Ivan Glišić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ivan Glišić
Biografske informacije
Rođenje 14. jun 1942. (1942-06-14) (dob: 77)
Pirot
Obrazovanje
Zanimanje pisac, slikar, novinar, tekstopisac
Opus
Književni pravac punk
anarhizam

Ivan Glišić (14 juna 1942. Pirot, Srbija) je šabački underground književnik, intelektualac, slikar , novinar, punker, anarhist. Ivan je otpočeo svoj mulitmedijalni rad sredinom šezdesetih, kao saradnik šabačkih listova za mlade: ''Korak'', ''Kolokvijum'', ''Susreti'', ''Plamen''... Poznat najprije kao tekstopisac hitova zabavne muzike sedamdesetih (Darko Domijan, Josipa Lisac, Beti Đorđević), Ivan je još od pojave punk scene sredinom 70-ih, jedna od najvažnijih ikona tog pokreta na prostorima bivše Jugoslavije.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Počeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Glišić je rođen u vrijeme 2 svjetskog rata (Jugoslavija) u gradu Pirotu koji se se graniči sa četiri srpske opštine Dimitrovgrad, Knjaževac, Bela Palanka i Babušnica, kao i sa Bugarskom na dužini od 65 kilometara, ali 10 godina kasnije seli se sa porodicom u grad Šabac (Socijalistička Republika Srbija.) Ivanov djed (po ocu), Živojin, bio je kapetan u balkanskim ratovima i u prvom svjetskom, pa je iz mačvanskog sela Ševarice premješten po službenoj dužnosti u daleki Pirot. Tamo je poginuo, braneći pirotsku crkvu od Bugara. Otuda, Ivanova baka, njegov otac, braća i sestre ostali su u Pirotu, ali se Ivanov otac vratio u Mačvu posle drugog svjetskog rata, 1948., doveo je u Šabac Ivana, njegovog tek rođenog brata i majku. Kao tinejdžer krajem 50-ih godina postao je zaljubljenik u rock'n'roll muziku nakon saslušanja umjetnika na Radio Luxembourg kao što su što su Tommy Steele, Cliff Richard i The Drifters,što je uobičajen izvor informacija za tadašnju glazbenu scenu jugoslavenske omladine. Najviše je volio anarho rock bendove poput The Who, The Kinks, The Pretty Things, The Animals. Tokom ranih 1960 - ih postao je obožavatelj bendova The Beatles i The Rolling Stones te strastveni kolekcionar rokenrol ploča iako još nije imao gramofon jer kako kaže u jednom od intervjua da je Single koštao kao plata njegovog oca, a LP Record dvije plate. Prvi gramofon je kupio 1964. zajedno sa grupom prijatelja iz Šapca koji su zajedno s njim bili sljedbenici rock subkulture, prodavali su stari papir i gvožduriju na otpadu pa od te zarade kupovali ploče. Kupovali su ih u komisionu na Slaviji i putem oglasa u casopisu "Ritam". U početku, bilo je nesuglasica s lokalnim organima vlasti (U to vreme u nas je rnr bio zabranjen, a sve što je pod zabranom slatko je mladima), da bi mladim rokerima bio dat Dom omladine. Osnovan je Klub mladih stvaralaca (Glišić je bio prvi predsjednik), Zavičajni klub studenata, slikarsko — pjesnička grupa Boje i reči, pokrenuta četiri časopisa za mlade, osnovani su rock bendovi Čivije, Slatki limunovi, Baš čelik. Prve koncerte održali su Juniori i Siluete Zorana Miščevića. Organizovano su išli na prvu Gitarijadu u Beograd. Na Radio Podrinju su dobili rock emisiju kada niko u YU nije vrteo rock. Matorci su ih tjerali iz kuće, profesori u školama ih šišali na nularicu, ali pocetkom 70-ih šabacke vlasti su od grada stvorili YU Nešvil, raj za narodnjake.

("Rokenrol je, kao i religija, bio nepoželjan. U Šapcu su se toga striktno pridržavale škole. Nisu dozvoljavale da nosimo farmerke, niti frizure "bitlsice" i "stounke", pa su nas šišali, davali kečeve iz vladanja, a najmlađi među nama, braća Vladimir i Aleksandar Konstantinović, iako odlični učenici, izbačeni su iz šabačke Gimnazije zbog rokenrola. Morali su i da se odsele. Ipak posle časova slobodno smo, na prvim gramofonima po radnim organizacijama slušali rokenrol: u Domu omladine, u bioskopskim salama pre početka filma, i, zamislite, u Domu JNA. Čak smo osnivali rnr bendove: "Čivije", "Crne senke", "Slatki limunovi", "Baš čelik". "Lideri" Raša Žunić, Vlada Pinca, Đole Kekić, Ljubiša Lolić Lolija, Minja Đorđević, pa je Šabac prednjačio i po tome, a ne Beograd. Samo, mi, šabački rokeri, bili smo preterano 'lokalpatriote', nismo se mrdali iz Šapca. Ali smo rado prihvatali rokere sa strane. Tako su prve koncerte imali baš u Šapcu makedonski bend "Juniori" i beogradske "Siluete". Nažalost, nije još bilo medija, nismo imali magnetofone, kasetofone, foto-aparate, da sve ovo trajno zabeležimo. Ostala je samo priča.")

U tim ranim godinama nastaje i prvo Glišićevo književno djelo "Jer znala je mama mene ce skrckati levi elementi" 1968. ali niko nije smio da ga objavi jer je Ivan opisao dogodovštine u tadašnjem rokenrolu. Peca Popovic je htjeo da je 1975. objavi u ediciji Džuboksa. Vlasti su reagovale, rasturile štamparski slog i u Džuboksu se pojavilo samo pola jednog poglavlja. Knjiga je konačno objavljena 1987. u izdanju Slobodana Mašica. Režiser Želimir Žilnik je namjeravao da po toj knjizi snimi film "Rokenrol ratnici" ali rat je to omeo.

Tekstopisac[uredi - уреди | uredi izvor]

U maju 1967. dobija prvu nagradu Jugoslovenskog Instituta za film, za scenario dokumentarca Mladi Jugosloveni 47/67. Ivan Glišić svoj rad usmjerava na Zagreb i na saradnju s bendom Roboti i Weels of fire, basiste Rajmonda Ruića. Ruić, kao kompozitor, Glišić, kao tekstopisac, uzdrmali su tadašnju Yu rock scenu svojim hitovima u interpretaciji Josipe Lisac, Darka Domijana, Dalibora Bruna, benda Tajm. Glišić se uključuje i u ekipu Nikole Karaklajića, voditelja "Veče uz radio" kultne emisije Prvog Programa Radio Beograd. S Mišom Aleksićem, sada basistom Riblja Čorba, i s organistom Lazarom Ristovskim autor je himne za ovu emisiju, a snima i singlove s mladim beogradskim i šabačkim rock bendovima. U "Džuboksu" je bio urednik za rock poeziju.

Zagrebački rok časopis Pop ekspres dodeljuje mu Zlatnu liru za pesmu Trenutak sreće. Na preporuku Maje Perfiljeve, pesmu komponuje Rajmond Ruić. Otpevao ju je Dalibor Brun/ Subotica 69. Iste godine, na Takmičenju muzičke omladine Evrope u Burgasu, osvajaju Zlatnog Orfeja pesmom Zamak od lišća, koju je pevala Josipa Lisac. Nažalost, ovu pesmu ona nikada nije snimila, snimio ju je Darko Domijan. Glišić i Ruić snimaju s Josipom Lisac singl Veče u Luna Parku, nagrada publike, 1972., na festivalu časopisa Vikend. A sa Darkom Domijanom tridesetak singlova, među njima i kultnu rnr baladu Ulica jorgovana, i lp Pastir kraj vatre. Ovaj album doneo je Glišiću zvanje najboljeg tekstopisca u Yu 1974/5.

Glišić je pisao i za druge bendove i pjevače: Rondo, Mudra Sova, Tetrapak,Stari fijaker,Stari Zvuci, Dražen Žanko, S.O.S, Bogalji... napisao je tekst za izvanrednu "Žubor voda žuborila", koju je najpre otpjevala Mira Vasiljevic sa grupom "Djerdan",a napisao je tekst i za Kemala Malovčića ("Jednom su mi pre 25 godina došli punksi iz Novog Sada, na šabački vašar, nisam imao para da uđemo pod jednu šatru, a tamo peva tip u farmerkama, i onda padne dil da ja njemu napišem tekst a on nama da plati pivo i večeru. I tako je i bilo.To je bio Kemal Malovčić, a tekst koji sam mu tada dao je jedan od njegovih najvećih hitova - Moje su oči dve krupne suze. Kasnije je muziku komponovao Radoslav Graić i palo je snimanje u Diskosu, u malom mestu Aleksandrovac.Tako sam pokazao da r'n'r i punk ratnici mogu sve, ali ostali ne mogu kao r'n'r i punk ratnici!")

Tih sedamdesetih godina je Jugoton plaćao Šapčaninu Ivanu Glišiću nedeljnu avionsku kartu od Beograda do Zagreba i natrag, otvoreni račun u bilo kojem od najluksuznijih zagrebačkih hotela i najbolje termine za snimanja. Svakog ponedeljka do podneva Ivan je stizao u Zagreb, svakog petka do večeri Ivan se vraćao u Šabac.Napisao je pjesmu za Lepa Brena i Ansambl Slatki Greh Bez ljubavi sreće nema.

Na Glišićeve stihove klasičnu muziku komponovali su: Mirjana Božidar Živković/iz knjige Lorka je umro od ljubavi, Slobodan Atanacković/knjiga Az buki vjedi, Dušan Radić/knjiga Svadbarenje; starogradsku Radoslav Graić/Žubor voda žuborila, i Milutin Popović Zahar/Mačvani; rokenrol Mihailo Minja Đorđević...

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Glišić je autor mnogobrojnih književnih djela proze,poezije,eseja... Dobitnik je raznih nagrada i priznanja,Glišića ima u knjigama: Ko je ko u Srbiji - 1995/6/7; Leksikon pisaca Jugoslavije, Milisava Savića; Yu rock, Petra Janjatovića, Rečnik grafita, mr Radomir Đorđević...

David Stone/Dejvid Stoun, američki filozof i multimedijalni umjetnik preveo je na engleski Glišićeve knjige: Klub belih miševa/The White Rats Club, Šljamhaus/The Wreckhouse Tales, Majka Zemlja/Mother Earth, Žuti ker/Yellow Dog, Lorka je umro od ljubavi/Alchemy of love...

Neka od najpoznatijih djela su:

"Jer znala je mama, mene će skrckati levi elementi", "Zdravo Kolumbo, ovde Amerika", "Plastično lice", "Rock and roll Warriors", "Dogfaker", "Ura, ura, matura", "Loši dečaci", "Ponoćni očajnik", "Čizme slobode", "Mars, punk struggle for life", "La džungla ili Niža rasa", "Diler — Život u svetlosti" ... Tu su i Glišićeve monografije "Bure i osame Miloša Crnjanskog" (prva nagrada na šifrovanom konkursu "Večernjih novosti" 1986, među tri stotine prispelih radova: "Mikelanđelo — avanture tela i duha", "Ključ od sebe ili Isidora Sekulić". Dovršio je i priredio za štampu "Zub šestica", posthumni autobiografski roman Dušana Savkovića, a u pripremi je Glišićev roman "Gvozdeni jahač ili Gorila IV", koji se nadovezuje na Savkovićeve romane o našim žestokim momcima u Parizu "Gorila I, II, III", i "U zagrljaju Pariza"... Glišićevi undergraund romani prava su riznica grafita, mail i body arta, pa dr Radomir Djordjević uzima i njih za svoje sociološke studije naše subkulture. Ivan Glišić je prvi punk pisac u ex Jugoslaviji, od 1976. godine.

Pojavom punka, Glišić polako postaje kamen temeljac našeg undergraunda, ne samo svojim fanzinima, nego prvenstveno, samizdat i nonprofit, kultnim romanima.

Punk[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Glišić je bio prvo zaljubljenik u Rock'n'roll za vrijeme njegovog zlatnog doba,te preko njega uletio u Hippie pokret,te se onda napokon pronašao sredinom 70-ih u novom divljem stilu Rocka zvanom Punk.Imao je čast da upozna Punk tamo odakle je on najviše davao važnosti u Londonu,i to kao nastavnik sa učenicima na ekskurziji.

"Bilo je to do prvih godina šezdesetih. Najpre sam uleteo u rnr, pa preko njega u hipi pokret. To je onda bila subkultura. A kad sam 1975. otišao u London, otkrio sam punk, i od tada sam u njemu. Po meni, punk je najvažniji, i nedovoljno proučeni, pokret u umetnosti dvadesetoga veka: muzika, literatura, slikarstvo, film, performansi. Svi smo se međusobno poznavali u ex Yu. Nismo se delili po verskoj, jezičkoj i nacionalnoj osnovi, pank nam je bio i vera, i jezik, i nacija. Imali smo Pank Prisnu Porodicu. Ma gde da smo odlazili, grupno ili pojedinačno, širom bivše federacije, imali smo gde i kod koga. Čekali su nas tamošnji punksi, braća i sestre po punku. Nije nas bila briga što nas establišemnt ne prihvata. Imali smo i svoje novine, to jest – fanzine. Sami smo finansirali kasete, i knjige."

Tih godina je dobio i nadimak Marsovac od svojih školskih kolega kojeg je pojasnio u svom romanu "Čizme Slobode". Ivan ima preko 20 punk knjiga čije je izdavanje sam finansirao jer vlasti i kulturne ustanove su očito gluhe - slijepe prema takvoj vrsti umjetnosti i ljudskom izražavanju.Prvi Ivanov roman "Rock'n'Roll Warriors" iz 1986. štampali su ga od svog džeparca tadašnji šabački punksi, predvođeni Draganom Radanovićem Radanom.Ivan u svojim djelima opisuje surovu realnost današnjeg izgleda društva,punog ogorčenja i bojkota prema svim oblicima šljama sa kojim se jedan normalan čovjek suočava.Neka od punk djela su:Čizme Slobode roman kojeg je Ivan 1996. posvetio svom pokojnom prijatelju Satanu Panonskom a šabački magistar književnosti i diplomirani dramaturg Ivan Velisavljević osmislio je radio dramu. Izvedena je 2009. na Drugom programu Radio Beograd i pobrala sjajne kritike,Deca Ulice roman iz 2012 o tadašnjim pravim pankerima a ne o punk proseratorima,onima koji su djeca onih na vlasti i oko nje ili oni koje vlastodršci podržavaju i daju im silne honorare za svirke ili za promocije knjiga,"Dogfaker" hc punk roman s bonusom poezije ex yu Punksa/PUNK PRISNE PORODICE,"Ura ura matura", punk roman iz 1993. U Beogradu, na promociji u knjižari Srpske akademije nauka je bilo preko 7oo mladih. U Šapcu su ih organi reda rastjerali, nažalost. Knjiga je 1993. dobila drugu nagradu Politikinog zabavnika za omladinski roman, "Žuti Ker - Yellow Dog" punk tragikomedija o ljudskoj naravi, parodija na naučne eksperimente, kloniranje... štampali su je 1986, o svom trošku šabački punksi: Radana, Bojan, Zozon, Aćim, Vlada i još mnogi drugi... dvadeset godina kasnije prevedena je u Americi, kao YELLOW DOG, "Plastično Lice" punk roman o potrazi mladih ljudi za identitetom, prvo izdanje, iz 1990. za njega je Ivan dobio diplomu Politikinog Zabavnika, za omladinski roman 5. DECEMBRA, u 18,32 bio je premijerno kao radio drama na DRUGOM PROGRAMU RADIO BEOGRAD. u adaptaciji IVANA VELISAVLJEVIĆA, "Oi This is Serbia" još jedna punk knjiga prepuna grafita... Oi! This is Serbia! u podnaslovu: princip ruske babuške... crteži i stripovi: Milan Kadijević Surla, Slobodan Jovanović Čarli... knjiga je u elektronskom obliku na internetu,"Šljamhaus" hard horror priče, premijerno izvedene kao radio igra 2011. godine na Drugom programu Radio Beograd, u adaptaciji Ivana Velisavljevića,"Deca starog Bakunjina" prva i jedina ex yu antologija prave,izvorne, punk poezije i kratke proze,likovna oprema korica i crteži u knjizi: Satan Panonski, uz njegova pisma koja je slao Glišiću, i neke njegove stihove... izdanje iz 1990-te... Sve Ivanove knjige su samizdat i non profit te može se lako doći do njih.


Ivan Glišić je prvi underground pisac u bivšoj Jugoslaviji i najstariji panker na ex Yu prostorima. Prvi punk bend u njegovom gradu je nastao 1978. i zvao se Novi Talas a tu je i njegov psihodelični punk bend Bogalji, nastao početkom 90-ih. Često puta izražava razočarenje u današnje pankse da su većina lažnjaci, i da je ogromna razlika u tadašnjoj "Punk Prisnoj Porodici" od ovih danas generacija i da je talenat zamijenjen debelim novčanikom.

"Talenat više nije važan. Daj pare, i imaš cd, imaš nastup na tv, udarno vreme, imaš spotove, knjigu… Na naslovnoj strani si. Poželjno je da budeš što prostiji, vulgarniji, slava ti je veća. Užas… Ja sam sin stolara i krojačice, nije imao ko da me gura. Ali bili su konkursi pod šifrom. Dobijem prvu nagradu, i eto mojih stihova na festivalima, pločama, eto i mojih romana. Pod šifrom sam, među trista autora, dobio prvu nagradu i za feljton o Crnjanskom u "Večernjim novostima", osamdesetšeste, a konkurisali su i članovi naše Akademije nauka. A dobijao sam nagrade i za sinopsise, snimljeni su neki dokumentarci na moje teme. Sad za konkurs moraš da pošalješ puno ime i prezime, i broj tekućeg i žiro računa. Moj mladi komšija kaže: "Nazovu banku i provere, pa ako imaš para da kupiš nagradu a posle pričaš dobio si je". Evrovizija nema konkursa — slavni idu. Nije fer. Možda među mladima ima boljih kompozitora i tekstopisaca od Brege, Kovača, Željka… Vidim, počeli su mediji da traže talente, ali, s časnim izuzecima, žiri se šegači s takmičarima, kao da namerno prihvataju i kojekakve jadničke da im se narod smeje, fol-zabava."

Ivan je bio dobar prijatelj i sa legendarnim pankerom Satanom Panonskim, te mu 1996. posvetio jedno od naprepoznatljivijih punk djela na ex Yu prostorima "Čizme Slobode"

Čizme Slobode[uredi - уреди | uredi izvor]

"Punkerima poginulim, obogaljenim, uhapšenim, zarobljenim, poludjelim, ubijenim ili izbjeglim u vrijeme bratoubilačkog rata, a posebno Ivici Čuljaku Kečeru II"

Pametno oglušivši se na nepotvrđene izjave sumnjivih svjedoka, šabački autor Ivan Glišić, ovaj memorijalno-istraživački roman sazdao je iz prve ruke, namjesto nametljivim političkim, umjetničko-subkulturološkim fragmentima života i djela kultne kontroverzne ličnosti – Satana Panonskog. Tako Čizme slobode zasigurno ne spadaju u priču koja bi čitalačkim interesom željela zasjeniti domaće bestselere. Bilo srpske, bilo hrvatske. Baš naprotiv, sama pojava omaža u spisateljskoj domeni uz ustrajnost Glišića, jednog od najvećih underground autora na prostoru bivše Jugoslavije, ovo drugo, prošireno i nadopunjeno izdanje, samo će već davno detektirane aktualne i potencijalne konzumente učiniti još povlaštenijima (nije kasno da im se i Ti pridružiš!). U Čizmama slobode fantazmagoriju Satana Panonskog autor koristi kao pripovjedački medij projiciranja ratom omeđene alternativne generacije devedesetih godina, odnosno kao iskaz predratne kulminacije domaće punk scene i njen opstanak pod razarajućim granatama, a Satan Panonski nije samo svojim djelima nadživljeni pjesnik, slikar ili glazbenik. On postaje sljedbenički logo beskompromisno opredijeljenih za: duhovno ispred materijalnog, istinu ispred laži, vlastito mišljenje ispred nametnutog, prijateljstvo ispred interesa; satkan karizmatičnom kraticom K.O.Z.O. – Kečerov odred za odmazdu.Po romanu Čizme slobode, nastala je i istoimena radio-drama. Adaptirao ju je dramaturg Ivan Velisavljević u izvedbi Drugog programa Radio Beograd.2010 . U drami glume: Dragan Vujić, Branislav Platiša, Siniša Ubović, Dejan Cicmilović, Biljana Đurović i Janoš Tot. Muzički saradnik je Marija Ćirić. djelo je proglašeno najboljim ostvarenjem autora do trideset godina. U suradnji s pokojnim Satanom Panonskim,1990. Ivan Glišić objavio je i antologiju Punk-poezije «Djeca starog Bakunjina». Za taj projekt, Satan potpisuje dizajn korica, a knjigu obogaćuje svojim jedinstvenim crtežima.I u čizmama slobode nalaze se njegovi, dosada neobjavljeni, crteži, kao i literarni dodatak s, uglavnom neštampanim radovima, proznim i poetskim.

Plastično Lice[uredi - уреди | uredi izvor]

Roman o potrazi za indentitetom, napisan 1989. objavljen 1990. Kao ideja vodilja, bio je Glišiću život mladih muzičara i klasična muzika. Čitao je kako moraju satima da vježbaju, roditelji im ne dopuštaju druženja, da ne povrijede prste ili da im dječije igrarije ne odvuku pažnju od muzike. Dakle, život pod staklenim zvonom. A poznavao je neke mlade muzičare iz šabačke Muzičke škole, ali i iz Muzičke akademije u Beogradu, koji su mu pričali o sebi i željeli da budu malo poput običnih mladih ljudi, u običnoj koži. I tako je Ivan napisao "Plastično lice", o malom Tomici, koji prvi put kreće sam autobusom, u Metropolu, da kupi ploče Rahmanjinova. Dolazi do sudara, svi izginu, samo Tomica ostane živ, i plastičnom hirurgijom mu izgorjelo lice rekonstruišu na sliku i priliku poginulog dječaka. Tomica po oporavku kreće u rodno mjesto, s tuđim licem, i tuđim ispravama, s namjerom da svojim roditeljima sve ispriča. Ali igrom slučaja prolazi pored groblja, vidi da su mu roditelji od njegove smrti napravili veliki biznis,prodaja majica s njegovim likom, ploča, kaseta... Njegov povratak pokvario bi njihov biznis. I Tomica odluči da nastavi život kao nastradali dječak, koji je bio mladi barmen u jednom kafiću. Roman je 1990. dobio Diplomu Politikinog zabavnika, za djelo o mladima.Ivan je pisao sam stilom toka svijesti, s primjesama fantastike, uzimajući za uzor stil Džemsa Džojsa i Tomasa Mana... Kad se roman pojavio, mnogi maturanti i studenti su mu pisali, i obavještavali da su ovaj roman uzimali za maturski rad, ili za seminarski. Drugo dopunjeno izdanje pojavilo se 2010. i bilo takođe izvanredno prihvaćeno od strane novih generacija.Izvedena je i radio drama na radio Beogradu u adaptaciji Ivana Velisavljevića a režirao je Miloš Jagodić,glume: Siniša Ubović, Uroš Jovčić, Milica Zarić, Lepomir Ivković, Dobrila Ilić, Dejan Čavić, Dragomir Čumić, Miodrag Milovanov i Branislav Platiša.Muziku za dramu je odabrao Dragan Mitrić.

Politički pogledi[uredi - уреди | uredi izvor]

Ivan Glišić je čovjek slobodarskog uma koji ruši sve granice poganog autoriteta, a u svojim knjigama najbolje to opisuje.

"Želiš da budem prosjak, ti bi da budeš car, odjebi od mene stoko, i PUSHMAJKAR! Meni daješ kontejner, sebi palatu na dar, odjebi od mene stoko, i PUSHMAJKAR! Za tebe sam topovsko meso, ti si vredna stvar, odjebi od mene stoko, i PUSHMAJKAR! Neću da ginem za tebe i branim tvoj noćni bar, odjebi od mene stoko, i PUSHMAJKAR"

"Svaka vlast, pa i ona najdemokratskija traži podanike. Zato, mladi ne treba ništa da očekuju od političara. Onda vladaju i klanovi u novinarstvu, izdavaštvu. Zato je najbolje kad se udruže mladi alternativci i sami skupe novac za fanzin, demo snimak, CD, knjigu. To je prava stvar, pravi underground, a ne onaj glamurozni."

"Da li sam dobio kakvo priznanje u Šapcu za toliki rad i pronošenje slave gradu? Nikad ni jedno. Jer nikada nisam bio uz vlast, poput nekih mojih kolega pisaca i slikara, koji su dobili ateljea, stanove, opštinsku penziju, prujeme kod gradonačenika i po medijima. Od 5o knjiga ja sam u Šapcu promovisao samo dve, i obe bile zabranjene, jedna 1974./Svadbarenje, druga 1993./Ura ura matura. I danas sam na spisku nepodobnih, jer sam apolitičan. Ako danas želim promociju traže da platim salu, tehničara, muzičara, jer besplatno je samo ako me pozove Biblioteka, Kulturni centar, Muzej ili Pozorište, a oni me ne zovu, jer su pripale političkim strankama po koalicionom sporazumu, te zovu samo svoje podobne umetnike i lepo ih plaćaju, to je javna tajna. Sramno!"

Tokom ratnih dešavanja na ex Yu prostorima bio je opozicija i podržavao je Narodni pokret Otpor u rušenju vlasti Slobodan Milošević.

Knjige[uredi - уреди | uredi izvor]

Proza Punk Poezija
Smorvil Dogfaker Pastir kraj vatre
Dogfaker Čizme Slobode Jesenjin
Čizme Slobode Loši Dečaci Lorka je umro od ljubavi
Bure i osame Miloša Crnjanskog Polni život Kamenolom ljubavi
Mikelanđelo - Avanture tela i duha Nuda veritas - Gola istina Upomoć! Bitlsi
Amor u Borinom Vranju Žuti Ker Sve što znam o Junkyu ili gde je pogrešio Majakovski
Moje druženje s Lorensom La Džungla,niža rasa Lađa Arđo
Žuti Ker Ura!Ura!Matura! Ljubav preko oglasa
Ponoćni očajnik Diler - Život u svetlosti Orfej
La Džungla,niža rasa Šabački grafiti Ratni album
Loši Dečaci Šljamhaus Srpski cvetnik
Ura!Ura!Matura! Rock 'n' Roll Warriors Svadbarenje
Rock 'n' Roll Warriors Deca ulice Ljubav Pande i jednog Pingvina
Pozitivno ludilo Mozak u tegli Moje pesme moji snovi
Deca ulice Šljamhaus Nuda Veritas - Goli Život
Lađa Argo Orlove Kandže Pesme o Pesniku
Mozak u tegli Bunkerbuster klub Belih Miševa Konjanici leda
Pasja nedelja Plastično Lice
Kabare Čivija Slikarsko pesnička poema
Gvozdeni jahač - Gorila IV Oi! This is Serbia!
Ekskurzije u svetlost Deca starog Bakunjina
Vodič kroz Krležu Sveta devalvacija
Šabac moje mladosti Orlove Kandže
Slike sa izložbe ili Teorija zaokreta Rat žena
Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi Taj spontani miris slobode
Zdravo Kolumbo ovde Amerika Goli sin
Crvena zevalica Konjanici leda
Diler - Život u svetlosti
Sele ili Zbogom majko,i pozdravi mi slobodu
Orlove Kandže
Rat žena
Moje druženje s Milovanom Glišićem
Taj spontani miris slobode
Cvrčak
Moje druženje sa Dušanom Savkovićem
Moje knjige moji snovi
Goli sin
Pazolini - varijacije na jedan život i jednu smrt
Hana ja te volim ili Krleža je kriv za sve

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Punk u Jugoslaviji, autori: Dragan Pavlov and Dejan Šunjka, izdavač: IGP Dedalus,
  • [1]-Vreme kada je poezija pevala- Glas Javnosti, 10. VI 2000, ((sh))
  • Čizme slobode- 20 godina punka (The Boots of Freedom – 20 years of Punk), autobiographical novel, publisher: Zaslon, Šabac, 1995 ((sh))
  • Rock Express, br 34/35, Beograd, 15. VII
  • [2]- Fovizam je preteča panka- Glas Javnosti, 16. IX 2007 ((sh))