Apostoli

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Apostol)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Džejms Tiso, Isus i apostoli.

Apostol (grč. απόστολος apostolos - poslanik, izaslanik; grč. apo "od" + stellein "slati") je naziv nadjenut dvanaestorici Kristovih učenika koje je on izabrao i poslao da nastave njegovu misiju propovijedajući evanđelje i д]] (Kananej) i Juda Iskariotski (Iškanotski), koji ga izdade" (Mt 10, 2-4). Kako se Juda Iskariotski nakon izdaje objesio, apostoli su kockom u svoj zbor pribrojili Matiju. Kod ove dvanaestorice samo su dvojica evanđelisti: Matej i Ivan, dok ostala dvojica evanđelista, Marko i Luka, nisu bili apostoli. (Nijedan nije bio ni evandjelist ni nti ocevidac. sve je izmislila rimska vlast. sa istim imenima stvaraju namjerno kaos da niko ne skonta njihovu prevaru.

Među najbližim Isusovim učenicima je bilo i onih koji ne spadaju u apostole, poput Jakova Pravednog. Jakov nije bio apostol (poslanik), jer nije nigde odaslat da širi evanđelje, već je ostao u Jeruzalemu kao glava crkve.

Učenje apostola[uredi - уреди | uredi izvor]

Isus i apostoli, kapadokijska freska.

Prvi Isusovi učenici razvili su svojevrsni kodeks ponašanja i način života. Iz Dela apostolskih doznajemo da su oni delili svoju imovinu. Takođe, apostolski poziv podrazumevao je, u velikoj meri, odricanje od kućnog života i stalnog boravka, pa se tako među ovim misionarima počeo širiti svojevrstan „ideal beskućništva“. Da bi se pristupilo Isusu i njegovom pokretu, poželjno je bilo napustiti svoje ognjište, kuću, vlasništvo. Ideal beskućništva bio je prilično rasprostranjen među ranim hrišćanima tokom prva tri veka. U jevanđeljima se, u skladu s tim ranim kodeksom ponašanja, preziralo bogatstvo i privatno vlasništvo. Blago ne treba sakupljati na zemlji, „gde moljac i rđa kvari“, već na nebu, kao što to savetuje Isus (Mt 6.19–21). Apostolski život je bio život proveden na putu. A sam Isus je govorio: „Koji vas prima, mene prima; a koji prima mene, prima onoga koji me je poslao“. Ili, opet: „Traži, i biće ti dato“. Još jedna upadljiva karakteristika apostolskog i proročkog života bila je odricanje od porodičnih veza. Napuštanje stalnog doma podrazumevalo je, svakako, i raskid s familijom. Prema Markovom evanđelju, učenici su napuštali kuće, njive, rodbinu. Neki od njih morali su čak da prekrše i minimalne obzire prema članovima svojih porodica, uključujući i njihovo sahranjivanje.[1]

Zanimljivo je da Evanđelje po Marku prikazuje apostole u ne tako povoljnom svetlu - Isusovi učenici često ne razumeju svog učitelja (Mk 4.13), nedostaje im vere i hrabrosti (4.40), nisu ni sasvim sigurni u Isusovo poslanstvo (4.41) i svađaju se oko prvenstva u zajednici (9.34; 10.37-43).[2] Proučavaoci Evandelja po Marku su primetili da u tom evanđelju izgleda da učenici nikad nisu „shvatili" Isusa (6:51-52; 8:21).[3]

Putovanja apostola[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Apostoli i učenici Spasitelja našeg raziđoše se po čitavom svetu. Toma, kako kazuje predanje, po žrebu otide u Partiju, Andrej u Skitiju, Jovan u Aziju, u Edesu gde je živeo i gde je skončao. Petar, kako vidimo, blagovestio je Jevrejima rasejanim po Pontu, Galatiji, Vitiniji, Kapadokiji i Aziji. Pred kraj života otišao je u Rim, gde je bio raspet, glave okrenute na dole, tražeći da kazna bude izvršena na taj način. Treba li govoriti o Pavlu koji je Hristovu veru blagovestio od Jerusalima do Ilirika, i koji je postradao u Rimu, tokom Neronove vladavine.[4]

Kasniji apostoli[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Sedamdeset apostola
Sedamdeset učenika, takođe poznati kao apostoli

Čini se da je u najranijoj Crkvi postojao sloj učenika koji su primali taj naslov premda nisu bili među dvanaestoricom Isusovih najbližih učenika. Osobito si ga sam pripisuje sveti Pavao, a u crkvenoj ga se tradiciji tako i naziva. Pavao je za sebe tvrdio da ga je u viziji Krist izabrao i pozvao za apostola (1 Kor 15,8—9). Slično Pavlu, taj se naziv daje i Barnabi i nekim drugima. U istočnom hrišćanstvu se apostolima nazivaju i sedamdesetorica učenika koje je Isus poslao da šire dobru vest.[5]

Didahe, ranohrišćanski spis s kraja 1. ili početka 2. vijeka, prenosi da su apostoli bili putujući propovednici za koje su važila stroga pravila. Apostol se nije smeo zadržati u istoj hrišćanskoj zajednici duže od tri dana, a da ne bude proglašen »lažnim prorokom«, dok se to dopuštalo čak i običnom vjerniku prolazniku.[6]

“Svaki apostol koji dođe k vama neka bude primljen kao Gospodin; no neće ostati dulje od jednog dana; ako pak bude potrebno, i slijedeći; ali ako ostane tri dana, to je lažni prorok. Kad apostol odlazi, neka ne uzme ništa osim kruha do slijedeće postaje; ako pak zaište novca, to je lažni prorok.” — Didahe (XI. 4-6)

Kasnije će se misionari pojedinih krajeva nazivati apostolima tih područja ili naroda. Tako je sveti Augustin Kenterberijski apostol Engleske, sveti Patrik apostol Irske, sveti Ćiril i Metod apostoli Slavena i tako dalje.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]