Konzervacija-restauracija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Restauracija freske (Izgon Adama i Eve iz raja, Michelangelo, Sikstinska kapela, 1509.): Usporedba između izvornika iz 16. stoljeća s restauracijom iz 20. stoljeća (desno)

Konzervacija-restauracija, često određena i samo kao konzervacija (u zemljama njemačkog govornog područja još uvijek preteže pojam restauriranje), zanimanje je, odnosno djelatnost posvećena očuvanju kulturne baštine. Konzervatorske aktivnosti uključuju provjeru stanja, dokumentiranje, rad na samom predmetu kulturne baštine, te preventivnu zaštitu. Sve su ove djelatnosti pak podpomognute znanstvenim istraživanjima i obrazovanjem.

Definicija[uredi - уреди | uredi izvor]

Tradicionalna definicija uloge konzervatora uključuje pregled, konzervaciju i očuvanje kulturne baštine korištenjem bilo koje metode koja se dokazala djelotvornom u održavanju predmeta u stanju što bližem izvornom što je duže moguće. [1]

Danas je ta definicija međutim proširena i više bi je mogli opisati kao etično upravljanje kulturnim dobrom.

Konzervator primjenjuje jednostavne etičke odrednice, kao što su:

  • Načelo minimalne intervencije,
  • Korištenje metoda i materijala usmjerenih ka reverzibilnosti, kako bi smanjili mogućnost problema kod budućeg tretmana, istraživanja i korištenja.
  • Temeljito dokumentiranje svih poduzetih postupaka

Konzervator mora uzeti u obzir i mišljenje treće osobe te svoju profesionalnu ekspertizu uskladiti s istim.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Ključni datumi[uredi - уреди | uredi izvor]

Kratka povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Briga o predmetima kulturne baštine ima dugu povijest unutar tradicije spajanja i učvršćivanja raznih predmeta, [2] kao i individualnog restauriranja umjetničkih djela. Tijekom 19. stoljeća dolazi do preplitanja znanosti i umjetnosti. Michael Faraday počinje proučavati štetan utjecaj okoliša na umjetnine, a u isto vrijeme Louis Pasteur počinje sa znanstvenim analizama boje. [3] Međutim, prvi organizirani pokušaj konzervacije kulturne baštine je utemeljenje Društva za zaštitu drevnih građevina u Engleskoj, od strane Williama Morrisa i Philipa Webba, a pod utjecajem teoretskog rada Johna Ruskina. Istovremeno s istim ciljevima u Francuskoj djeluje Eugene Violet Le Duc, čuven po "restauriranju" srednjovjekovnih građevina.

Od 1998. Sveučilište Harvard pokriva i zaštićuje svoje značajne kipove zbog vremenskih razloga.

Konzervacija se kao izdvojeno polje ljudskog mišljenja prvo javlja u Njemačkoj 1888. godine. Friedrich Rathgen postaje prvi kemičar stalno zaposlen u muzeju (Kraljevski muzeji, Berlin). Treba istaknuti da on nije samo razvio znanstveni pristup brizi za predmete u zbirkama već je i doprinio širenju ovog pristupa prije svega publiciranjem svog djela Handbook of Conservation iz 1898. [4] Rani razvoj konzervacije je i u drugim dijelovima svijeta bio vezan uz zapošljavanje kemičara u muzejima 1924. u Britanskom muzeju počinje raditi Harold Plenderleith. On zajedno s Alexanderom Scottom utemeljuje Odjel znanstvenih i industrijskih istraživanja, radi se o rođenju konzervatorske profesije u Engleskoj. [5] Bila je to posljedica lošeg stanja umjetnina koje su tijekom Prvog svjetskog rata bile uskladištene u tunelima Londonske podzemne željeznice. Razvoj ovog odjela Britanskoga muzeja pomaknuo je fokus djelovanja iz Njemačke u Englesku 1956. Plenderleith objavljuje svoj značajan i utjecajan priručnik The Conservation of Antiquities and Works of Art, ova knjiga se obično danas smatra važnijom od Rathgenove, te bližom današnjoj definiciji struke.

U SAD-u su počeci znanstveno zasnovanog pristupa konzervaciji vezani uz Fogg Art Museum i njegovog ravnatelja Edwarda Waldo Forbesa(od 1909.-1944.). On je davao podršku tehnološkim istraživanjima (utemeljenje časopisa Technical Studies, izlazio od 1932.-1942.). Nadalje, u muzej je doveo Rutherforda John Gettensa, prvog kemičara zaposlenog u nekom američkom umjetničkom muzeju. Gettens je blisko surađivao s Georgeom L. Stoutom, prvim izdavačem Technical Studiesa, a zajedno su 1942. objavili i knjigu Painting Materials A Short Encyclopaedia, naslov koji se i danas često citira, te možemo reći da se vrlo malo podataka iz ove knjige smatra zastarjelima. [6]

Daljnji značajni trenuci vezani uz razvoj konzervatorske struke odnose se na SAD i Englesku, Engleska je zemlja u kojoj je utemeljena prva međunarodno orijentirana konzervatorska institucija - The International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, utemeljena 1950. kao stalna organizacija posvećena koordinaciji razvoja i poboljšanju znanja, metoda i radnih standarda potrebnih u očuvanju i zaštiti dragocjenog materijala svih vrsta. [6] Porast broja konzervatorskih profesionalnih udruga, časopisa, publikacija i novosti, kako međunarodnih tako i lokalnih, usmjerio je razvoj struke i u praktičnom i u teoretskom smislu. Povjesničari umjetnosti, te teoretičari kao što je Cesare Brandi također su odigrali značaju ulogu u razvoju teoretskih koncepata konzervacije i restauracije. Trenutačno se konzervatori ponajviše bave etičkim pitanjima vezanim uz konzervaciju. Kao vrlo značajnu razmjerno recentnu ideju treba izdvojiti koncept Preventivne konzervacije. Spomenuti je djelomice baziran na pionirskom radu i postavkama Garryja Thomsona te njegovoj knjizi Museum Environment (prvo izdanje 1978.). [7] Njegovo je djelovanje vezano uz National Gallery u Londonu, instituciju u kojoj je on razradio svoje upute za najbolje mikroklimatske uvjete potrebne za čuvanje i izlaganja objekata čuvanih unutar muzeja. Danas se njegove smjernice više ne slijede tako rigidno, no njihov se utjecaj i dalje osjeća.

Etika[uredi - уреди | uredi izvor]

Konzervatorski rad rukovođen je određenim etičkim standardima. Ovi su standardi utjelovljenje primijenjene etike. Prihvaćeni su širom svijeta i razrađene su nacionalne i međunarodne etičke preporuke, u europskim zemljama kao standard se može uzeti etički kodeks Europske konfederacije restauratorskih udruga.

Specijalnosti unutar profesije[uredi - уреди | uredi izvor]

Dvorište dvorca Krnov, prije restauracije (2001.)
Dvorište dvorca Krnov, poslije restauracije (2009.)

Profesija konzervatora umjetnina je široko područje i obuhvaća brojne specijalnosti. Ovdje ćemo navesti samo neke:

  • konzervacija knjiga i papira
  • znanost o konzervaciji
  • konzervacija elektronskih medija(očuvanje digitalog materijala, očuvanje nosioca, očuvanje gramofonskih zapisa...)
  • očuvanje povijesnih spomenika
  • konzervacija arhitekture
  • konzervacija objekata (arheoloških, kiparskih, etnografskih...)
  • konzervacija namještaja
  • konzervacija okvira za slike
  • konzervacija slika na platnu,dasci i zidu
  • konzervacija gramofonskih zapisa
  • očuvanje filma
  • konzervacija fotografija
  • konzervacija tekstila
  • konzervacija arheoloških predmeta
  • konzervacija metala
  • konzervacija stakla
  • konzervacija keramike
  • konzervacija kože
  • konzervacija plastike

Očuvanje kulturne baštine[uredi - уреди | uredi izvor]

Preventivna konzervacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Preventivna konzervacija prapovijesnih slika na stijenama u nacionalnom parku Serra da Capivara.

Brojni su kulturni proizvodi osjetljivi na okoliš u kom se čuvaju, poput temperature, vlažnosti zraka te razinu osvijetljenja i ultraljubičastog zračenja. Predmeti moraju biti zaštićeni i čuvani u primjerenim uvjetima. Kao primjer možemo uzeti zaštitu slika slikanih vodenim bojama, bez primjerene zaštite od sunčevog ili umjetnog svijetla iste bi brzo izblijedjele.

Preventivna je konzervacija važan element muzejske zaštite i brige za zbirke. Jedna od bitnih odgovornosti članova muzejske struke je stvoriti i održavati okoliš povoljan po opstojnost zbirki. Bilo u čuvaonici, tijekom izložbi ili u tranzitu. Muzej je dužan pažljivo nadzirati stanje zbirki, kako bi se primjereno i na vrijeme moglo odlučiti treba li neki predmet podvrgnuti konzervatorskom zahvatu.

Interventna konzervacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovaj pojam odgovara bilo kom djelovanju poduzetom od strane konzervatora, a koje uključuje neposredan rad na kulturnom materijalu. Spomenuti postupci mogu uključivati čišćenje, stabilizaciju, popravak oštećenja ili čak nadoknadu nedostajućih dijelova izvornika. Od suštinske je važnosti da konzervator potpuno i precizno opravda bilo koje navedeno djelovanje. Podrazumijeva se primjereno i temeljito dokumentiranje svih faza rada, znači prije, tijekom i nakon zahvata te je nužno kako bi se na minimum svele mogućnosti za naknadne dvojbe i primjedbe.

Prvenstveni je cilj rada minimiziranje propadanja tretiranog predmeta i do tog cilja može se doći primjenom neintreventnih kao i interventnih metoda djelovanja. Interventni pristup podrazumijeva sva djelovanja koja konzervator poduzima direktno na materijalnom tkivu objekta. Te akcije mogu uključiti naprimjer čišćenje te uklanjanje starog laka ili samo konsolidaciju odnosno podljepljivanje boje koja se ljušti. Ovi se radovi pak izvode iz više razloga, a uključuju i estetski izbor. Stabilizacija teži strukturalnom integritetu te kulturalnim zahtjevima za opstojnošću nematerijalnog.

Drugi od vodećih principa svakako je ideja o reverzibilnosti primijenjenih postupaka, odnosno da po potrebi sve izvedene akcije mogu biti potpuno uklonjive te da predmet može biti vraćen u stanje koje je prethodilo konzervatorskoj intervenciji. Iako je ovaj koncept i dalje jedan od vodećih principa profesije,[8] danas se on sve više kritizira, a pojedini ga praktičari označavaju kao suviše zbunjujuć i neodređen.[9] Nadalje važan jest i princip kvalitetnog i egzaktnog dokumentiranja svih izmjena, kao i jasne razlučivosti istih u odnosu na izvorni predmet.

Kao primjer javno obznanjenog interventnog konzerviranja možemo uzeti konzervatorske radove na Sikstinskoj kapeli u Rimu.

Konzervatorski laboratorij (radionica)[uredi - уреди | uredi izvor]

The Lunder Conservation Center, SAD
Restauratorski kistovi
Sitni restauratorski alati

Konzervatori rutinski koriste kemijsku i znanstvenu analizu tijekom proučavanja i rada na kulturnoj baštini. Opremu suvremenog konzervatorskog laboratorija čine mikroskopi, spektrometri, te uređaji za snimanje rendgenskim zrakama, svi se spomenuti koriste u svrhu boljeg razumijevanja samog objekta ali i njegovih dijelova. Podaci prikupljeni pomoću ovih istraživanja pomažu boljem i kvalitetnijem donošenju odluke o za objekt primjerenom konzervatorskom tretmanu.

Situacija u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako je pokušaja utemeljenja konzervatorsko-restauratorske službe bilo na tlu Hrvatske i prije stvarnim početkom može se smatrati osnivanje Zavoda za restauriranje umjetnina pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti 1948. godine u Zagrebu[10]. Sam zavod nastao je iz restauratorske radionice zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt koja je djelovala od 1942. do kraja 1946. godine i zapošljavala 2 restauratora.[11] Nešto kasnije utemeljene su i konzervatorske radionice u Splitu (1954.), te Zadru (1958.), a 1966. utemeljen je i Restauratorski zavod Hrvatske. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske sve su ove institucije 1997. godine spojene u jednu - današnji Hrvatski restauratorski zavod.[12] Što se tiče arheoloških nalaza treba naglasiti da je konzervacija istih započela već u 19. stoljeću. Nažalost za razliku od visoko razvijenih zemalja Europe te SAD u hrvatskim muzejima do sada nije zaposlen niti jedan kemičar koji bi se bavio razradom konzervatorskih postupaka i znanstvenom analizom predmeta - istaknimo još da Hrvatska niti dan danas nema zavod za arheometriju.

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora[uredi - уреди | uredi izvor]

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj danas prije svega određuju slijedeći propisi:

  • Zakon o muzejima/16.10.1998./,
  • Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci/22.07.2010./
  • Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja /11.05.2009./,
  • Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara /24.04.2003./.

Svi su ovi propisi pa i oni najnoviji, svojom suštinom daleko od sličnih propisa visoko razvijenih zemalja EU te SAD. Način donošenja i primjena istih također su izrazito netransparentni i neujednačeni, te birokratski orijentirani, posebice u muzejima. Veliki je problem i to što naši propisi još uvijek dozvoljavaju da osobe sa srednjom stručnom spremom samostalno rade na predmetima kulturne baštine ,što je potpuno suprotno odredbama Europskog kvalifikacijskog okvira ,te preporukama Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga,ali i definiciji profesije Komiteta za konzervaciju Međunarodnog muzejskog savjeta (ICOM-CC)[13] .Isto se može reći i za sustavno odbijanje izjednačavanja prava restauratora koji rade u muzejima sa pravima restauratora koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu, te samostalno. Sve rečeno posljedica je toga što Hrvatska za sada nije članica spomenute Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga [14], te je tek pridruženi član Europske mreže za edukaciju konzervatora restauratora (ili je to bila - navedena kontakt osoba je već godinama u mirovini)[15] , i nema krovnu udrugu koja bi se bavila zaštitom prava konzervatora restauratora.

Školovanje konzervatora restauratora u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Profesionalne udruge[uredi - уреди | uredi izvor]

Profesionalne udruge u Hrvatskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Sekcija za restauratorska i oblikovno fonička djela pri Udruženju likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske,
  • Hrvatsko restauratorsko društvo,
  • Sekcija restauratora i preparatora pri Hrvatskom muzejskom društvu,
  • Hrvatska sekcija pri The International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works.

Profesionalne udruge u svijetu[uredi - уреди | uredi izvor]

  • E.C.C.O. (European Confederation of Conservator-Restorers' Organisations),
  • AIC (American Institute for Conservation),
  • IIC (International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works),
  • ICOM-CC (International Council of Museums-Conservation Committee)
  • ENCoRE (European Network for Conservation-Restoration Education)

Međunarodni dokumenti vezani za zaštitu kulturne baštine[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Dokument Sponzor Tekst
1931 Atenska povelja Međunarodni kongres arhitekata i tehničara historijskih spomenika tekst ((en))
1931 Carta Di Atene Conferenza Internazionale di Atene tekst ((it))
1932 Carta Italiana del restauro Consiglio Superiore Per Le Antichità e Belle Arti tekst ((it))
1933 Atenska povelja IV CIAM tekst ((en))
1956 Preporuka u New Delhiju IX UNESCO tekst, tekst ((en))
1962 Pariška preporuka XII UNESCO tekst ((en))
1964 Venecijanska preporuka II međunarodni kongres arhitekata i tehničara historijskih spomenika tekst, tekst ((en))
1964 Pariška preporuka XIII UNESCO tekst ((en))
1967 Norme iz Quita OAS tekst ((es)), tekt ((en))
1968 Pariška preporuka XV UNESCO tekst
1972 Pariška konvencija XVII UNESCO tekst
1972 Pariška preporuka XVII UNESCO tekst
1972 Carta Italiana del Restauro tekst ((it))
1972 Stockholmska deklaracija UNEP tekst
1974 Rezolucija iz Santo Dominga, Međuamerički seminar o konzervaciji i restauraciji arhitektonske baštine kolonijalnog i republikanskog perioda OAS tekst ((pt)) tekst ((pt))
1975 Deklaracija iz Amsterdama Kongres o evropskoj arhitektonskoj baštini tekst
1975 Evropska povelja o arhitektonskoj baštini Savjet Evrope tekst
1976 Povelja o kulturnom turizmu Međunarodni seminar o suvremenom turizmu i humanizmu tekst
1976 Nairobijska preporuka XIX UNESCO tekst
1977 Machu Picchu povelja tekst ((pt)), tekst ((pt)), tekst ((es)), ref ((es))
1981 Povelja iz Burre ICOMOS tekst
1982 Firentinska povelja ICOMOS: Historijski vrtovi tekst, tekst
1982 Nairobijska deklaracija UNEP tekst
1982 Deklaracija iz Tlaxcale ICOMOS tekst
1982 Meksička deklaracija World Conference on Cultural Policies - MONDIACULT tekst, tekst
1983 Deklaracija iz Rima ICOMOS tekst
1987 Carta della conservazione e del restauro degli oggetti d'arte e di cultura tekst ((it))
1987 Washingtonska povelja ICOMOS tekst, tekst
1989 Pariška preporuka XXV UNESCO tekst
1990 Lozanska povelja ICOMOS / ICAHM tekst, tekst
1994 Dokument iz Nare UNESCO / ICCROM / ICOMOS tekst, tekst
1995 Evropska preporuka Savjet Evrope, Odbor ministara tekst (Rec(95)3E),

tekst (Rec(95)9E)

1996 Deklaracija iz San Antonija ICOMOS tekst
1997 Deklaracija iz Sofije XI ICOMOS ili XXIX UNESCO tekst
1997 Carta de Mar del Plata Mercosul tekst ((pt)), tekst ((pt)), tekst ((es)), tekst ((es))
2000 Krakovska povelja tekst ((it))
2002 Deklaracija iz Cartagene de Indias Conselho Andino, OAS tekst
2003 Pariška preporuka XXXII UNESCO tekst

Popis međunarodnih dokumenata[uredi - уреди | uredi izvor]

Popis međunarodnih dokumenata vezanih uz kulturnu baštinu:

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Conti,Alessandro History of the Restoration and Conservation of Works of Art,Oxford 2007.
  • Munoz Vinas,Salvador Contemporary theory of conservation, Oxford 2005.
  • Stuart,Barbara H. Analytical Techniques in Materials Conservation, Chichester 2007.
  • Cronyn,J. The Elements of Archaeological Conservation,London 1990.
  • Nicolaus,Knut The Restoration of Paintings,London 1999.
  • Vokić,Denis Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada, Zagreb 2007.
  • Torraca,Giorgio Topljivost i otapala u konzervatorsko restauratorskoj problematici, Zagreb 2010.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Walston, S. 1978. p.9 The Preservation and Conservation of Aboriginal and Pacific Cultural Material in Australian Museums. ICCM Bulletin Vol 4 no. 1. December 1978. Institute for the Conservation of Cultural Materials (Inc).
  2. Pye, E, 2001. Caring for the Past: Issues in Conservation for Archaeology and Museums. London: James and James
  3. Stoner, Joyce Hill. 2005. p. 41. “Changing Approaches in Art Conservation: 1925 to the present” in (Sackler NAS Colloquium) Scientific Examination of Art: Modern Techniques in Conservation and Analysis. Proceedings of the National Academy of Sciences. http://books.nap.edu/openbook.php?record_id=11413&page=41
  4. Gilberg, Mark. (1987) Friedrich Rathgen: The Father of Modern Archaeological Conservation. Journal of the American Institute for Conservation, Vol. 26, No. 2 (Autumn, 1987), pp. 105-120 http://aic.stanford.edu/jaic/articles/jaic26-02-004_2.html
  5. http://www.britishmuseum.org/the_museum/departments/conservation_and_science/history.aspx
  6. 6,0 6,1 Stoner, Joyce Hill. "Changing Approaches in Art Conservation: 1925 to the present". The publication exists in two editions. The earlier one is "Scientific Examination of Art: Modern Techniques on Conservation and Analysis" and was published by the National Academy of Sciences in 2003. The later edition of the publication is "Arthur M. Sackler Colloquia: Scientific Examination of Art: Modern Techniques in Conservation and Analysis". It was published by the National Academies Press in 2005. Greška kod citiranja: nevaljala <ref> oznaka; ime "Stoner, Joyce Hill 2003" definirano više puta s različitim sadržajem
  7. Museum Environment (2nd Edition), 1986, by Garry Thomson CBE ISBN 978-0-7506-2041-3
  8. Andrew Oddy and Sara Carroll (eds). 1999. Reversibility - Does it Exist? British Museum Occasional Paper Number 135. London: British Museum.
  9. p. 185. Muñoz-Viñas, Salvador. 2005. Contemporary Theory of Conservation. London: Elsevier/Butterworth Heinemann.
  10. Wyroubal,Zvonimir(1958.) Konzerviranje i restauriranje plastike u Hrvatskoj, Posebni otisak iz Tkalčićevog zbornika, Zagreb
  11. Vokić,Denis (2004./2005.)Ferdo Goglia i Zvonimir Wyroubal-začetnici sustavne restauratorske dokumentacije u Hrvatskoj, Muzeologija 41/42, Zagreb
  12. Web stranica HRZ, stanje 2.09.2010.
  13. Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
  14. www.ecco-eu.org/members/members.html
  15. www.encore.edu.org/encore/DesktopDefault.aspx?tabindex=3&tabid=15

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Pulpito di prato, restauro.jpg    Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.