Deklinacija (gramatika)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Deklinacija
Declinatio
Knjiga Didima Slijepog iz 4. vijeka
Knjiga Didima Slijepog iz 4. vijeka

Deklinacija (latinski: declinatio, od grčkog ϰλίσıς: nagib, savijanje, otklon[1]) ili sklanjanje je termin iz gramatike, za mijenjanje riječi po padežima. U srpskohrvatskom jeziku se mijenjaju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi.

Kod svih flektivnih ili aglutinativnih jezika, deklinacija se vrši po broju, rodu i padežu, i eventualno po kategoriji živo / neživo, zbog označavanja njihove uloge u rečenici i njihovih veza s ostalim riječima, tako da se mjenja osnova i sufiks imenskih riječi.[1]

Deklinacija je kao pojam prvo uvedena u starogrčki radi opisivanja odgovarajućih pojava, nakon tog je preuzeta u latinski, a od pojave humanizma naovamo, je uz veće ili manje modifikacije, prihvaćena i kod drugih jezika različitih jezičnih porodica. Prema završetku osnove - deklinacija se dijeli na vokalnu i konsonantsku sa raznim podvrstama, a po vrstama dekliniranih riječi na imensku, zamjeničku i pridjevsku.[1]

Kod aglutinativnih jezika kakav je turski, deklinacija se vrši promjenom sufiksa, koji se daju jasno odjeliti od osnove, i koji su isti za sve imenice, zbog tog on ima samo jednu pravilnu deklinaciju.[1]

Naučna disciplina koja se među ostalim stvarima bavi i deklinacijom zove se morfologija.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 "Deklinacija" (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14293. pristupljeno 03. 01. 2018.. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]