Issei Sagawa

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Issei Sagawa
佐川 一政
Biografski podatci
Puno imeIssei Sagawa
Rođenje26. travnja 1949.
Japan Kobe, Japan
Karijera
Zanimanjegovornik, glumac, pisac, komentator
Motivnejasan
(vidi članak)
Optužen/iubojstvo studentice Renée Hartevelt
Presudaproglašen neuračunjivim i nesposobnim za suđenje
(u Francuskoj)
Kaznaneodređen boravak u psihijatrijskoj ustanovi
Statusna slobodi

Issei Sagawa (japanski: 佐川 一政; Kobe, 26. travnja 1949.), japanski ubojica i kanibal koji je 1981. godine ubio i pojeo studenticu Renée Hartevelt u Parizu. Poslije puštanja na slobodu, Sagawa je postao omanji celebrity u Japanu i to primarno zbog interesa javnosti za njegov bizaran zločin.

Rani život[uredi - уреди | uredi izvor]

Sagawa je rođen u mjestu Kobe, prefektura Hjōgo, u bogatoj obitelji. Sagawa je rođen prijevremeno i navodno je bio toliko kratak da je mogao stati u očev dlan. Odmah po rođenju obolio je od enteritisa, upale tankog crijeva. Ubrzo se, ipak, oporavio, ali tek nakon nekoliko injekcija kalija i kalcija.[1]

Godine 1977., Sagawa je upisao doktorat iz književnosti na pariškoj Sorbonnei te se preselio u francusku prijestolnicu.[1]

Ubojstvo Renée Hartevelt[uredi - уреди | uredi izvor]

Issei Sagawa je proveo dvije godine u francuskom zatvoru (radilo se o pritvoru, nikada nije osuđen na zatvorsku kaznu) zbog ubojstva nizozemske studentice Renée Hartevelt, njegove kolegice sa Sorbonne. Dana 11. lipnja 1981., Sagawa, tada 32-godišnji student komparativne književnosti, pozvao je Renée Hartevelt u svoj stan u Rue Erlanger 10 na večeru, slagavši da mu je potrebna pomoć s prevođenjem jedne pjesme na njemačkom za jedan od kolegija koje je slušao. Nakon što ju je uvjerio da počne čitati pjesmu, Sagawa ju je upucao puškom u vrat dok mu je bila okrenuta leđima. U tom je trenutku započeo realizaciju svog plana da ju pojede. Nakon što je njegov prvi pokušaj da ju ugrize za stražnjicu propao, Sagawa je izašao vani kako bi kupio mesarski nož.[1] Nju je izabrao, kako je sam rekao, zbog njezine ljepote i zdravlja, onih karakteristika koje su njemu nedostajale. Sagawa je sebe opisao kao "slabog, ružnog i neprikladnog čovječuljka" (bio je, istina, visok tek 1.52m)[2] te je dodao kako je htio "upiti njezinu energiju".[3]

Sagawa je rekao da se, nakon što ju je upucao, onesvijestio, ali se probudio svjestan da mora izvršiti svoju želju da ju pojede.[1] Tako je i učinio, počevši s njezinom stražnjicom i bedrima, i to nakon što je spolno općio s truplom. U kasnijim intervjuima, Sagawa je rekao da ga je žuta boja ljudske masti iznenadila.[2] Dva je dana Sagawa jeo različite dijelove njezina tijela. Okus mesa je usporedio sa sirovom tunom. Osakaćeno tijelo je kasnije pokušao baciti u jedno udaljeno jezero, ali je otkriven i uhapšen, a francuska je policija ubrzo pronašla dijelove njezina tijela u hladnjaku.[1]

Bogati otac mu je priskrbio vrhunskog branitelja te je, nakon dvije godine provedene u pritvoru, francuski sudac Jean-Louis Bruguière konačno proglasio Sagawu neuračunjivim i nesposobnim za suđenje te ga uputio na neodređeni boravak u psihijatrijskoj ustanovi.[1] Nakon što ga je posjetio pisac Inuhiko Yomota, Sagawina priča je u Japanu izdana pod naslovom U magli.[1] Naknadni publicitet, kao i macabre popularnost koju je Sagawa stekao najvjerojatnije su utjecali na odluku francuskih vlasti da ga izruče Japanu. Po dolasku u Japan, odmah je primljen u bolnicu Matsuzawa, gdje su ga psiholozi proglasili potpuno uračunjivim i zaključili kako je seksualna izopaćenost jedini motiv njegovog ubojstva.[1] Ipak, japansko pravosuđe se našlo u poziciji da nije imalo osnovu za zadržavanje Sagawe jer francuski sudovi nisu htjeli poslati sudske spise (koji su i danas tajna) Japanu, tvrdeći kako je slučaj u Francuskoj već odbačen. Kao rezultat toga, Sagawa se 12. kolovoza 1986. odjavio iz bolnice i od tog dana živi na slobodi.[1] Ta je činjenica naišla na mnoga pitanja i otvorene kritike.[1]

Život nakon puštanja na slobodu[uredi - уреди | uredi izvor]

Sagawa trenutno živi u Tokiju te u Japanu uživa status omanjeg celebrityja. U razdoblju od 1986. do 1997. godine često je pozivan kao komentator i govornik.[4] Također je pisao kritike restorana za japanski časopis Spa.[5] Godine 1992. pojavio se u niskobudžetnom filmu Hisajasua Sata, Uwakizuma: Chijokuzeme (jap. Nevjerna žena: Sramotno mučenje), gdje je glumio sadistički nastrojenog voajera.[6]

Osim knjiga o ubojstvu koje je počinio, Sagawa je 1997. godine napisao knjigu komentara pod naslovom Shōnen A o dječjim ubojstvima u Kobeu 1997. godine, u sklopu kojih je četrnaestogodišnji dječak, u medijima nazvan "Seito Sakakibara" i "Shōnen A", ubio i dekapitirao jedno dijete i napao nekoliko druge djece.[7]

Unatoč početnom uspjehu, Sagawa više ne uspijeva pronaći izdavača za svoje knjige, a odbijen je na ukupno 500 mjesta na koja se prijavio za posao. Svaka prijava zahtijevala je podužu biografiju. Najbolju šansu imao je u jednoj školi francuskog jezika jer je ravnatelj bio impresioniran njegovom hrabrošću da koristi pravo ime, ali je odbijen nakon protesta ostalih zaposlenika. Godine 2005., umrli su mu roditelji. Nije mu bilo dozvoljeno otići im na sprovod, ali je otplatio sve njihove vjerovnike i preselio se u državni stan. Jedno je vrijeme primao socijalnu pomoć, ali više ju ne prima.[8] U intervjuu za časopis Vice iz 2009. godine, Sagawa je izrazio suicidalne misli i prokomentirao kako je činjenica da mora živjeti kao poznati ubojica i kanibal stravična kazna.[9]

Sagawa u popularnoj kulturi[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Sagawin zločin je uvelike utjecao na popularnu kulturu. Tako možemo uočiti reference u pjesmama "Too Much Blood" (Rolling Stones, 1983.) i "Dinner with Renee" (Human Factors Lab, 2004.) te, navodno, u pjesmi "La Folie" (Stranglers, 1981.). Isto tako, Olivier Smolders je 1986. snimio kratki film naslova Adoration, u kojem iznosi Sagawinu priču.[10] Iste godine, TV kanal Viasat Explorer je izdao 47-minutni dokumentarac o Sagawi naslovljen Cannibal Superstar. Godine 2010., www.VBS.TV je izdao kratki dokumentarac o Sagawi, naslovljen VBS Meets: Issei Sagawa.[11][12]
  • Drone metal bend Gnaw Their Tongues je 2007. godine izdao EP naslovljen "Issei Sagawa", na kojem se nalaze skladbe vezane uz Sagawin zločin.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 Morris, Steven (September 20, 2007). "Issei Sagawa: Celebrity Cannibal". New Criminologist, the On-line Journal of Criminology (New Criminologist). Archived from the original on June 14, 2011. 
  2. 2,0 2,1 Ramsland, Katherine. "The Cannibal Celebrity: Issei Sagawa". TruTV. http://www.crimelibrary.com/serial_killers/weird/sagawa/1.html?sect=3. pristupljeno September 26, 2009. 
  3. Luzajic, Lorette C.. "The Sweetest Taboo: An Anthropology of Anthropophagy". Gremolata. Arhivirano iz originala January 25, 2010. http://web.archive.org/web/20100125235315/http://www.gremolata.com/Articles/571-The-Sweetest-Taboo-An-Anthropology-of-Anthropophagy.aspx. 
  4. Kushner, Barak. (1997). "Cannibalizing Japanese Media: The Case of Issei Sagawa". Journal of Popular Culture, vol. 31 (3), p. 56
  5. Henshall, Kenneth G. Dimensions of Japanese society: gender, margins and mainstream. rev.ed. Palgrave Macmillan, London 1999 p.207
  6. "Issei Sagawa". IMDb. http://www.imdb.com/name/nm0756028/. pristupljeno September 26, 2009. 
  7. Issei Sagawa na Goodreads
  8. 『週刊新潮』2006年2月23日号。
  9. http://www.vice.com/read/whos-hungry-502-v16n1
  10. Knoll, Paul (April 25, 2007). "Bard of Brooklyn". Metro Times. http://metrotimes.com/editorial/story.asp?id=10425. pristupljeno September 26, 2009. 
  11. newsroom/vbs-meets-issei-sagawa-part-1--2
  12. newsroom/vbs-meets-issei-sagawa-part-2--2

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]