izvorno objavljivan u seriji u sklopu časopisa La Nouvelle Revue française i Marianne, a 1933. godine je Gallimard po prvi puta izdao cjelovito izdanje djela. Uz aktivnu participaciju Gastona Gallimarda, roman je 1933. godine nagrađen s Prix Goncourt i to nakon što je dvostruki glas predsjednika žirija, J.-H. Rosnyja aînéa, odlučio u situaciji gdje je Život ljudski bio izjednačen s romanom Le roi dort Charlesa Braibanta na rezultatu 5:5. Tokom 1950. godine je bio na popisu najboljih francuskih romana prve polovice XX. stoljeća, a kasnije stavljen i na peto mjesto Le Mondeovih 100 knjiga vijeka.

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Radnja se odvija kroz razdoblje od tri tjedna (izuzev epiloga), a najvećim djelom je smještena u Shanghai. U gradu je 1927. vlast preuzeo Kuomintang, nakon čega je došlo do razlaza interesa između komunista i građanskog krila stranke predvođenog Chiang Kai-shekom. Sukob je ubrzo prerastao u krvavi obračun u kojemu su nadjačani komunisti poraženi i pobijeni. Poseban fokus stavljen je na Chena, koji se sve do svoje smrti bori s internim konfliktima vezanim uz sebe kao pijuna revolucije i vezanim uz sebe kao nositelja ideala i individualnog smisla.

Roman nema istaknuti glavni lik; bavi se sudbinama nekoliko ljudi povezanih međusobnim odnosima i situacijom u kojoj se nalaze. Svi su prikazani kao tipski predstavnici određenih društvenih skupina, životnih stilova i uvjerenja.

Likovi[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Chen Ta Erh - revolucionar i profesionalni ubojica
  • Kyo Gisors – vođa pobune
  • Barun Clappique – francuski trgovac i krijumčar
  • Stari Gisors – Kyov otac i profesor sociologije na Sveučilištu u Pekingu, ovisnik o opijumu i vodič za Kyoa i Chena
  • May Gisors – njemačka liječnica i Kyova supruga, rođena u Shanghaiju
  • Katov – Rus i jedan od organizatora pobune, živ spaljen kao izdajnik
  • Hemmelrich – belgijski trgovac fotografijama
  • Yu Hsuan – njegov partner
  • Kama – japanski slikar i zet starog Gisorsa
  • Ferral – predsjednik Francuske gospodarske komore i šef Francusko-azijskog konzorcija; bori se sa svojom vezom s Valerie jer ju želi isključivo posjedovati kao predmet
  • Valerie – Ferralova djevojka
  • Konig – zapovjednik Chiang Kai-shekove policije
  • Suan – mladi terorist i Chenov pomoćnik koji je uhvaćen tokom Chenova samoubilačka napada
  • Pei – Chenov pomoćnik

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

U svom osvrtu, novinar Christopher Hitchens navodi kako, iako je Malraux u Kini boravio jako kratko, roman "naglašava rastuću ulogu Azije u svjetskoj politici; opisuje epske trenutke patnje i prevrata, posebice u Shanghaiju (Sergej Ejzenštejn ga je gotovo ekranizirao); te demonstrira ogroman respekt prema komunizmu i komunistima dok istovremeno evocira tragediju revolucije koju je izdala Moskva."[1] Malrauxov biograf, Olivier Todd govori kako Malrauxova Kina "nije istinita do u detalje niti potpuno pogrešna, ali svejedno imaginarna" i da "se ne može u potpunosti udaljiti od konvencionalne ideje o Kini prepunoj bambusa, uživatelja opijuma, siromaha i prostitutki".[2] Bruno Kragić je u svojoj analizi rekao kako je Život ljudski "vjerojatni vrhunac njegova romanesknog opusa, djelo u kojem se, i dalje vjerujući u univerzalne, premda problematične vrednote, usmjerava na skupnog problematičnog protagonista", naglašavajući značaj erotizma za ovo djelo i činjenicu da se Život ljudski savršeno uklapa u "poetčki kompleks modernističkog romana, a specifično anticipirajući egzistencijalizam".[3]

Ekranizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi razgovori o ekranizaciji romana dogodili su se još 1936. godine, kada je Malraux razgovarao sa Sergejom Ejzenštejnom o potencijalnoj ekranizaciji. Ipak, sovjetski režiser je na koncu odustao jer je smatrao da su poruke romana bile previše kritičke prema staljinizmu. Godine 1966., Fred Zinnemann je započeo rad na projektu pod imenom Man's Fate no nakon tri godine priprema, produkcijska kuća Metro-Goldwyn-Mayer je otkazala projekt samo mjesec dana prije namjeravanog početka snimanja. Talijanski režiser Bernardo Bertolucci je tokom 80-ih godina predložio ekranizaciju filma kineskoj vladi, no ista se odlučila za njegov alternativni prijedlog, The Last Emperor, biografski film o caru Pu Yiju snimljen 1987. godine. Najrecentniji pokušaj snimanja najavljen je 2001. godine, kada je Michael Cimino rekao kako priprema adaptaciju filma, no od tada nije bilo nikakvih vijesti o toj adaptaciji.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hitchens, Christopher (10 April 2005). "Malraux': One Man's Fate". New York Times. http://www.nytimes.com/2005/04/10/books/review/10HITCHEN.html. 
  2. Todd, Olivier (2005). Malraux : A Life. New York: Alfred A. Knopf. str. 110. ISBN 0375407022. 
  3. Kragić, Bruno (2002). Neumitnost sudbine i preobrazbe forme. Zagreb: Školska knjiga. str. 285-286. ISBN 953-168-399-9.