Divina Commedia

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dante drži kopiju Božanstvene komedije pored ulaza u pakao, sedam terasa planine čistilišta, sa sferama raja iznad na Michelinovom fresku

Božanstvena komedija (na italijanskom "Comedia" ili "Commedia"; Bokačo ju je kasnije preimenovao u "Divina Commedia") je djelo Dantea Aligijeria koje je on počeo c. 1308. godine, a završio 1320. (samo godinu dana prije svoje smrti). Smatra se najvećom epskom poemom italijanske literature,[1] kao i jednim od najvećih dijela svjetske literature.[2] Maštovit prikaz zagrobnog života u njoj predstavnik je srednjovjekovnog pogleda na svijet koji se razvio u Zapadnoj Crkvi do 14. vijeka. Potpomogla je uspostavljanje toskanskog jezika, na kojem je napisana, kao standardiziranog talijanskog jezika.[3]

Na površini, poema opisuje Danteova putovanja kroz pakao, čistilište i raj;[4] ali na dubljem nivou ona predstavlja, alegorijski, putovanje duše prema Bogu.[5] Na dubljem nivou, Dante iskorištava srednjovjekovnu kršćansku teologiju i filozofiju, naročito tomističku filozofiju i djelo Summa Theologica Tome Akvinskog.[6] Zbog toga se Božanstvena komedija nekad naziva "Summa u stihu".[7]

Djelo je prvobitno nosilo samo kratak naziv Comedìa, a Bokačo joj je kasnije dodao i naziv Divina. Prvo štampano izdanje u kojem je u naslovu dodana riječ divina bilo je izdanje venecijanskog humaniste Lodovica Dolcea,[8] objavljeno 1555. godine.

Najstariji rukopisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvo štampano izdanje, 11. april 1472.

Prema Udruženju Dante u Italiji, ni jedan Danteov izvorni rukopis nije preživio, iako postoje mnoge kopije iz 14. i 15. stoljeća – više od 825 je navedeno na njihovoj stranici.[9] Prvo štampano izdanje objavljeno je u Folignu u Italiji, od strane Johanna Numeistera i Evangelista Angelinija da Trevija 11. aprila 1472. godine.[10] Od 300 odštampanih kopija, preživjelo je četrnaest. Izvorna štamparska mašina izložena je u Oratorio della Nunziatella u Folignu.

Struktura i priča[uredi - уреди | uredi izvor]

Božanstvena komedija sastoji se od 14 233 stiha podijeljena na tri kantika (it. pl. cantiche) – Inferno (pakao), Purgatorio (čistilište) i Paradiso (raj) – od koji se svaki sastoji od 33 spjeva (it. pl. canti). Još jedan spjev, koji služi kao uvod u poemu i koji se općenito smatra dijelom prvog kantika, dovodi ukupan broj spjevova na 100. Međutim, obično se prihvata da prva dva spjeva služe kao jedinstven prolog za čitav ep, te da prva dva spjeva svakog kantika služe kao prolozi svakog od tri kantika.[11][12][13] Prema tome, Božanska komedija se sastoji iz tri dijela, Inferno, Purgatorio i Paradiso, koji se sastoje respektivno od 34, 33 i 33 spjeva.

Broj tri zauzima istaknuto mjesto u tom djelu, dijelom predstavljen brojem kantika, kao i njihovom dužinom. Uz to, upotrijebljena vrsta strofe, terza rima, je jedanaesterac (strofa od jedanaest stihova), pri čemu stihovi čine tercete prema metričkoj šemi aba, bcb, cdc, ded, ....

Napisana u prvom licu, poema prati Danteovo putovanje kroz tri oblasti zagrobnog života, počevši na noć prije Velikog petka i završivši u srijedu poslije Uskrsa u proljeće 1300. godine. Rimski pjesnik Vergilije vodi ga kroz pakao i čistilište; Beatrice, Danteov ženski ideal, vodi ga kroz raj. Beatrice je bila firentinska žena koju je upoznao u djetinjstvu i divio joj se iz daljine u skladu sa tada popularnom tradicijom dvorske ljubavi, koja je naglašena u Danteovom ranijem djelu La Vita Nuova.

Struktura tri oblasti slijedi čest numerološki obrazac od 9 plus 1, čime se dobija 10: 9 krugova pakla, zajedno sa Luciferom na njegovom dnu; 9 krugova Planine čistilišta, zajedno sa Edenom na njezinom vrhu; i 9 nebeskih tijela raja, zajedno sa empirejem, samom suštinom Boga. Unutar svake grupe od 9, 7 elemenata odgovara određenoj moralnoj šemi, podijeljenoj na tri potkategorije, dok se druga dva od naročitog značaja dodaju ukupnoj devecti. Na primjer, na sedam smrtnih grijeha Katoličke Ckrve, od kojih se pročišćavaju obitavaoci čistilišta, dodane su posebne oblasti za kasne pokajnike i one koje je Crkva ekskomunicirala. Temeljnih sedam grijeha u čistilištu odgovara moralnoj šemi izopačene ljubavi, koja je podijeljena na tri grupe: pretjerana ljubav (požuda, proždrljivost, pohlepa), manjkava ljubav (ljenost) i zlonamjerna ljubav (gnjev, zavist, ponos).

U borbama Gelfa i Gibelina u centralnoj Italiji, Dante je sudjelovao na strani Gelfa, koji su podržavali papinstvo umjesto Cara Svetog rimskog carstva. Firentinski Gelfi oko 1300. su se podijelili na nekoliko frakcija, Bijele Gelfe i Crne Gelfe. Dante je bio pripadnik Bijelih Gelfa, koje je 1302. prognao gradonačelnik Cante de' Gabrielli di Gubbio, nakon što su trupe pod vođstvom Karla Valoisa ušle u grad, na zahtjev pape Bonifacija VIII., koji je podržavao Crne Gelfe. Taj egzil, u kojem je Dante proveo ostatak svog života, imao je utjecaja na mnoge dijelove Komedije, od proročanstava o Danteovom egzilu do Danteovog viđenja politike i vječnog prokletstva nekih njegovih protivnika.

Posljednja riječ svakog od tri kantika je stelle ("zvijezde").

Pakao[uredi - уреди | uredi izvor]

Vergilije spasava Dantea zahvaljujući Beatriče.
Gravura Gustava Dorea koja predstavlja prizor iz Božanstvene komedije(1861-1868)
Gustave Dore Inferno25.jpg
Doreova ilustracija satane.

Poema počinje tako što se autor izgubio u mračnoj šumi i biva napadnut od alegorijskih sila tame i duhovne nevolje (spjev 1). Njega spasava Vergilije uz pomoć Beatriče (spjev 2), a nakon toga Dante i Vergilije ulaze u pakao (spjev 3).

Vergilije vodi Dantea kroz devet krugova pakla. Krugovi su koncentrični, a svaki od njih predstavlja sve veće zlo, sa vrhuncem u centru gdje je satana. Devet krugova su:

  1. Limbo - gdje se nalaze nekršteni, ali nevini ljudi.
    Svima koji se nađu u paklu Minos određuje krug u kome će se naći.
  2. Oni koji su obuzeti pohlepom (spjev 5)
  3. Proždrljivi (spjev 6)
  4. Lakomi koji posjeduju veliko blago i povodljivi koji su proćerdali veliko blago (spjev 7)
  5. Srditi (spjev 8).
    Niži dijelovi pakla su opasani zidom grada Dis i okruženi rijekom Stiks (spjev 9)
  6. Jeretici (spjev 10-11)
  7. Nasilnici (spjev 12-17). Oni su podijeljeni u tri kruga:
    1. Oni koji su počinili nasilje protiv ljudi i imovine (spjev 12)
    2. Oni koji su počinili nasilje nad samim sobom - samoubice (spjev 13)
    3. Oni koji su počinili nasilje protiv Boga - bogohuljenje, sodomija, lihvari (spjev 14-17)
  8. Lažljivci se nalaze u krugu pod imenom Malebolge (spjev 18-30). On je podijeljen u deset kanala:
  9. Izdajnici (spjev 32-34). Ovaj krug je podijeljen u četiri zone:
    1. Izdajnici rodbine
    2. Izdajnici političkih kolega
    3. Izdajnici gostiju
    4. Izdajnici dobročinitelja

Čistilište[uredi - уреди | uredi izvor]

Dante i Virgilije su se poslije obilaska pakla popeli na planinu Čistilište na drugoj strani svijeta (u Danteovo doba se vjerovalo da se pakao nalazi ispod Jerusalima). Uvodni dijelovi knjige opisuju obalu čistilišta (spjev 1-2) i njegove padine, gdje se nalaze oni koji su ekskomunicirani, oni koji se nisu pokajali i oni koji su se pokajali neposredno prije smrti. Oni čekaju na svoj red da se popnu na planinu (spjev 3-6). Naposlijetku, tu je i dolina u kojoj su evropski vladari i vrata u čistilište. (spjev 7-9).

Odatle Vergilije vodi Dantea kroz sedam terasa čistilišta. Sedam smrtnih grijeha odgovara ovim terasama, svaka terasa za određeni grijeh:

  1. ponos (spjev 10-12).
  2. zavist (spjev 13-15).
  3. bijes (spjev 15-17).
  4. lijenost (spjev 18-19).
  5. škrtost (spjev 19-21).
  6. proždrljivost (spjev 22-24).
  7. pohlepa (spjev 25-27).

Uspon terasa kulminira na vrhu gdje se nalazi Edenski vrt (spjev 28-33). Vergilije, kao paganin, stalni je stanovnik Limba, prvog kruga pakla. Iz tog razloga on ne može da uđe u raj. Beatriče se pojavljuje kao drugi vodič (praćena ekstravagantnom procesijom). Lik Beatriče je napravljen po Beatriče Portinari, ženi koju je Dante volio i koja je umrla 1290. godine.

Raj[uredi - уреди | uredi izvor]

Posle početnog uspona (spjev 1), Beatriče vodi Dantea kroz devet krugova raja. Oni su koncentrični, slični onima opisanim u Aristotelovoj i Ptolomejevoj kosmologiji. Tih devet sfera su:

  1. Mjesec - oni koji su napustili svoje zavjete (spjev 2-5).
  2. Merkur - oni koji su činili dobro iz želje za slavom (spjev 5-7).
  3. Venera - oni koji su činili dobro bez ljubavi (spjev 8-9).
  4. Sunce - duše razumnih (spjev 10-14).
  5. Mars - oni koji su se borili za hrišćanstvo (spjev 14-18).
  6. Jupiter - oni koji su oličenje pravde (spjev 18-20).
  7. Saturn - mislioci (spjev 21-22).
  8. zvijezde - blagosloveni (spjev 22-27). Ovdje sveti Petar iskušava Danteovu vjeru, sveti Jakov nadu i sveti Ivan ljubav.
  9. Veliki pokretač - anđeli (spjev 27-29).

Odavde se Dante penje u bit iznad fizičkog postojanja po imenu Čista nebesa (spjev 30-33). Na tom mjestu se sreće lice u lice sa Bogom lično i dobija razumijevanje božanske i ljudske prirode.

Sandro Botičeli Karta pakla. 1490.

Dante je Božansku komediju smatrao svojim najvećim djelom i najvećim djelom svih vremena.

Tematski dijelovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Božanstvena komedija može jednostavno biti opisana kao alegorija. Svaki spjev sadrži mnogo alternativnih značenja. Danteove alegorije su veoma složene i u objašnjenju kako čitati poemu on podvlači druga značenja osim alegorijskih, istorijska, moralna, literarna i anagogička.

Struktura poeme je takođe veoma složena, sa matematičkim i numerološkim simbolima koji se protežu kroz djelo. Ono što poemu čini veličanstvenom jesu ljudski kvaliteti, Danteova vješta delinearnost karaktera koje susreće u paklu, čistilištu i raju, njegovo gorko žigosanje Firence i italijanske politike i njegova poetska imaginacija.

Teorije o utjecaju iz islamske filozofije[uredi - уреди | uredi izvor]

Miguel Asín Palacios, španski učenjak i katolički svećenik, 1919. je objavio La Escatología musulmana en la Divina Comedia (Islamska eshatologija u Božanstvenoj komediji), izvještaj o podudaranju između rane islamske filozofije i Božanstvene komedije. Palacios tvrdi da je Dante izveo mnoge osobine i događaje o budućnosti iz duhovnih spisa Ibn Arabija i Isre i Mi'radža ili noćnog putovanja Muhameda u raj. Ono je opisano u Hadisu i Kitab al Miradžu (prevedeno na latinski 1264. ili kratko prije toga[14] kao Liber Scalae Machometi, "Knjiga o Muhamedovim ljestvama") i ima značajne sličnosti sa Rajem, kao što je na primjer sedmostruka podjela raja,[15] iako ona nije jedinstvena za Kitab al Miradž.

Neke "površne sličnosti"[16] Božanstvene komedije sa Resalat Al-Ghufran ili Poslanicom praštanja Al-Ma'arrija također su spomenuti u raspravi. Resalat Al-Ghufran opisuje putovanje pjesnika u oblasti zagrobnog života i uključuje dijalog sa ljudima u raju i paklu, iako, za razliku od Kitab al Miradža, nema mnogo opisa tih lokacija,[17] te je nevjerojatno da je Dante išta posudio iz tog djela.[18][19]

Dante, međutim, jeste živio u Europi u kojoj je došlo do znatnog književnog i filozofskog kontakta sa islamskim svijetom, što su podsticali faktori poput averoizma ("Averrois, che'l gran comento feo" Commedia, Inferno, IV, 144, što znači "Averoes, koji je napisao veliki komentar") i pokroviteljstva Alfonsa X od Kastilje. Od dvanaest mudraca s kojima se Dante sretne u spjevu X Raja, Toma Akvinski i, još više, Siger od Brabanta bili su pod jakim utjecajem arapskih komentatora o Aristotelu.[20] Srednjovjekovni kršćanski misticizam također je dijelio neoplatonski utjecaj Sufista poput Ibn Arabija. Filozof Frederick Copleston 1950. je tvrdio da Danteov tretman pun poštovanja prema Averoi, Ibn Sini i Sigeru od Brabanta ukazuje na njegovo proznanje "znatnog duga" islamskoj filozofiji.[20]

Iako se taj filozofski utjecaj generalno priznaje, mnogi učenjaci nisu zadovoljni time da je Dante bio pod utjecajem Kitab al Miradža. Orijentalista Francesco Gabrieli iz 20. vijeka izrazio je skepticizam u pogledu navodnih sličnosti i ukazao na nedostatak dokaza o načinu na koji bi se te ideje prenijele do Dantea. Unatoč tome, odbacujući vjerojatnost nekih utjecaja navedenih u Palacijevom djelu,[21] Gabrieli se složio da je bilo "barem moguće, ako ne i vjerojatno, da je Dante znao za Liber scalae i možda posudio određene slike i koncepte islamske eshatologije". Malo prije svoje smrti, talijanska filologinja Maria Corti istakla je da se tijekom svog boravka na dvoru Alfonsa X Danteov mentor Brunetto Latini sreo sa Bonaventurom de Sienom, toskancem koji je preveo Kitab al Miradž sa arapskog na latinski. Corti špekulira da je Brunetto možda pružio kopiju tog djela Danteu.[22] René Guénon, sufijski preobraćenik i izučavatelj Ibn Arabija, u djelu Ezoterizam Dantea (The Esoterism of Dante) odbacio je teoriju o tom utjecaju (direktnom ili indirektnom) na Dantea.[23]

Kritike i književni utjecaj[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovo djelo nije uvijek bilo dobro ocijenjeno. Nakon što je prepoznato kao remek-djelo u prvom vijeku nakon objavljivanja, poema je ignorisana tokom doba prosvjetiteljstva (uz nekoliko važnih izuzetaka, među kojima su Vittorio Alfieri; Antoine de Rivarol, koji je preveo Pakao na francuski; i Giambattista Vico, koji je u Scienza nuova i Giudizio su Dante uveo kasniju romantičku ponovnu procjenu Dantea, postavivši ga uz Homera[24]). Komediju su ponovo "otkrili" romantički pisci 19. vijeka i William Blake, koji je ilustrirao nekoliko njezinih odlomaka. On i pisci poput T. S. Eliota, Jamemsa Joycea, Ezre Pounda, Samuela Becketta i C. S. Lewisa kasnije su je koristili kao inspiraciju. U Rusiji, pored Puškinovog znamenitog prevoda nekoliko terceta,[25] kasna poezija Osipa Mandelstama nosi trag "mučnog razmišljanja" o Komediji.[26] Za Jorgea Luisa Borgesa, Božanstvena komedija je "najveće postignuće književnosti".[27]

U umjetnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Božanstvena komedija izvor je inspiracije bezbrojnim umjetnicima već gotovo sedam vijekova. Postoje mnoge reference na Danteov rad u književnosti. U muzici, Franz Liszt je bio jedan od mnogih kompozitora koji su napisali djela zasnovana na Božanstvenoj komediji. U svijetu skulpture, rad Augusta Rodina ističe se po svojim temama od Dantea, a mnogi vizuelni umjetnici ilustrirali su Danteovo djelo, kao što je prikazano na gornjim primjerima. Salvador Dali je također naslikao ciklus slika iz svakog dijela Komedije. Mnoge reference na Božanstvenu komediju javljaju se u kinematografiji i kompjuterskim igricama.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Na primjer, Encyclopedia Americana, 2006, Vol. 30. str. 605: "najveće pojedinačno djelo talijanske literature;" John Julius Norwich, The Italians: History, Art, and the Genius of a People, Abrams, 1983, str. 27: "njegova ogromna poema, i nakon šest i pol stoljeća vrhovno djelo talijanske literature, ostaje – nakon ostavštvine antičkog Rima – najznačajniji pojedinačni element talijanskog naslijeđa;" and Robert Reinhold Ergang, The Renaissance, Van Nostrand, 1967, str. 103: "Mnogi književni historičari posmatraju Božanstvenu komediju kao najveće djelo talijanske književnosti. U svijetu književnosti ima status epske poeme najvišeg reda."
  2. Bloom, Harold (1994). The Western Canon. .
  3. Vidjeti Lepschy, Laura; Lepschy, Giulio (1977). The Italian Language Today.  ili bilo koju drugu historiju talijanskog jezika.
  4. Peter E. Bondanella, The Inferno, Introduction, p. xliii, Barnes & Noble Classics, 2003, ISBN 1-59308-051-4: "ključna fikcija Božanstvene komedije je da je ta poema istinita."
  5. Dorothy L. Sayers, Hell, bilješke na strani 19.
  6. Charles Allen Dinsmore, The Teachings of Dante, Ayer Publishing, 1970, str. 38, ISBN 0-8369-5521-8.
  7. The Fordham Monthly Fordham University, Vol. XL, dec. 1921, str. 76
  8. Ronnie H. Terpening, Lodovico Dolce, Renaissance Man of Letters (Toronto, Buffalo, London: University of Toronto Press, 1997), str. 166.
  9. "Elenco Codici". Danteonline.it. http://www.danteonline.it/english/codici_frames/elencocodici.asp. pristupljeno 2009-08-05. 
  10. Christopher Kleinhenz, Medieval Italy: An Encyclopedia, Volume 1, Routledge, 2004, ISBN 0-415-93930-5, p. 360.
  11. Dante The Inferno A Verse Translation by Professor Robert and Jean Hollander strana 43
  12. Epist. XIII 43 do 48
  13. Wilkins E.H The Prologue to the Divine Comedy Annual Report of the Dante Society, str. 1-7.
  14. I. Heullant-Donat and M.-A. Polo de Beaulieu, "Histoire d'une traduction," in Le Livre de l'échelle de Mahomet, Latin edition and French translation by Gisèle Besson and Michèle Brossard-Dandré, Collection Lettres Gothiques, Le Livre de Poche, 1991, p. 22 with note 37.
  15. Vidjeti engleski prevod Kitab al Miradža. arhivirano maj 2, 2009 na Wayback Machine
  16. William Montgomery Watt and Pierre Cachia, A History of Islamic Spain, 2. izdanje, Edinburgh University Press, 1996, str. 125–126, ISBN 0-7486-0847-8.
  17. Dionisius A. Agius and Richard Hitchcock, The Arab Influence in Medieval Europe, Ithaca Press, 1996, p. 70, ISBN 0-86372-213-X.
  18. Kāmil Kīlānī and G. Brackenbury, Introduction to Risalat ul Ghufran: A Divine Comedy, 3. izdanje, Al-Maaref Printing and Publishing House, 1943, str. 8.
  19. Prema Watt i Cachia, ta teorija "nije baš vjerojatna", str. 183.
  20. 20.0 20.1 Frederick Copleston (1950). A History of Philosophy, Volume 2. London: Continuum. str. 200. 
  21. Francesco Gabrieli, "New light on Dante and Islam", Diogenes, 2:61–73, 1954
  22. Maria Corti: Dante e l'Islam (interview)
  23. Guenon, René (1925). The Esoterism of Dante. 
  24. Erich Auerbach,Dante: Pjesnik sekularnog svijeta. ISBN 0-226-03205-1.
  25. 'Dante in Russia' in "The Dante encyclopedia" by Richard H. Lansing and Teodolinda Barolini, [1]
  26. Marina Glazova, Mandelstam and Dante: The Divine Comedy in Mandelstam's poetry of the 1930s Studies in East European Thought, Svezak 28, Broj 4, novembar 1984.
  27. Jorge Luis Borges, "Selected Non-Fictions". Ed. Eliot Weinberger. Prev. Esther Allen et. al. New York: Viking, 1999. 303.
  28. Le Normand-Romain, Antoinette (1999). Rodin:The Gates of Hell. Paris: Musée Rodin. ISBN 2-901428-69-X.