Konzervacija kamena

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Michelangelova kolosalna skulptura Davida, nakon konzervatorskih radova


Konzervacija kamena jedna je od disciplina u sklopu konzervacije restauracije predmeta kulturne baštine. Konzervator restaurator kamena mora poznavati osnovne vrste kamena, te tehnologiju obrade istog, kao i temeljne značajke propadanja kamenih spomenika. Vrlo su bitna i znanja o recentnim metodama konzervacije kamena, te etici konzervacije. Kod arheoloških predmeta važno je i znanje o temeljnim postavkama arheologije. Nadalje je neophodna i upućenost u temeljne metode znanstvenog ispitivanja predmeta.

Povijest obrade kamena[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnovne vrste[uredi - уреди | uredi izvor]

Magmatske stijene[uredi - уреди | uredi izvor]

Metamorfne stijene[uredi - уреди | uredi izvor]

Sedimentne stijene[uredi - уреди | uredi izvor]

Tehnologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Uzroci propadanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Konzervacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijesni objekti[uredi - уреди | uredi izvor]

Dokumentiranje zatečenog stanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Sustavno i kvalitetno vođena dokumentacija se danas podrazumijeva kao bitan preduvjet kvalitetno provedenog konzervatorsko restauratorskog tretmana, a uključuje kako dokumentiranje stanja predmeta prije, tijekom i nakon zahvata, tako i obavezno navođenje svih materijala i postupaka korištenih pri radu, kao i rezultate eventualnih znanstvenih ispitivanja provedenih na predmetu. Sastavni dio dokumentacije mora biti i preporuka za daljnje čuvanje predmeta.

Donošenje odluka, te promišljanje o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama zahvata[uredi - уреди | uredi izvor]

Poželjno je da u ovo promišljanje bude uključen što veći broj stručnjaka, kao minimum može se uključiti povijesničara umjetnosti, stručnjaka za propadanje kamena, te samog konzervatora restauratora.

Čišćenje[uredi - уреди | uredi izvor]

  • mehaničko
  • kemijsko
  • lasersko

Konsolidacija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Konsolidacija pomoću estera silicijeve kiseline
  • Natapanje akrilnim smolama
  • Konsolidacija pomoću funkcionalnih silana
  • Hidrofobizacija
  • Biološka metoda

Rekonstrukcije[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Rekonstrukcije od izvornog materijala
  • Rekonstrukcije od drugih materijala

Arheološki objekti[uredi - уреди | uredi izvor]

Dokumentiranje zatečenog stanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Sustavno i kvalitetno vođena dokumentacija se danas podrazumijeva kao bitan preduvjet kvalitetno provedenog konzervatorsko restauratorskog tretmana, a uključuje kako dokumentiranje stanja predmeta prije, tijekom i nakon zahvata, tako i obavezno navođenje svih materijala i postupaka korištenih pri radu, kao i rezultate eventualnih znanstvenih ispitivanja provedenih na predmetu. Sastavni dio dokumentacije mora biti i preporuka za daljnje čuvanje predmeta.Kod arheoloških predmeta poželjno je i da dio dokumentacije budu i podaci o nalaženju, sastavu i dubini tla, odnosno dubini i sastavu vode, smjeru struja, te prisutnisti mikro i makroskopskih organizama.

Donošenje odluka, te promišljanje o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama zahvata[uredi - уреди | uredi izvor]

Poželjno je da u ovo promišljanje bude uključen što veći broj stručnjaka, kao minimum možemo uzeti arheologa, stručnjaka za propadanje kamena, te samog konzervatora restauratora.

Čišćenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Odsoljavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Konsolidacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Školovanje konzervatora restauratora predmeta kulturne baštine od kamena[uredi - уреди | uredi izvor]

Školovanje je moguće na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu,te na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora[uredi - уреди | uredi izvor]

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj, pa stoga i restauratora kamena danas prije svega određuju slijedeći propisi:

  • Zakon o muzejima/16.10.1998./
  • Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci/22.07.2010./
  • Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja /11.05.2009./,
  • Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara /24.04.2003./.

Svi su ovi propisi pa i oni najnoviji, svojom suštinom daleko od sličnih propisa visoko razvijenih zemalja EU te SAD. Način donošenja i primjena istih također su izrazito netransparentni i neujednačeni, te birokratski orijentirani, posebice u muzejima. Veliki je problem i to što naši propisi još uvijek dozvoljavaju da osobe sa srednjom stručnom spremom samostalno rade na predmetima kulturne baštine, što je potpuno suprotno odredbama Europskog kvalifikacijskog okvira, te preporukama Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga, ali i definiciji profesije Komiteta za konzervaciju Međunarodnog muzejskog savjeta (ICOM-CC).[1] Isto se može reći i za sustavno odbijanje izjednačavanja prava restauratora koji rade u muzejima sa pravima restauratora koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu, te samostalno. Sve rečeno posljedica je toga što Hrvatska za sada nije članica spomenute Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga [2], te je tek pridruženi član Europske mreže za edukaciju konzervatora restauratora (ili je to bila - navedena kontakt osoba je već godinama u mirovini)[3], i nema krovnu udrugu koja bi se bavila zaštitom prava konzervatora restauratora.

Uza sve to rad konzervatorsko restauratorske službe u hrvatskim muzejima je čak i danas, na početku 21. stoljeća izrazito podcijenjen od strane kako voditelja zbirki i ostalog muzejskog osoblja, tako i od nadležnih državnih tijele, te se restauratore i dan danas smatra za osobe spretnih ruku, kojima je eto posao prije svega ljepljenje i krpanje polomljenih ili na druge načine oštećenih (nerijetko od strane drugog muzejskog osoblja) predmeta.Osim toga restauratori se još uvijek često koriste kao besplatni osobni servis ravnatelja i drugih članova uprave nekih( ako ne i svih) naših muzeja.

Da navod vezan uz podcijenjenost nije nikakova izmišljena i prenapuhana činjenica dovoljno je pogledati u personalni arhiv zaslužnih muzejskih djelatnika koji vodi Muzejski dokumentacijski centar u Zagrebu, na njemu je uz popriličan broj voditelja zbirki tek 1 (jedan!) restaurator[4].

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Henry,A. Stone Conservation - Principles and Practice,London 2006.
  • Snethlage,R. Leitfaden Steinkonservierung. Planung von Untersuchungen und Maßnahmen zur Erhaltung von Denkmälern aus Naturstein,Stuttgart 2008.
  • Prikryl,R.;Smith,B.J. Building Stone Decay: From Diagnosis to Conservation ,London 2007.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Video zapisi vezani uz konzervaciju kamena[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
  2. www.ecco-eu.org/members/members.html
  3. www.encore.edu.org/encore/DesktopDefault.aspx?tabindex=3&tabid=15
  4. http://www.mdc.hr/hr/mdc/arhiv/personalni-arhiv-zasluznih-muzealaca/ Pristup stranici 17.02.2012.
Pulpito di prato, restauro.jpg    Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.