Flandrijski Beginaži

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Flandrijski beginaži
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Leuven-Groot-Begijnhof.jpg
 Belgija
Registriran:1998. (22. zasjedanje)
Vrsta:Kulturno dobro
Mjerilo:ii, iii, iv
Ugroženost:no
Referenca:UNESCO

Flandrijski Beginaži je ime za kolektivni lokalitet UNESCO-ve svjetska baština koji se sastoji od 13 beginaža (francuski: Béguinage, nizozemski: Begijnhof), u 13 različitih flandrijskih gradova u Belgiji.

To su bile specifične vjerske institucije za zbrinjavanje neudatih djevojaka i udovica nastale tokom 13. vijeka po zemljama sjeverne Zapadne Evrope.

U njima su mogle boraviti - begine, žene koje su vodile pobožni život, ali nisu pripadale nijednom crkvenom redu, već su ostale laikinje.[1] Beginaži su najčešće građeni kao niz manjih kuća oko zajedničkog dvorišta, obično okruženi zidinama sa jednim ili s dvoja vrata. Još i danas ima u sjevernoj i sjeveroistočnoj Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, te zapadnoj i sjeverozapadnoj Njemačkoj.

Beginaž u Kortrijku

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Ulaz i pogled u beginaž u Lieru

Prve beginske zajednice su nastale u 12. vijeku u Valonskom dijelu Belgije, u Liègeu. Naziv im potječe od svećenika iz Liegea, Lamberta le Bèguea, koji se 1170. zalagao za osnivanje ženskih vjerskih zajednica bez obaveze prisege samostanskom životu. Zahvaljujući ratovima, nasilju i velikim seobama stanovništva, broj žena u to vrijeme je porastao u odnosu na muškarce i veliki broj žena nije imao drugog izbora nego da se udruže kako bi osigurali sigurnost i pomogli jedne drugima[2]. Ženski samostani su pružali takvu sigurnost, ali su tadašnji cistercinski, kao i drugi, samostani nametali stroga pravila, te su žene tražile manje ograničena udruženja, poput beginaža. Beginaži su ubrzo osigurali pomoć bogatih donatora koji su financirali boravak siromašnih i starih beginki. Uskoro su morali odbijati veliki broj žena koje su željele živjeti u beginažima. Kasnije je čak uvjet za primanje u beginaž bio određen stupanj materijalnog bogatstva. Zbog toga su kasnije dominikanski gradski samostani, koji nisu uvjetovali materijalnim prihodima, primali više žena.

Najslavniji i najbogatiji beginaži su bili u belgijskim gradovima kao što su: Antwerpen, Brugge, Dendermonde, Diest, Gent (3), Hasselt, Hoogstraten, Lier, Leuven (2), Mechelen (2), Kortrijk, Sint-Truiden, Turnhout i Tongeren. Ti flandrijski beginaži su 1998. upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. „Begine” (hrvatski). Hrvatska enciklopedija LZMK. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=6610. Pristupljeno 22.03.2022. 
  2. Prema belgijskom historičaru, Henriju Pirenneu

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]

Koordinate: 51°1′51.5″N 4°28′25.5″E / 51.030972°N 4.473750°E / 51.030972; 4.473750