Domenico Ghirlandaio

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Domenico Ghirlandaio
Renesansa

Girlandajev autoportret sa freske iz Ospedale degli Innocenti (oko 1488.)
Biografske informacije
Rođenje 1424.
Smrt 11. januar 1494.
Nacionalnost Talijan
Opus
Polje Slikarstvo
Praksa Firenca, Rim
Znamenita djela
Freska Posljednja večera (Ospedale degli Innocenti)
Freska Sastanak sa prvim apostolima -Sikstinska kapela
Portret Giovanne Tornabuoni

Domenico Ghirlandaio zapravo Domenico Bigordi zvan Ghirlandaio (Firenca, 1424. - Firenca, 11. januar 1494.), bio je firentinski renesansni slikar. Poznat je kao majstor koji je u svojoj bottegi učio tri godine Michelangela Buonarottia crtanju.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Sastanak sa prvim apostolima (1481.-1482. Sikstinska kapela)
Portret Giovanne Tornabuoni (Louvre)

Njegov otac Tommaso po dokumentima bio je vlasnik štavionice i trgovac svilom (ghirlandaio) ali ne i zlatar kako je to naveo Vasari. Po Vasariju otac ga je učio za zlatara, ali se Domenico iz ljubavi opredjelio za slikarstvo.[1] Koje je učio kod Baldovinettija što se vidi u njegovim ranim radovima, ali je kasnije radio pod utjecajem Verrocchia sa čijom bottegom izgleda i surađivao.[1]

Prvo djelo koje mu je po Vasariju donjelo slavu je tabernakul (danas uništen) iz firentinske crkve Santa Croce. Oko 1472. oslikao je freskama kapelu Vespucci u firentinskoj crkvi Ognissanti (Madonna di Misericordia, Pietà i sveci; dva anđela u nišama).[1]

Oko 1470-ih postao je član firentinske slikarske bratovštine sv. Luke. U tom periodu oslikao je freskama kapelu sv. Fine u kolegijalnoj crkvi San Gimignana.[1]

Od Vasarija znamo da je sa bratom Davidom između 1475.-76. bio u Rimu gdje je freskama ukrasio Vatikansku biblioteku likovima filozofa i proroka (danas uništenima).[1]

Tako je započeo život slikara lutalice, sa bratom Davidom je oslikao refektorij opatije Passignano scenom Posljednje večere. Tu temu naslikao je nakon tog više puta a najusješnije u firentinskoj crkvi Ospedale degli Innocenti oko 1480.[1]

Ghirlandaio je 1482. na poziv pape otišao u Rim da sa dvije freske oslika zidove Sikstinske kapele. Prva freska Uzašašće na ulaznom zidu uništena je u 16. vijeku a druga Sastanak sa prvim apostolima Petrom i Andrijom na desnom zidu stoji još i danas.[1]

Prvu službenu narudžbu od firentinske Signorie dobio je 1482. da oslika Sala dei Gigli u Palazzo Vecchio, to je obavio uz pomoć svoje bottege.[1] Iste godine dobio je narudžbu da freskama oslika kapelu Sassetti u crkvi Santa Trinita, sa scenama iz života sv. Franje što je izveo 1483.-85.[2]

Sa braćom Davidom i Benedettom i šogorom Sebastianom Mainardijem (kasnije i sa sinom Ridolfom) vodio uspješnu slikarsku bottegu, i kako navodi Vasari nikad nije odbio nikakvu narudžbu.[1]

Ghirlandaio je 1485. potpisao najvažniji i najzahtjevniji ugovor u svojoj karijeri, da freskama ukrasi najveću kapelu Tornabuoni u firentinskoj crkvi Santa Maria Novella[1], sa scenama iz života sv. Marije i sv. Ivana Krstitelja, što je izveo između 1486.-90.[2] Ghirlandaio je biblijsku radnju smjestio u enterijer otmjenih firentinskih kuća sa tipičnim arhitektonskim i dekorativnim elementima quattrocenta, a likovi odjeveni u onovremenu odjeću su portreti njegovih suvremenika.[2]

Pored fresaka radio je i oltarne slike (Poklonstvo pastira, 1485., Vizitacija Marije Elizabeti, 1491.) i pojedinačne portrete (Giovanna Tornabuoni, 1488, Djed sa unukom, 1480.-90.)[2]

Freska u kapeli Tornabuoni Anđeo se ukazuje Zahariji

Ghirlandaio je umro od kuge u Firenci, 11. januara 1494., pokopan je u crkvi Santa Maria Novella.[1]

Sa svojom prvom ženom Costanzom di Bartolomeo Nucci, izrodio je dva sina (Bartolomeo, Ridolfo) i dvije kćeri (Antonia, Francesca) kad je ona umrla pri porodu najmlađe kćeri 1488. oženio se sa Antoniom udovicom iz San Gimignana. Njegovu uspješnu bottegu nasljedio je sin Ridolfo koji je isto tako bio slikar.[1]

Nesumnjivo je da je umjetnost Ghirlandaja trpila od dugotrajnog rutinskog rada i prekomjernih narudžbi, koje je njegova bottega počevši od oko 1485. preuzimala, ali je ukupno uzevši bio velik slikar.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]