Stjepan Ivšić

Izvor: Wikipedia

Stjepan Ivšić (Orahovica, 13. kolovoza 1884 - Zagreb, 14. siječnja 1962.) hrvatski jezikoslovac, slavist i akcentolog.

Pučku je školu završio u Orahovici, gimnaziju polazio u Osijeku i Požegi, gdje je maturirao 1904. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1904–1907) i u Krakovu (1907–1908) studirao hrvatski jezik i klasičnu filologiju. Na studijskom usavršavanju radi učenja slovenskih jezika boravio u Pragu, Petrogradu, Moskvi i Kijevu (1913–1914). U doktora filologije promoviran (1913) na osnovi rasprave Prilog za slavenski akcenat (Rad JAZU 187). Profesor gornjogradske gimnazije u Zagrebu (1909-1914). Otada do umirovljenja profesor slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izabran za docenta kao nasljednik Tomislava Maretića.

Znatnu pozornost Ivšić je posvetio hrvatskim štokavskim govorima o kojima je objavio nekoliko iznimno važnih studija (Šaptinovačko narječje, 1907.; Današnji posavski govor, 1913.). Posebno je proučavao akcentuaciju hrvatskih govora te u starim slavonskim gramatikama. Prvi je utvrdio postojanje novoga akuta u sva tri hrvatska narječja.

Godine 1928. sudjelovao u radu državnog povjerenstva za izradu načela zajedničkoga pravopisa hrvatskoga i srpskog jezika. U raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936.) kajkavske govore, bez goranskih, podijelio je u četiri skupine. Proučavao je hrvatskoglagoljsku baštinu, posebno njezine jezične značajke, o čemu je objavio više radova. Godine 1934. pratio je Bašćansku ploču s Krka u Zagreb i o tome napisao zanosan članak Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen (Jutarnji list, br. 8115). Od 1937. potpredsjednik je Društva "Hrvatski jezik" a 1938. urednik časopisa Hrvatski jezik. Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1939. do 1943. U vrijeme NDH otklonio ponudu da bude ravnatelj Hrvatskoga državnog ureda za jezik i zagovarao fonološki pravopis nasuprot službenomu "korienskomu".

U proljeće 1945. zbog navodne suradnje s neprijateljima (tzv. kolaboracija) osuđen na izgon iz Zagreba i isključen iz Akademije. Zaključke s Novosadskoga dogovora jedini potpisao s ogradom: "Ovaj potpis dajem s napomenom da izjava u t. 4 zaključaka ne smije služiti za propagandu ekavskog izgovora na dosadašnjem književnom ijekavskom području." Jedan od najvećih hrvatskih filologa i jezikoslovaca, akcentolog svjetskoga glasa.

Djela[uredi - уреди]

  • Šaptinovačko narječje, Zagreb, 1907.
  • Prilog za slavenski akcenat, Zagreb, 1911.
  • Akcenat u gramatici Matije Antuna Reljkovića, Zagreb, 1912.
  • Nacrt za istraživańe hrvatskih i srpskih narječja, Zagreb, 1914.
  • Srpsko-hrvatski jezik na pločama: izgovor i intonacija s recitacijama (tekst i komentar s Miroslavom Kravarom, tekst čita Pavao Cindrić), Zagreb, 1955.
  • Slavenska poredbena gramatika, objavljena posmrtno, priredili R. Katičić i J. Vrana, Zagreb, 1970.
  • Izabrana djela iz slavenske akcentuacije, priredio B. Finka, München, 1971.
  • Jezik Hrvata kajkavaca, priredio J. Lisac, Zaprešić, 1996.

Bibliografija: M. Somborac, Bibliografija radova prof. Stjepana Ivšića, u Zbornik u čast Stjepana Ivšića, Zagreb, 1963.