Konzervacija stakla

Izvor: Wikipedia
Portland-Vaza ,jedan od najglasovitijih rimskih staklenih predmeta

Konzervacija stakla djelatnost je posvećena očuvanju kako povijesnih tako i arheoloških predmeta od stakla.Temeljni principi konzervacije stakla jednaki su kao i kod drugih predmeta kulturne baštine,znači prije svega usmjerenost ka poštovanju i što boljem očuvanju izvornosti samog predmeta na kojem se radi.Reverzibilnost te uočljivost rekonstruiranih dijelova kao i mogućnost ponavljanja zahvata također su vrlo važne. Konzervator restaurator stakla mora poznavati osnove tehnologije stakla,povijest staklarskog umijeća,temeljne uzroke propadanja staklenih predmeta te barem osnove arheologije i povijesti umijetnosti .Vrlo je važno i poznavanje suvremene teorije i prakse konzerviranja restauriranja stakla,konzervatorske etike,te osnova znastvenog ispitivanja predmeta.

Povijest stakla[uredi - уреди]

Povijest proizvodnje stakla počinje prije oko 3500 godina prije Krista na području Mezopotamije - o tome svijedoče prve recepture za izradu stakla.Sam termin,bolje rečeno njegova inačica glass ,koja je korištena u germanskim jezicima nastala je u kasnorimskom carstvu,u rimskom staklarskom proizvodnom centru u Trieru,današnja Njemačka.Porijeklo riječi bilo bi od njemačkog izraza glesum,koji je označavao prozirnu i sjajnu tvar.Hrvatska pak riječ potiče od praslavenskog izraza steklo.

Osnovne tehnike obrade[uredi - уреди]

  • oblikovanje na jezgri - zajedno sa lijevanjem u kalup i brušenjem jedna od prvih tehnika obrade
  • puhano staklo - otkriveno od strane feničana oko 50 godine prije Krista
  • lijevanje u kalup i brušenje - jedna od najstarijih tehnika
  • prešano staklo - otkriveno oko 1820. u Americi
  • strojno puhano staklo - razvijeno za potrebe industrije žarulja,početkom 20.st,prvi strojevi proizvodili su 10 žarulja u minuti(ručno je 4 radnika moglo izraditi oko 1200 žarulja dnevno),današnji oko 2000!

Osnovne vrste stakla[uredi - уреди]

Natrij kalcijevo staklo je najčešći i najjeftiniji oblik stakla. Obično sadrži 60-75% silicija, 12-18% sode, 5-12% vapna.

Olovno staklo ima visok postotak olovnog oksida (najmanje 20% ).Relativno meko,no sa visokim indeksom loma svijetlosti,pogodno za brušenje. Industrijski ga je počeo proizvoditi George Ravenscroft u Engleskoj,u 17. stoljeću.No treba istaknuti da je stakala sa olovnim oksidom bilo već od početaka staklarstva.

Borosilikatno staklo je vrsta silikatnog stakla ,ima najmanje 5% bor oksida u svom sastavu. Najčešće korišteno za žarulje te laboratorijski i kuhinjski pribor.Otporno na kemikalije,te termičke šokove.Izumio ga je Nijemac Otto Schott 1893.Američko Pyrex staklo također je do 1940 .bilo na bazi borosilikatnog stakla,kasnije su se pojavili i proizvodi od kaljenog natrij kalcijevog stakla.

Aluminosilikatno staklo u sastavu ima aluminij oksid .Još otpornije od borosilikatnog stakla.

96 postotno silicijevo staklo vrsta je borosilikatnog stakla, rastopljena i formirana konvencionalnim sredstvima, a zatim obrađena uklanjanjem gotovo svih ne-silikatnih elemenata . Otporno na temperature do 900 C.

Staklo od rastopljenog silicija najteže je za proizvodnju,te vrlo skupo.Izdrži temperature do 1200 C.

Osnovne tehnike ukrašavanja[uredi - уреди]

  • brušenje
  • graviranje
  • jetkanje
  • pozlata i posrebrenje
  • emajliranje

Propadanje staklenih predmeta[uredi - уреди]

Osim čisto fizičkih uzroka staklo je podložno i koroziji odnosno propadanju uslijed reakcije sa okolišem u kojem se nalazi.U principu što je staklo siromašnije silicijem to lakše propada.

Konzervacija staklenih predmeta[uredi - уреди]

Povijesni predmeti[uredi - уреди]

Dokumentiranje zatečenog stanja[uredi - уреди]

Ovdje se podrazumijeva prije svega pisana i fotografska dokumentacija stanja predmeta prije zahvata,no također je potrebno temeljito dokumentirati i sve zahvate i materijale korištene tijekom rada na predmetu.Sastavni dio dokumentacije moraju biti i izviješća o eventualnim znanstvenim ispitivanjima provedenim na predmetu ,kao i preporuka za daljnje čuvanje predmeta.

Donošenje odluka o potrebi,opsegu,te posljedicama zahvata[uredi - уреди]

Ovo promišljanje moralo bi biti interdisciplinarno,te bi trebalo uključivati barem povijesničara umjetnosti ili arheologa,znanstvenika koji se bavi propadanjem stakla,te samog konzervatora restauratora.

Čišćenje[uredi - уреди]

U principu bi za čišćenje trebalo koristiti samo destiliranu vodu,bez ikakovih dodataka,eventualno se može koristiti i mješavina vode i etanola(1/1),te otopina od 90 dijelova destilirane vode,9 dijelova etilnog alkohola i 1 dijela amonijaka(25%).

Uklanjanje starih restauracija[uredi - уреди]

Kod najlakših slučajeva dovoljno je predmete uroniti u vruću vodu.U težim slučajevima moramo koristiti razna otapala zavisno o korištenom ljepilu.Najteže se uklanjaju ljepila na bazi epoksida i poliestera,za njih koristimo 15% otopinu benzolsulfokiseline u dimetilformamidu.Kako se radi o prilično toksičnoj mješavini postupak izvoditi u digestoru.

Lijepljenje dijelova[uredi - уреди]

Za lijepljenje se danas najviše koriste dvokomponentna epoksidna i cijanoakrilatna ljepila koja vežu pod utjecajem UV svijetla.Dijelovi koje lijepimo moraju biti potpuno i temeljito očišćeni od bilo kakove nečistoće i masnoća.Kao najpoznatije proizvode koji se koriste u ovu svrhu navedimo dvokomponentno ljepilo Araldit 2020 te pod UV zračenjem vežuće ljepilo Conloc.Poznati su proizvodi i Hxtal NYL-1,Fynebond ,te EPO-TEK 301-2.Kod problematičnih predmeta mogu se koristiti i ojačanja od stakla ili prozirne plastike.

Izrada rekonstrukcija[uredi - уреди]

Araldit 2020 može se koristiti i za lijevanje nedostajućih dijelova.Za lijev koristimo gipsane ,voštane ili silikonske kalupe. Po najnovijim izvorima ploče izlivene od Paraloida B 72 također se mogu koristi kod izrade rekonstrukcija[1].

Arheološki predmeti[uredi - уреди]

Dokumentiranje zatečenog stanja[uredi - уреди]

U principu jednako onom navedenom kod povijesnih predmeta,no u ovom slučaju dokumentacija bi morala sadržavati i podatke o vrsti tla u kojem je predmet nađen,te eventualne primjedbe vezane uz iskapanje predmeta.Kod nalaza iz slatke ili slane vode podaci o dubini vode gdje je predmet nađen,odnosno prozračenost iste te smjer i jakost vodenih struja kao i eventualna prisutnost makro i mikroskopskih organizama poželjni su dio dokumentacije.

Donošenje odluka o potrebi,opsegu,te posljedicama zahvata[uredi - уреди]

U pricipu isto kao kod povijesnih predmeta,no poželjno je i učešće arheologa upoznatog sa osnovama konzervacije arheoloških predmeta od stakla.

Odsoljavanje[uredi - уреди]

Predmete možemo odsoljavati bilo u stajaćoj vodi, bilo u vodi koju povremeno miješamo te u kontinuirano tekućoj vodi.Pri ovome postupku obavezno koristimo konduktometar.Eventualno se može koristiti i srebro nitratni test na kloride.

Uklanjanje vapnenastih naslaga[uredi - уреди]

Vapnenaste naslage najjednostavnije i najčešće uklanjamo 10 % solnom kiselinom.Možemo koristiti i znatno blaže i manje štetne kiseline poput octa i limunske kiseline.

Uklanjanje starih restauracija[uredi - уреди]

Jednako kao i kod povijesnih predmeta,no uranjanje u vrelu vodu nikako ne koristimo.

Čišćenje[uredi - уреди]

Koristimo pažljivo mehaničko čišćenje,te čišćenje destiliranom vodom .Kemijsko čišćenje dolazi u obzira samo nakon dobrog promišljanja o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama istog.

Konsolidacija[uredi - уреди]

Kod površinski i dubinski prokoridaranih staklenih predmeta iste je potrebno površinski učvrstiti ,te ih slojem laka izolirati od vanjskih utjecaja.Najjednostavnije sredstvo za konsolidaciju jest otopina Paraloida B 72 u acetonu.

Lijepljenje[uredi - уреди]

Iako bi kod arheološkog stakla trebalo prednost dati reverzibilnim materijalima ljepila navedena pod povijesnim predmetima i ovdje dominiraju.Kao primjer reverzibilnog materijala navedimo ugušćenu otopinu Paraloida B 72.

Izrada rekonstrukcija[uredi - уреди]

Kao i kod povijesnih predmeta - možemo koristiti Araldit 2020. Po najnovijim izvorima svjetski poznat i priznat restaurator Stephen Koob iz Corning muzeja stakla počeo je za rekonstrukcije koristiti ploče lijevane od Paraloida B72[2].

Čuvanje staklenih predmeta[uredi - уреди]

Noviji stakleni predmeti u principu nisu osjetljivi na prevelike oscilacije vlažnosti zraka,no kod onih arheološkog podrijetla previsoka bi vlažnost zraka(više od 40%) uvelike doprinosila daljnjem propadanju predmeta.Predmete treba čuvati od zagađenog zraka i prašine te UV zračenja.Sa predmetima rukovati u lateks ili polietilenskim rukavicama!Što češće kontrolirati stanje predmeta,posebice arheoloških!

Školovanje konzervatora restauratora stakla u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Kod nas školovanje za konzervatora restauratora stakla trenutačno ne postoji.Na predmetima od stakla stoga kod nas u pravilu rade priučene osobe,većinom akademski slikari ili kipari,odnosno likovni pedagozi, te arheolozi,no i osobe sa srednjom stručnom spremom koje još uvijek često samostalno rade na spomenutim predmetima,ovo posljednje je u čistoj suprotnosti sa većinom europskih i međunarodnih preporuka vezanih za konzervaciju restauraciju predmeta kulturne baštine[3] [4].

Zakonska regulativa i zaštita prava konzervatora restauratora[uredi - уреди]

Ako izuzmemo opće zakonske akte rad konzervatorsko-restauratorske službe u Hrvatskoj ,pa i restauratora staklenih predmeta danas prije svega određuju slijedeći propisi:

  • Zakon o muzejima/16.10.1998./,
  • Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u muzejskoj struci/22.07.2010./
  • Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko restauratorskoj djelatnosti, te uvjetima i načinu njihova stjecanja /11.05.2009./,
  • Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara /24.04.2003./.

Svi su ovi propisi pa i oni najnoviji, svojom suštinom daleko od sličnih propisa visoko razvijenih zemalja EU te SAD. Način donošenja i primjena istih također su izrazito netransparentni i neujednačeni, te birokratski orijentirani, posebice u muzejima. Veliki je problem i to što naši propisi još uvijek dozvoljavaju da osobe sa srednjom stručnom spremom samostalno rade na predmetima kulturne baštine ,što je potpuno suprotno odredbama Europskog kvalifikacijskog okvira ,te preporukama Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga,ali i definiciji profesije Komiteta za konzervaciju Međunarodnog muzejskog savjeta (ICOM-CC)[5] .Isto se može reći i za sustavno odbijanje izjednačavanja prava restauratora koji rade u muzejima sa pravima restauratora koji rade u Hrvatskom restauratorskom zavodu, te samostalno. Sve rečeno posljedica je toga što Hrvatska za sada nije članica spomenute Europske konfederacije konzervatorsko restauratorskih udruga [6], te je tek pridruženi član Europske mreže za edukaciju konzervatora restauratora (ili je to bila - navedena kontakt osoba je već godinama u mirovini)[7] , i nema krovnu udrugu koja bi se bavila zaštitom prava konzervatora restauratora.

Uza sve to rad konzervatorsko restauratorske službe u hrvatskim muzejima je čak i danas , na početku 21. stoljeća izrazito podcijenjen od strane kako voditelja zbirki i ostalog muzejskog osoblja,tako i od nadležnih državnih tijele, te se restauratore i dan danas smatra za osobe spretnih ruku ,kojima je eto posao prije svega ljepljenje i krpanje polomljenih ili na druge načine oštećenih ( nerijetko od strane drugog muzejskog osoblja) predmeta.Osim toga restauratori se još uvijek često koriste kao besplatni osobni servis ravnatelja i drugih članova uprave nekih( ako ne i svih) naših muzeja.

Da navod vezan uz podcijenjenost nije nikakova izmišljena i prenapuhana činjenica dovoljno je pogledati u personalni arhiv zaslužnih muzejskih djelatnika koji vodi Muzejski dokumentacijski centar u Zagrebu,na njemu je uz popriličan broj voditelja zbirki tek 1 ( jedan!) restaurator[8].

Dodatna literatura[uredi - уреди]

  • Davison,S. Conservation and Restoration of Glass,London 2003.
  • Koob,S.P. Conservation and Care of Glass Objects,London 2006.
  • Nikitin,M.K.;Meljnikova,E.P. Himija v restavracii,Lenjingrad 1990.
  • Roemich,H.(ed.)Glass and Ceramics Conservation 2010,Interim Meeting of the ICOM-CC Working Group October 3-6, 2010 Corning, New York 2011.
  • Pilosi,L.(ed.)Glass and Ceramics Conservation 2007,Interim Meeting of the ICOM-CC Working Group, August 27-30, 2007, Nova Gorica,Nova Gorica 2007.
  • Rota,S.;Wittstadt,K. GLASSAC11 Glass Science in Art and Conservation - conference proceedings,Stuttgart 2011.
  • Beveridge,P,Pascual,E. Vidrio:Conservar y restaurar,Barcelona 2005.

Vanjske poveznice vezane za konzervaciju stakla u svijetu[uredi - уреди]

Vanjske poveznice o konzervaciji stakla u Hrvatskoj[uredi - уреди]

Video zapisi vezani uz konzervaciju stakla[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. http://www.cmog.org/blog/2011/11/01/filling-losses-with-paraloid-b-72/ Pristup stranici 11.05.2012.
  2. http://www.cmog.org/blog/2011/11/01/filling-losses-with-paraloid-b-72/ Pristup stranici 11.05.2012.
  3. Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
  4. ECCO COMPETENCES FOR ACCESS TO THE CONSERVATION-RESTORATION PROFESSION,usvojeno na generalnom zasjedanju ECCO-a 13.06.2010. u Briselu
  5. Definition of profession,Copenhagen 1985. www.icom-cc.org/47/about-icom-cc/definition-of-profession/
  6. www.ecco-eu.org/members/members.html
  7. www.encore.edu.org/encore/DesktopDefault.aspx?tabindex=3&tabid=15
  8. http://www.mdc.hr/hr/mdc/arhiv/personalni-arhiv-zasluznih-muzealaca/ Pristup stranici 17.02.2012.
Pulpito di prato, restauro.jpg     Molimo pročitajte Opće odricanje od odgovornosti.
Sve navedene informacije namjenjene su profesionalnim konzervatorima, restauratorima, muzejskim djelatnicima, te onima koje ova problematika zanima i to isključivo u obrazovne svrhe.
Njihova svrha nikako nije nadomjestiti konzultiranje s profesionalnim konzervatorom.