Irenej Lionski
Irenej Lionski (grč. Εἰρηναῖος, Eirēnáios, lat. Irenaeus, „mirotvorac“) (Smirna, 130. - Lyon, 202.), bio je kršćanski teolog i borac protiv gnostika, otac hereziologije, biskup Katoličke Crkve u Lionu, a štovan je kao svetac i crkveni otac.
Irenej je bio plodan pisac, ali su od njegovih djela u cjelini sačuvana samo dva. Njegovo najpoznatije delo je Protiv jeresi.
Irenej, lionski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskoga nauka i na taj način postao utemeljitelj krščanske teologije ili „otac katoličke dogmatike“, kako ga neki nazivaju.
Rodom je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne, gdje je još bila vrlo živa predaja o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o Ivanu i Pavlu. Nije poznata točna godina Irenejeva rođenja, no rodio se negdje početkom 2. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvaredno bogatu i svestranu izobrazbu. Odrastao je u kršćanskoj obitelji, a glavni su mu učitelji bili Polikarp, Meliton Sardski i drugi, od kojih je dobio dobru formaciju, religioznu, filozofsku i teološku. Dobro je poznavao Sveto pismo i spise ranih kršćanskih pisaca. Usto je dobro poznavao djela klasične književnosti. Glavni je pak Irenejev učitelj bio Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Osobnost toga biskupa ostavila je na njega silan dojam, pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.
Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici 2. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Bio je lionski biskup od 177. Oko 177. u tom se gradu već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana kojoj je na čelu bio devedesetogodišnjak Potin. Irenej koji je u biskupstvu naslijedio Potina koji je podnio mučeništvo pod Markom Aurelijem. Po predaji Crkve mučenik je bio i sam Irenej, kao i Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej „život završio mučeništvom“. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana 202. i 203. godine. Grgur piše: „Irenej je pokopan u bazilici sv. Ivana, pod oltarom“. Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoga titulara, te je postala bazilikom sv. Ireneja. U vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je 1562. opljačkana, a njezine su relikvije obesčašćene.
Irenej je bio plodan pisac, ali su samo dva njegova djela sačuvana u cjelini, i to ne u grčkom izvorniku, već samo u latinskom prevodu:
- „Protivu jeresi“ ili „Izobličenje i opovrgavanje lažnog gnosisa“ i
- „Izloženje apostolske propovedi“.
Ireneja djela su svjedočanstva apostola tradicije, koja se u ono vrijeme borila protiv različitih hereza, osobito gnoze.
Irenej je postao poznat svojim djelom „Protiv hereza“ (lat. Adversus Haereses) u kojem se suprotstavlja gnostičkom nauku. Djelo ima pet knjiga. U grčkom jeziku posjedujemo samo fragmente kod kasnijih pisaca (Epifanije). No latinski prijevod iz 4. st. sačuvan je u cijelosti. Djelo je utemeljeno na širokoj teološkoj osnovi, ne samo protiv gnostika nego protiv hereza uopće. Kao osnovu uzima Valentinovu gnozu. Napisano je između 178. i 188. godine. Prva knjiga donosi detaljnu dokumentaciju o gnosticizmu, napose Valentinova sustava i njegove škole. Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze i to na razumskom planu. Irenej se spušta na razinu gnostičkih načela kako bi pokazao njihovu krhkost i nedosljednost. U trećoj knjizi prelazi se na pobijanje na temelju Svetog pisma. Naglašava kanon svetih knjiga Novog zavjeta, a pri dokazivanju se neprestano služio Starim i Novim zavjetom. U četvrtoj knjizi prilazi se pobijanju gnosticizma per Domini sermones, neprestano podvlačeći jedinstvenost dvaju Zavjeta, što predstavlja temeljni dokaz u polemici. Peta knjiga trebala je zapravo biti nastavak dokazivanja iz četvrte, s tim da se kao dokazni materijal uzmu kanonske poslanice, ali zapravo knjiga nadugačko raspravlja o uskrsnuću tijela koje su gnostici nijekali.
Drugo Irenejevo djelo, Demonstratio..., pronađeno je tek 1904. u armenskom prijevodu. To je kratko izlaganje pravovernog nauka Crkve na pučki način (o Bogu Ocu, Stvoritelju; Sinu, Otkupitelju; Duhu Svetom). Prvi je pokušaj biblijskog katekizma. Dijeli se na dva dijela. Prvi je dio teološki, te izlaže kršćanske dogme iz Simbola vjere (Bog, stvaranje čovjeka, pad, povijest čovječanstva do utjelovljenja Kristova i otkupljenja). Drugi je kristološki i obrađuje ispunjenje mesijanskih proroštva u Kristu. Moguće je da je ovo Irenejevo djelo služilo kršćanima kao apologija protiv Židova.
Oba ova Irenejeva djela među sobom se nadopunjuju.
Irenej je bio prvi teolog koji se trudio razraditi globalnu sintezu kršćanstva, i situaciji rađanja unutar kršćanstva gnoze čiji je nauk oduševljavao mnoge kršćane i širenja neoplatonizma. Irenej je želio pokazati na pogreške unutar gnosticizma dok je naspram neplatonizma bio otvoren za dijalog i raspoložen prihvatiti neka načela ove filozofije.
Bio je prvi kršćanski teolog koji je upotrebio načelo apostolskog nasljedstva kako bi se suprostavio „hereticima.“ U djelu „Protiv hereza“ piše:
Apostolska predaja objavljuje se po čitavom svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima koji žele vidjeti istinu; mi možemo nabrojiti sve izabrane biskupe, izabrane od samih apostola, od tada pa sve do dan danas. Apostoli su htjeli da oni koje ostavljaju kao nasljednike budu savršeni i besprijekorni u svemu, njima su prenijeli svoje vlastito poslanje naučavanja.
Irenej pokazuje niz apostolskog nasljedstva kao jamstvo ustrajnosti u Božjoj Riječi te upućuje na Crkvu „sjedinjenu, staru i svima poznatu“ koja je utemeljena u Rimu od aposola Petra i Pavla“; dajući važnost tradiciji vjere, koja dolazi do nas preko apostola posredstvom biskupa koji su došli nakon njih. Na taj način, po Ireneju, za sveopću Crkvu biskupsko nasljedstvo postaje znak, kriterij i jamstvo nasljedovanja neprekinute apostolske vjere (Adversus Haereses, III, 3,2: PG 7,848):
Ovoj Crkvi zbog njezina prvenstva moraju težiti sve Crkve, to jest svi vjernici, jer se u njoj oduvijek čuva apostolska Predaja...“
Apostolsko nasljedstvo, potvrđeno na temelju zajedništva s rimskom Crkvom kriterij je postojanja ostalih Crkava, koje su u predaji apostolske vjere i opstale i došle do nas (ib., III, 3, 3: PG 7,851):
S ovim redom i redoslijedom došla je do nas predaja koja je u Crkvi počevši od apostola i propovijedanja istine. To je dokaz da je jedina i istinita apostolska vjera koja je prenijeta i očuvana u istini.
Veoma je značajno da kod Ireneja Petar nije naveden kao prvi biskup Rima. Irenej, nasuprot, kaže da su dva apostola Petar i Pavao predali starateljstvo (episkope) Crkve Linu, nakon što su Crkvu »utemeljili i sagradili«.[1]
Po sačuvanom opusu Irenej se prije svega ukazuje kao hereziolog. Za njegovu metodu je od najvećeg značenja uvjerenje da učenje heretika treba prije svega jasno izložiti, i da je već očitovanje onoga što oni uče u stvari pobjeda nad njima. To je uvjerenje Irenej iznio u zaključku prve knjige »Adversus haereses«, koja je posvećena iznošenju gnostičkih sistema u javnost. On uspoređuje heretičko učenje s divljom životinjom koja se skriva u šumi, i sve dok je u šumi može napadati i hvatati ljude. Kad je jednom istjerana na čistinu, nije više potrebno mnogo muke da bude svladana.[2]
Više neće trebati mnogo govora da se sruši njihova nauka kad je jednom postala svima poznata.
U predgovoru četvrte knjige Irenej piše, da onaj koji hoće heretike obratiti, mora u potankosti poznavati njihovo učenje:
Jer nitko ne može izliječiti ljude koji su bolesni ako ne zna od čega pate ti bolesnici. Uslijed toga oni koji su bili prije nas, i to mnogo bolji od nas, ipak nisu uspijevali kako treba pobiti valentinovce, jer nisu poznavali njihovo učenje, koje smo mi veoma potanko razložili u prvoj knjizi (Adv. haer. 4, 2).
Raniji protuheretički spisi nisu sačuvani, no ako je vjerovati Ireneju, ti spisi (npr. Justinov) nisu polazili od brižljivog izlaganja heretičkih učenja, pa prema tome možemo Ireneja smatrati pravim utemeljiteljem hereziologije kao teološke grane.[2]
Dugujemo Ireneju povijesni dokaz o starosti nekih apokrifnih evanđelja, osobito o Tominu evanđelju. Do 1945. kada su otkriveni kodeksi u Nag Hamadiju, jedini dokaz da postoji ovaj i neki drugi apokrifni tekstovi bili su citati Ireneja u njegovim polemikama protiv heretika koji su bili sljedbenici Valentina (valentinijani).
- ↑ J. Colson, L'evêque dans les communautés primitives, Paris 1951, str. 57
- ↑ 2,0 2,1 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- Early Christian Writings Irenaeus
- Fragments from his lost works
- EarlyChurch.org.uk Extensive bibliography.
- Gregory S. Neal: "The Nature of Evil and the Irenaean Theodicy" Grace Incarnate (1988) Arhivirano 2010-02-07 na Wayback Machine-u
- Critique of Irenaeus, Elaine H. Pagels
- "St. Irenæus, Bishop of Lyons, Martyr", Butler's Lives of the Saints
