Richard Dawkins

Izvor: Wikipedia
Za arheologa vidi Richard MacGillivray Dawkins.
Richard Dawkins
Richard Dawkins Cooper Union Shankbone.jpg
Dawkins na Cooper Unionu
u New York Cityju (2010.)
rođen 26. ožujka 1941. (73 god.)
Nairobi, Kenija
alma mater Balliolov koledž u Oxfordu
teza Selektivno zobanje u domaće kokoši (1967.)
mentor Nikolaas Tinbergen
doktorandi Alan Grafen, Mark Ridley
poznata djela genocentrični nazor o evoluciji, koncept mema, »srednji svijet«, zastupanje ateizma i znanosti
primljeni utjecaji Charles Darwin, Ronald Fisher, George C. Williams, W. D. Hamilton, Daniel Dennett, Bertrand Russell, Nikolaas Tinbergen, John Maynard Smith, Robert Trivers
izvršeni utjecaji Daniel Dennett
značajne nagrade Srebrna medalja LZD-a (1989.)
Faradayeva nagrada (1990.)
Međunarodna nagrada Cosmos (1997.)
Nagrada Michaela Faradaya (2001.)
Nierenbergova nagrada (2009.)
supruga Marian Stamp (1967. – 1984.)
Eve Barham (1984. – ?)
Lalla Ward (od 1992.)
djeca Juliet Emma
potpis
Richard Dawkins signature.svg
mrežno mjesto
službeno mrežno mjesto
govor Richarda Dawkinsa na programu BBC‑ja Start the Week 17. listopada 2011.

Clinton Richard Dawkins [ˈklɪntən ˈɹɪtʃ.əd ˈdɔːkɨnz] (Nairobi, Kenija, 26. ožujka 1941.), etolog, evolucijski biolog[1] i pisac. Na Novom koledžu u Oxfordu ima titulu emeritus fellow,[2] a od 1995. do 2008. bio je profesor za javno razumijevanje znanosti Sveučilišta u Oxfordu.[3] Na istom je sveučilištu 1989. dobio titulu doktora znanosti, od 1997. član je Kraljevskog književnog društva, a od 2001. član je Kraljevskog društva.

Istaknuto mjesto Dawkins je stekao svojom knjigom Sebični gen iz 1976. u kojoj je popularizirao genocentrični nazor o evoluciji i uveo pojam mem. Godine 1982. uveo je u evolucijsku biologiju koncept po kojem fenotipski efekti gena nisu nužno ograničeni na tijelo organizma, već se mogu protezati daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama. Ovaj je koncept predstavio u svojoj knjizi Prošireni fenotip.[4]

Dawkins je ateist, potpredsjednik Britanske humanističke asocijacije i pristalica pokreta Brights.[5] Opće je poznat po svojoj kritici kreacionizma i inteligentnog dizajna. U svojoj knjizi Slijepi urar iz 1986. argumentira protiv analogije s urarom, argumenta za egzistenciju nadnaravnog stvoritelja zasnovana na kompleksnosti živih organizama. Umjesto toga Dawkins evolucijske procese opisuje kao analogne slijepom uraru.

Otada je napisao nekoliko popularnoznanstvenih knjiga te redovito nastupa na radiju i televiziji, pretežno diskutirajući o tim temama. U svojoj knjizi Deluzija o bogu iz 2006. Dawkins tvrdi da nadnaravni stvoritelj gotovo sigurno ne postoji i da je religiozna vjera deluzija – »fiksno lažno vjerovanje«.[6] Do siječnja 2010. engleska je jezična verzija ove knjige bila prodana u više od 2 milijuna primjeraka i bila prevedena na 31 jezik.[7] Dawkins je osnovao Zakladu Richarda Dawkinsa za razum i znanost radi promicanja poučavanja evolucije i djelovanja protiv onih koji zastupaju nastavne programe protiv evolucije.

Biografija[uredi - уреди]

Kenija[uredi - уреди]

Dawkins se rodio u Nairobiju u Keniji.[8] Sin je Jean Mary Vyvyan (rođ. Ladner) i Clintona Johna Dawkinsa (1915. – 2010.), koji je bio poljoprivredni civilni službenik u Britanskoj kolonijalnoj službi u Njasi (sada Malavi).[9][10] Dawkins se autoidentificira kao Englez i trenutačno živi u Oxfordu u Engleskoj.[11][12] Rodivši se u Keniji, on je britanski državljanin.

Dawkins ima mlađu sestru.[13] Tijekom Drugog svjetskog rata njegov je otac bio pozvan u Kraljeve afričke strijelce;[14][15] u Englesku se vratio 1949. kada je Dawkinsu bilo osam godina. Otac mu je bio naslijedio ladanjsku ostavštinu, Over Norton Park u Oxfordshireu, koju je pretvorio u komercijalnu farmu.[9] Oba njegova roditelja bila su zainteresirana za prirodne znanosti; na Dawkinsova pitanja odgovarala su u znanstvenim terminima.[16]

Dawkins opisuje svoje djetinjstvo kao »normalno anglikansko odgajanje«.[17] Kršćanin je bio do sredine svojih adolescentskih godina kada je zaključio da je teorija evolucije bila bolje objašnjenje za kompleksnost života te je prestao vjerovati u boga.[13] Dawkins tvrdi: »Glavni rezidualni razlog zašto sam bio religiozan bio je taj da sam bio toliko impresioniran kompleksnošću života i da sam osjećao da je on morao imati dizajnera i mislim da je to bilo kada sam shvatio da je darvinizam bio daleko superiorno objašnjenje koje je argumentu dizajna izmaknulo tlo ispod nogu. I to me ostavilo bez ičega.«[13]

Obrazovanje[uredi - уреди]

Dawkins je pohađao Školu u Oundleu u Northamptonshireu, englesku javnu školu s distinktnom aromom Engleske crkve,[13] od 1954. do 1959., gdje je boravio u Laundimerovoj kući.[18] Zoologiju je studirao na Balliolovu koledžu u Oxfordu, diplomiravši 1962.; dok se ondje nalazio, tutor mu je bio Nobelom nagrađeni etolog Nikolaas Tinbergen. Pod Tinbergenovom supervizijom nastavio je kao student istraživač, stekavši do 1966. stupnjeve magistra (MA) i doktora (DPhil), a potom je još jednu godinu ostao kao asistent istraživač.[8] Tinbergen je bio pionir u proučavanju životinjskog ponašanja, posebice u područjima instinkta, učenja i izbora;[19] Dawkinsovo se istraživanje u tom periodu bavilo modelima donošenja odluka u životinja.[20]

Poučavanje[uredi - уреди]

Od 1967. do 1969. bio je profesor asistent zoologije na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju. Tijekom tog perioda studenti i fakultet na Sveučilištu u Berkeleyju većinom su se protivili tekućem Vijetnamskom ratu i Dawkins se snažno uključio u antiratne demonstracije i aktivnosti.[21] Na Sveučilište u Oxfordu vratio se 1970., gdje je preuzeo poziciju predavača. Godine 1990. postao je profesor (reader) zoologije. Godine 1995. bio je postavljen za Simonyijeva profesora za javno razumijevanje znanosti na Oxfordu, a ovu je poziciju financijski utemeljio Charles Simonyi s izraženom namjerom da se od nositelja »očekuje da učini važne doprinose u javnom razumijevanju nekog znanstvenog polja«[22] i da prvi nositelj profesure bude Richard Dawkins.[23]

Od 1970. član je Novog koledža u Oxfordu.[24] Održao je mnogo inauguralnih i ostalih predavanja, uključujući memorijalno predavanje o Henryju Sidgwicku (1989.), prvo memorijalno predavanje o Erasmusu Darwinu (1990.), predavanje o Michaelu Faradayu (1991.), memorijalno predavanje o T. H. Huxleyju (1992.), memorijalno predavanje o Irvineu (1997.) predavanje o Sheldonu Doyleu (1999.), predavanje o Tinbergenu (2004.) te Tannerova predavanja (2003.).[8] Godine 1991. održao je Kraljevska institucijska božićna predavanja za djecu na temu Odrastanje u svemiru (Growing Up in the Universe). Bio je također urednik mnogih časopisa te radio kao urednički savjetnik za Enciklopediju Encartu (Encarta Encyclopedia) i Enciklopediju evolucije (Encyclopedia of Evolution). Na popisu je kao viši urednik i kolumnist magazina Free Inquiry Vijeća za sekularni humanizam i član je uredničkog odbora magazina Skeptic od njegova osnutka.[25]

Sudjelovao je u sudačkim panelima za razne nagrade, od Faradayeve nagrade Kraljevskog društva do Nagrada Britanske akademije televizijskih umjetnosti,[26] te bio predsjednik Sekcije za biološke znanosti Britanske asocijacije za unapređenje znanosti. Godine 2004. Balliolov koledž u Oxfordu ustanovio je Dawkinsovu nagradu koja se dodjeljuje za »izvanredno istraživanje o ekologiji i ponašanju životinja kojih bi blagostanje i opstanak mogli biti ugroženi čovjekovim aktivnostima«.[27] U rujnu 2008. napustio je svoju profesuru i otišao u mirovinu, najavivši planove da će »napisati knjigu namijenjenu mladima u kojoj će ih upozoriti da ne vjeruju u ›antiznanstvene‹ bajke«.[28]

Osobni život[uredi - уреди]

Dawkins se ženio tri puta i ima jednu kćer. Za kolegicu etologinju Marian Stamp Dawkins se oženio 19. kolovoza 1967. u Annestownu u grofoviji Waterfordu u Irskoj;[29] razveli su se 1984. Potom se 1. lipnja iste godine u Oxfordu oženio za Eve Barham (19. kolovoza 1951.[30] – 28. veljače 1999.). Dobili su kćer Juliet Emmu Dawkins (Oxford, 1984.).[30] Dawkins i Barham također su se razveli.[31] Godine 1992. u Kensigtonu i Chelseaju u Londonu oženio se za glumicu Lallu Ward.[31][30] Dawkins ju je upoznao preko njihova zajedničkog prijatelja Douglasa Adamsa,[32] koji je s njom radio na BBC-jevu Doctor Whou.

Djelo[uredi - уреди]

Evolucijska biologija[uredi - уреди]

Dawkins na Teksaškom sveučilištu u Austinu, ožujak 2008.
daljnje informacije: genocentrični nazor o evoluciji

U svojim znanstvenim djelima Dawkins je najpoznatiji po popularizaciji gena kao glavne jedinice selekcije u evoluciji; ovaj nazor najjasnije je izložen u njegovim knjigama:[33]

  • Sebični gen (The Selfish Gene, 1976.), u kojoj primjećuje da »sav život evoluira diferencijalnim preživljenjem replicirajućih entiteta«
  • Prošireni fenotip (The Extended Phenotype, 1982.), u kojoj opisuje prirodnu selekciju kao »proces kojim replikatori jedan drugoga ispropagiraju«.

Dawkins je konzistentan u skepsi prema neadaptivnim procesima u evoluciji (kao što su spandreli koje su opisali Gould i Lewontin)[34] i prema selekciji na razinama »iznad« razine gena.[35] Osobito je skeptičan prema praktičnoj vjerojatnosti ili važnosti grupne selekcije kao osnove za razumijevanje altruizma.[6]:169–172 Ovo ponašanje isprva izgleda kao evolucijski paradoks jer pomaganje drugima troši vrijedne resurse i smanjuje vlastitu sposobnost opstanka. Prije njega mnogi su to interpretirali kao aspekt grupne selekcije: jedinke čine ono što je najbolje za opstanak populacije ili vrste u cjelini. Britanski evolucijski biolog W. D. Hamilton rabio je bio genocentrični nazor da bi objasnio altruizam u okvirima inkluzivnog fitnesa i rodbinske selekcije, odnosno da bi objasnio da se jedinke ponašaju altruistično prema svojim bliskim srodnicima, koji s njima dijele mnogo vlastitih gena.[36][a] Slično tomu je Robert Trivers, razmišljajući u okvirima genocentričnog modela, razvio teoriju recipročnog altruizma pri čemu jedan organizam pruža korist drugomu u iščekivanju budućeg reciprociteta.[37] Dawkins je ove ideje popularizirao u Sebičnom genu te ih razvio u vlastitu djelu.[38]

Dawkins je također snažno kritizirao hipotezu Geje nezavisnog znanstvenika Jamesa Lovelocka.[39][40][41]

U lipnju 2012. Dawkins je izrazito kritizirao knjigu Društveno osvajanje Zemlje (The Social Conquest of Earth, 2012.) kolege biologa E. O. Wilsona.[42]

Kritičari Dawkinsova pristupa sugeriraju da je uzimanje gena kao jedinice selekcije (pojedinačni događaj u kojem se jedinka ili uspije ili ne uspije reproducirati) zavaravajuće; gen bi se moglo bolje opisati, govore oni, kao jedinicu evolucije (dugoročne promjene u frekvencijama alela u populaciji).[43] U Sebičnom genu Dawkins objašnjava da rabi definiciju Georgea C. Williamsa po kojoj je gen »ono što se segregira i rekombinira s procjenjivom frekvencijom«.[44] Još jedan čest prigovor je taj da gen ne može samostalno preživjeti, već mora kooperirati s drugim genima da bi izgradio jedinku i stoga gen ne može biti nezavisna »jedinica«.[45] U Proširenom fenotipu Dawkins sugerira da su iz perspektive individualnog gena svi ostali geni dio okoliša na koji se on adaptira.

Zastupnici viših razina selekcije (kao npr. Richard Lewontin, David Sloan Wilson i Elliott Sober) sugeriraju da postoji mnogo fenomena (uključujući altruizam) koje selekcija zasnovana na genima ne može zadovoljavajuće objasniti. Filozofkinja Mary Midgley, s kojom se Dawkins sukobio u tisku u pogledu Sebičnog gena,[46][47] kritizirala je selekciju gena, memetiku i sociobiologiju kao ekscesivno redukcionističke;[48] sugerirala je da se popularnost Dawkinsova djela može pripisati faktorima u cajtgajstu kao što je rastući individualizam Thatcher-Reaganovih dekada.[49]

U nizu kontroverzija o mehanizmima i interpretacijama evolucije (tzv. »Darwinovi ratovi«)[50][51] jedna se frakcija često naziva po Dawkinsu, dok se druga frakcija naziva po američkom paleontologu Stephenu Jayju Gouldu, reflektirajući tako premoćnost obojice kao popularizatora pertinentnih ideja.[52][53] Naime, Dawkins i Gould bili su istaknuti komentatori u kontroverziji o sociobiologiji i evolucijskoj psihologiji, uz Dawkinsa koji ih je uglavnom odobravao i Goulda koji ih je uglavnom kritizirao.[54] Tipičan je primjer Dawkinsove pozicije njegova oštra recenzija knjige Nije u našim genima (Not in Our Genes, 1984.) Stevena Rosea, Leona J. Kamina i Richarda C. Lewontina.[55] Druga dva mislioca koja se često smatraju udruženima s Dawkinsom o ovoj temi jesu Steven Pinker i Daniel Dennett; Dennett je promovirao genocentrični nazor o evoluciji i branio redukcionizam u biologiji.[56] Unatoč svojim akademskim nesuglasicama, Dawkins i Gould nisu imali neprijateljski osobni odnos, a Dawkins je velik dio svoje knjige Đavolji kapelan (A Devil's Chaplain, 2003.) postumno posvetio Gouldu, koji je umro godinu dana prije toga.

Dawkinsova knjiga Najveća predstava na Zemlji: dokaz evolucije (The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution, 2009.) razlaže dokaz biološke evolucije[57] i koincidira s dvjestogodišnjicom Darwinova rođenja.[58]

Mem[uredi - уреди]

glavni članak: mem

Dawkins je skovao riječ mem (bihevioralni ekvivalent gena) kao način da potakne čitatelje da razmišljaju o tome kako bi se darvinistički principi mogli proširiti onkraj carstva gena.[59]:11 Doista, ona je bila zamišljena kao proširenje njegova argumenta »replikatorâ«, no zadobila je vlastit život u rukama drugih autora poput Daniela Dennetta i Susan Blackmore. Ove su popularizacije potom dovele do nastanka memetike, polja od kojeg se Dawkins distancirao.[60]

Dawkinsov mem odnosi se na svaki kulturni entitet koji promatrač može smatrati replikatorom određene ideje ili kompleksa ideja. Dawkins je postavio hipotezu da bi ljudi na mnoge kulturne entitete mogli gledati kao na one koji imaju sposobnost takve replikacije, uglavnom putem izloženosti ljudima, koji su evoluirali kao efikasni (iako ne savršeni) kopiranti informacija i ponašanja. Budući da se memi ne kopiraju uvijek savršeno, oni mogu postati rafinirani, kombinirani ili na drugi način modificirani drugim idejama; to rezultira novim memima, koji se mogu pokazati više ili manje efikasnim replikatorima od svojih prethodnika, pružajući tako okvir za hipotezu kulturne evolucije zasnovane na memima, predodžbe koja je analogna teoriji biološke evolucije zasnovane na genima.[61]

Iako je Dawkins neovisno osmislio specifični termin mem, nije se pozivao na to da je sama ideja bila potpuno nova,[62] a u prošlosti je bilo i drugih izraza za slične ideje. Na primjer, John Laurent sugerirao je da bi termin mogao potjecati iz rada malo znana njemačkog biologa Richarda Semona.[63] Godine 1904. Semon je izdao Mnem (Die Mneme), koji se 1924. pojavio na engleskom kao The Mneme. U knjizi se raspravlja o kulturnoj transmisiji iskustava, s uvidima paralelnima onima u Dawkinsa. Laurent je usto pronašao da se termin mnem rabi u knjizi Život bijelog mrava (The Life of the White Ant, 1926.) Mauricea Maeterlincka i istaknuo je sličnosti s Dawkinsovim konceptom. Autor James Gleick opisuje Dawkinsov koncept mema »njegovom najslavnijom znamenitom invencijom, daleko utjecajnijom od njegovih sebičnih gena ili njegova potonjeg prozelitizma protiv religioznosti«.[64]

Kritika kreacionizma[uredi - уреди]

Dawkins je istaknuti kritičar kreacionizma, religijskog vjerovanja da je čovječanstvo, život i svemir stvorilo božanstvo[65] bez utjecaja evolucije.[66] Mladozemaljski kreacionistički nazor da je Zemlja stara tek nekoliko tisuća godina opisao je kao »izvrnutu, uskoumnu laž«,[67] a njegova knjiga Slijepi urar (The Blind Watchmaker, 1986.) sadrži ustrajnu kritiku argumenta iz dizajna, važna kreacionističkog argumenta. U toj knjizi Dawkins argumentira protiv analogije s urarom, koju je slavnom učinio engleski teolog iz 18. stoljeća William Paley putem svoje knjige Prirodna teologija (Natural Theology, 1802.) u kojoj argumentira da upravo onako kako je ura previše komplicirana i previše funkcionalna da bi iznenada nastala pukim slučajem tako i sva živa bića – sa svojom daleko većom kompleksnošću – moraju biti svrhovito dizajnirana. Dawkins dijeli nazor kojeg se općenito drže znanstvenici da je prirodna selekcija dostatna za objašnjenje očigledne funkcionalnosti i nenasumične kompleksnosti biološkog svijeta i da se za nju može reći da igra ulogu urara u prirodi, mada onog automatskog, neinteligentnog, slijepog urara.[68]

Dawkins na 34. godišnjoj konferenciji Američkih ateista, 2008.

Godine 1986. Dawkins i biolog John Maynard Smith sudjelovali su u debati pri Oksfordskoj uniji protiv A. E. Wilder-Smitha, mladozemaljskog kreacionista, i Edgara Andrewsa, predsjednika Društva za biblijski postanak.[b] Uglavnom, Dawkins slijedi savjet svojeg preminulog kolege Stephena Jaya Goulda i odbija sudjelovati u formalnim debatama s kreacionistima jer »ono što oni traže je kisik respektabilnosti« i čineći to »taj bi im se kisik dao pukim činom uopće stupanja u borbu s njima«. On upućuje na to da kreacionisti »ne mare što su potučeni u argumentu; važno je to da im odajemo priznanje gnjaveći se raspravljati s njima u javnosti«.[69]

U prosincu 2004. u intervjuu s američkim novinarom Billom Moyersom Dawkins je kazao: »Među stvarima koje znanost znade evolucija je onoliko sigurna koliko sve što znamo.« Kada ga je Moyers upitao o uporabi riječi teorija, Dawkins je izjavio: »Evolucija je promatrana. Radi se samo o tome da nije promatrana dok se zbiva.« Dodao je: »Prije je nalik detektivu koji je naišao na ubojstvo poslije same scene... detektiv nije zapravo vidio da se ubojstvo dogodilo, dakako. No ono što vi vidite je masivan trag... Goleme količine cirkumstancijalnog dokaza. To bi se moglo također objasniti riječima engleskoga.«[70]

Dawkins se gorljivo protivi uključenju inteligentnog dizajna u znanstvenu edukaciju, govoreći za nj da »uopće nije znanstveni argument, već religijski«.[71] U medijima se Dawkinsa naziva »Darwinovim rotvajlerom«,[72] što je referencija na engleskog biologa T. H. Huxleyja koji je zbog zastupanja Darwinovih ideja o evoluciji bio znan kao »Darwinov buldog«. Snažan je kritičar Istine u znanosti, britanske organizacije koja promovira poučavanje kreacionizma u državnim školama, te putem Zaklade Richarda Dawkinsa za razum i znanost planira subvencionirati škole dostavom knjiga, DVD-ova i pamfleta koji djeluju protiv rada Istine u znanosti, koji je Dawkins opisao »obrazovnim skandalom«.[73]

Zastupanje ateizma[uredi - уреди]

Dawkins drži predavanje o svojoj knjizi Deluzija o bogu, 24. lipnja 2006.

Dawkins je otvoreni ateist[74] i podupiratelj raznih ateističkih, sekularnih i humanističkih organizacija.[8][75][76][77][78][79][80] Iako je u dobi od trinaest godina bio potvrđen u Engleskoj crkvi, religioznu vjeru počeo je gubiti kada je pronašao Darwina.[81] Otkrio je da ga je vlastito razumijevanje evolucije odvelo u ateizam[82] i da ga zbunjuje vjerovanje u boga među pojedincima koji su sofisticirani u znanosti.[83] Ne slaže se s principom nepreklapajućih magisterija[84] koji je predložio Stephen Jay Gould i smatra da je egzistencija boga znanstvena hipoteza, kao i bilo koja druga.[6]:50

Dawkins je postao istaknuti kritičar religije i tvrdi da je njegova opozicija religiji dvostruka: religija je i izvor sukoba i opravdanje za vjerovanje bez dokaza.[6]:282–286 Vjeru – vjerovanje koje nije zasnovano na dokazu – smatra »jednim od najvećih zala na svijetu«.[85] Na istaknuto mjesto uspeo se u javnim debatama o odnosu znanosti i religije nakon publiciranja svoje knjige Deluzija o bogu (The God Delusion, 2006.), koja je postala međunarodni bestseler.[86] Njezin uspjeh mnogi su vidjeli kao naznaku promjene u suvremenom kulturnom cajtgajstu te također identificirali s usponom novog ateizma.[87]

Dawkins edukaciju i podizanje svijesti vidi primarnim oruđima u suprotstavljanju onomu što smatra religijskom dogmom i indoktrinacijom.[21][88][89] Ova oruđa uključuju borbu protiv određenih stereotipa pa je usvojio termin bistar (engl. bright) kao način asociranja pozitivnih javnih konotacija uz one koji posjeduju naturalistički svjetonazor.[89] Dao je potporu ideji slobodoumne škole,[90] koja ne bi indoktrinirala djecu ni u ateizmu ni u bilo kojoj religiji, već bi umjesto toga poučavala djecu da budu kritična i otvorena uma.[91][92] Inspiriran uspjesima u podizanju svijesti kojima su feministice pobudile raširenu neugodu pri rutinskoj uporabi riječi »on« (engl. he) umjesto »ona« (engl. she), Dawkins slično tomu sugerira da bi se fraze kao npr. »katoličko dijete« ili »muslimansko dijete« trebale smatrati jednako socijalno apsurdnima kao i npr. »marksističko dijete« zato što vjeruje da djecu ne bi trebalo klasificirati na osnovi ideoloških ili religijskih uvjerenja njihovih roditelja.[89]

Dawkins s Ariane Sherine na otvorenju ateističke autobusne kampanje u Londonu.

Dawkins sugerira da bi ateisti trebali biti ponosni, a ne apologeti, ističući da je ateizam dokaz zdrava, neovisna uma.[6]:3 Nada se da što se ateisti budu više identificirali, to će javnost postati svjesnija koliko mnogo ljudi zapravo ima takve poglede, smanjujući pritom negativno mišljenje o ateizmu među religioznom većinom.[93][94] Inspiriran pokretom za prava homoseksualaca, utemeljio je Out Campaign da ohrabri ateiste širom svijeta da svoj stav deklariraju javno i s ponosom.[95] Podupro je prvu britansku ateističku reklamnu inicijativu, ateističku autobusnu kampanju iz 2008., koja je za cilj imala prikupljanje novca radi postavljanja ateističkih reklama na autobuse na londonskom području.

Dawkinsovo je zastupanje ateizma izazvalo kontroverzije. Pisac Christopher Hitchens branio je percipiranu oštrinu Dawkinsova stava prema religiji dok su Nobelovi laureati sir Harold Kroto i James D. Watson te psiholog Steven Pinker pohvalama obasuli njegovu knjigu Deluzija o bogu.[96][97] Nasuprot tomu, književni kritičar Terry Eagleton, teolog Alister McGrath i filozof znanosti Michael Ruse[98][99] optužili su Dawkinsa da je iz temelja pogrešno shvatio teološke argumente koje je tvrdio da pobija, dok su znanstvenici Martin Rees i Peter Higgs kritizirali Dawkinsov konfrontacijski stav prema religiji kao nekoristan, uz Higgsa koji je otišao toliko daleko da ga je etiketirao fundamentalistom.[100][101][102][103][104] Odgovarajući svojim kritičarima, Dawkins tvrdi da teolozi nisu ništa bolji od znanstvenika u osvrtanju na duboka kozmološka pitanja i da se on ne smatra fundamentalistom jer je voljan promijeniti mišljenje ususret novom dokazu.[6]:55–56[105][106] Nedavno, u svibnju 2014. na Hejskom festivalu u Walesu mediji su prenijeli da je Dawkins izjavio: »Sebe bih opisao kao sekularnog kršćanina u istom smislu kao što sekularni židovi imaju osjećaj za nostalgiju i ceremonije.«[107]

Zaklada[uredi - уреди]

glavni članak: Zaklada Richarda Dawkinsa za razum i znanost

Godine 2006. Dawkins je utemeljio neprofitnu organizaciju nazvanu Zaklada Richarda Dawkinsa za razum i znanost (engl. Richard Dawkins Foundation for Reason and Science, RDFRS). Zaklada je u razvojnoj fazi. U Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama dodijeljen joj je karitativni status. RDFRS planira financirati istraživanja o psihologiji vjerovanja i religije, financirati znanstvene edukacijske programe i materijale te publicirati i poduprijeti karitativne organizacije koje su u naravi sekularne. Zaklada na svojem mrežnom mjestu također nudi humanističke, racionalističke i znanstvene materijale.[108]

Dawkins je kazao da je »trend k teokratskom mišljenju u Sjedinjenim Državama opasnost ne samo za Ameriku nego za čitav svijet«.[109] U vezi s ovom zabrinutošću Dawkins je pozvao Seana Fairclotha da bude uvodni govornik na Dawkinsovoj američkoj knjižnoj turneji 2011. Faircloth je autor knjige Napad teokratâ: kako religiozna desnica šteti svima nama i što možemo učiniti u vezi s tim (Attack of the Theocrats: How the Religious Right Harms Us All and What We Can Do About It, 2012.). Zaklada Richarda Dawkinsa (američki ogranak) poslije je unajmila Fairclotha, koji ima desetogodišnje iskustvo kao državni legislator, kao direktora za strategiju i politiku.[109]

Ostala polja[uredi - уреди]

Dawkins govori u Kepler's Booksu u Menlo Parku u Kaliforniji, 29. listopada 2006.

U ulozi profesora za javno razumijevanje znanosti Dawkins je bio kritičar pseudoznanosti i alternativne medicine. U svojoj knjizi Paranje duge (Unweaving the Rainbow, 1998.) on razmatra optužbu Johna Keatsa da je Isaac Newton objašnjenjem duge umanjio njezinu ljepotu; Dawkins iznosi argumentaciju za suprotan zaključak. On sugerira da duboki svemir, milijarde godina evolucije života te mikroskopske radnje biologije i herediteta sadrže više ljepote i čuda nego »mitovi« i »pseudoznanost«.[110] Za postumno izdano Zmijsko ulje Johna Diamonda, knjigu posvećenu raskrinkavanju alternativne medicine, Dawkins je napisao uvodnu riječ u kojoj tvrdi da je alternativna medicina štetna ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog odvlačenja pacijenata od uspješnijih konvencionalnih terapija te davanja lažnih nada ljudima.[111] Dawkins tvrdi: »Ne postoji alternativna medicina. Postoji jedino medicina koja djeluje i medicina koja ne djeluje.«[112]

Dawkins je izrazio zabrinutost zbog rasta planetarne populacije ljudi i problema prenaseljenosti.[113] U Sebičnom genu on nakratko spominje rast stanovništva, dajući primjer Latinske Amerike čije se stanovništvo, u vrijeme kada je knjiga napisana, svakih 40 godina udvostručivalo. Kritičan je prema rimokatoličkim stavovima o planiranju obitelji i kontroli populacije, tvrdeći da će vođe koji zabranjuju kontracepciju i »iskazuju sklonost ›prirodnim‹ metodama ograničenja stanovništva« dobiti upravo takvu metodu u obliku izgladnjenja.[59]

Kao podupiratelj Projekta velikih čovjekolikih majmuna – pokreta za proširenje moralnih i zakonskih prava na sve velike čovjekolike majmune – Dawkins je knjizi Projekt velikih čovjekolikih majmuna (Great Ape Project, 1994.), koju su uredili Paola Cavalieri i Peter Singer, doprinio člankom Praznine u umu (Gaps in the Mind). U tom eseju on kritizira moralne stavove suvremenog društva kao one zasnovane na »diskontinuiranu, specističkom imperativu«.[114]

Dawkins također u novinama i na weblogovima redovito komentira suvremena politička pitanja; njegova mišljenja obasižu opoziciju invaziji na Irak 2003.,[115] britanski nuklearni deterent, akcije predsjednika SAD-a Georgea W. Busha[116] te etiku dizajnerskih beba.[117] Nekoliko je takvih članaka bilo uključeno u Đavoljeg kapelana, antologiju pisanja o znanosti, religiji i politici. Dawkins je također podupiratelj republikanske kampanje koja ima za cilj zamjenu britanske monarhije demokratski izabranim predsjednikom.[118][mrtav link] Dawkins opisuje sebe kao laburističkog glasača u 1970-ima[119] i glasača Liberalnih demokrata od njihova stvaranja.[120] Godine 2009. na stranačkoj konferenciji održao je govor protiv zakonâ o blasfemiji, alternativne medicine i vjerskih škola. Na britanskim općim izborima 2010. Dawkins je službeno pristao uz Liberalne demokrate, pruživši potporu njihovoj kampanji za izbornu reformu i za njihovo »odbijanje podilaženja ›vjeri‹«.[121] U kolovozu 2014. Dawkins je bio jedna od 200 javnih figura koje su potpisale pismo odaslano The Guardianu u kojem se protive škotskoj nezavisnosti uoči rujanskog referenduma o tom pitanju.[122]

U televizijskom dokumentarcu Neprijatelji razuma (The Enemies of Reason, 2007.)[123] Dawkins diskutira o onome što vidi kao opasnosti od napuštanja kritičke misli i razložnosti zasnovane na znanstvenom dokazu. Specifično citira astrologiju, spiritualizam, rašljarenje, alternativne vjere, alternativnu medicinu i homeopatiju. Također diskutira o tome kako se internet može rabiti za širenje religijske mržnje i teorijâ zavjera s nedostatnom pozornošću za obrazlaganje zasnovano na dokazima.

Nastavljajući dugogodišnju suradnju s Channel 4, Dawkins je sudjelovao u petodijelnoj televizijskoj seriji Genij Britanije (Genius of Britain, 2010.) zajedno s kolegama znanstvenicima Stephenom Hawkingom, Jamesom Dysonom, Paulom Nurseom i Jimom Al-Khalilijem. Ova serija od pet epizoda bila je emitirana u lipnju 2010. Serija se fokusira na velika britanska znanstvena dostignuća tijekom povijesti.[124]

U dokumentarcu emitiranu na kanalu More4 pod naslovom Prijetnja vjerskih škola? (Faith School Menace?, 2010.) Dawkins u ulozi prezentanta argumentima »poziva sve nas da ponovo razmotrimo posljedice vjerske edukacije, koja... nasamaruje roditelje te indoktrinira i razdvaja djecu«.[125][126]

Godine 1998. Dawkins je izrazio zahvalnost za dvije knjige u vezi sa Sokalovom aferom:

Ove su knjige slavne po svojoj kritici postmodernizma na američkim sveučilištima (poimence na odjelima za književnosti, antropologiju i ostale kulturne studije).[127] Istom je prigodom Dawkins također kritizirao Sveučilište u Cambridgeu zbog dodjele počasnog doktorata filozofu Jacquesu Derridau.[127]

Godine 2011. Dawkins se pridružio profesorskom kolektivu na Novom koledžu humanističkih znanosti, novom privatnom sveučilištu u Londonu koje je osnovao A. C. Grayling i koje je bilo otvoreno u rujnu 2012.[128]

Nagrade i priznanja[uredi - уреди]

Dawkins prima Deschnerovu nagradu u Frankfurtu 12. listopada 2007. iz ruku Karlheinza Deschnera.

Godine 1989. Sveučilište u Oxfordu dodijelilo je Dawkinsu titulu doktora znanosti (Doctor of Science). Dawkins je nositelj počasnih doktorata znanosti Sveučilišta u Huddersfieldu, Sveučilišta u Westminsteru, Sveučilišta u Durhamu,[129] Sveučilišta u Hullu, Sveučilišta u Antwerpenu i Sveučilišta u Oslu[130] te počasnih doktorata Sveučilišta u Aberdeenu,[131] Otvorenog sveučilišta, Slobodnog sveučilišta u Bruxellesu[8] i Sveučilišta u Valenciji.[132] Nositelj je također počasnih doktorata književnosti Sveučilišta u St Andrewsu i Australskog nacionalnog sveučilišta (HonLittD, 1996.), za člana Kraljevskog književnog društva izabran je 1997., a za člana Kraljevskog društva 2001.[8] Jedan je od patrona Znanstvenog društva Sveučilišta u Oxfordu.

Godine 1987. Dawkins je za svoju knjigu Slijepi urar primio nagradu Kraljevskog književnog društva i Književnu nagradu Los Angeles Timesa. Iste je godine za svoj rad na epizodi Slijepi urar (The Blind Watchmaker) serije Horizon BBC-ja primio Znanstvenotehnološku nagradu za najbolji televizijski dokumentarni znanstveni program godine.[8]

Među njegovim ostalim nagradama nalaze se Srebrna medalja Londonskog zoološkog društva (1989.), Finlayeva nagrada za inovacije (1990.), Nagrada Michaela Faradaya (1990.), Nakayamina nagrada (1994.), Nagrada za humanista godine Američke humanističke asocijacije (1996.), peta Međunarodna nagrada Cosmos (1997.), Kistlerova nagrada (2001.), Medalja Predsjedništva Talijanske Republike (2001.), Nagrada Car je gol Zaklade za slobodu od religije (2001. i 2012.), Bicentenarijska Kelvinova medalja Kraljevskog filozofskog društva u Glasgowu (2002.)[8] i Nierenbergova nagrada za znanost u javnom interesu (2009.).[133]

Dawkins se, po odluci čitateljâ, našao na vrhu liste 100 vrhunskih javnih britanskih intelektualaca objavljene 2004. u magazinu Prospect, dobivši dvostruko više glasova nego drugoplasirani.[134][135] U njihovu nastavku ankete objavljenu 2008. ušao je kao kandidat u uži izbor.[136] Godine 2005. Zaklada Alfreda Toepfera sa sjedištem u Hamburgu dodijelila mu je Shakespearovu nagradu kao priznanje za njegovu »konciznu i dostupnu prezentaciju znanstvenog znanja«. Osvojio je Nagradu Lewisa Thomasa za pisanje o znanosti za 2006. godinu te Nagradu za autora godine za 2007. godinu Galaxyjevih britanskih knjižnih nagrada.[137] Iste godine magazin Time uvrstio ga je na popis 100 najutjecajnih ljudi na svijetu u 2007. godini,[138] a našao se i na 20. mjestu liste 100 najvećih živućih genija objavljene 2007. u The Daily Telegraphu.[139] Deschnerovu nagradu, nazvanu po njemačkom antiklerikalnu autoru Karlheinzu Deschneru, dobio je 2007.[140]

Od 2003. godine Međunarodna ateistička alijansa tijekom svoje godišnje konferencije dodjeljuje nagradu kojom odaje priznanje izvanrednu ateistu čije je djelo najviše doprinijelo podizanju javne svijesti o ateizmu u toj godini; poznata je kao Nagrada Richarda Dawkinsa u počast Dawkinsovim vlastitim naporima.[141]

U veljači 2010. Dawkins je imenovan u Počasni odbor istaknutih pregalaca Zaklade za slobodu od religije.[142]

Godine 2012. ihtiolozi na Šri Lanki odali su Dawkinsu počast time da su novom rodu dali ime Dawkinsia (članovi ovog roda prethodno su bili članovi roda Puntius). Obrazlažući tok misli u pozadini imena roda, vodeći istraživač Rohan Pethiyagoda u navodu je ustvrdio: »Richard Dawkins pomogao nam je, kroz svoja pisanja, razumjeti da je svemir daleko ljepši i zapanjujući nego što je ijedna religija zamišljala. (...) Nadamo se da će Dawkinsia služiti kao podsjetnik elegancije i jednostavnosti evolucije, jedinog racionalnog objašnjenja koje postoji za nezamislivu raznolikost života na Zemlji[143]

U anketi koju je 2013. proveo magazin Prospect glasovima je odlučeno da je Dawkins najbolji mislilac na svijetu među 65 imena koja je izabrao panel eksperata iz SAD-a i UK-a.[144]

Mediji[uredi - уреди]

Izabrane publikacije[uredi - уреди]

glavni članak: bibliografija Richarda Dawkinsa

Dokumentarni filmovi[uredi - уреди]

Ostali nastupi[uredi - уреди]

  • Doctor Who: Ukradena Zemlja (The Stolen Earth, 2008.), u ulozi sebe sama
  • Simpsoni: Black Eyed, Please, pojavljuje se u snu Neda Flandersa u kojem ovaj sanja pakao; dao glas demonskoj verziji sebe sama[148]
  • Nightwish: Finski simfonijski metal bend Nightwish najavio je Dawkinsa kao gostujuću zvijezdu na svojem nadolazećem albumu iz 2015. Klavijaturist i tekstopisac Nightwisha Tuomas Holopainen o Dawkinsovim je djelima kazao: »Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci bio sam toliko entuzijastičan o ovoj vrsti književnosti i bit ću u nadolazećim mjesecima da će to morati nekako izići... nešto se dogodilo tijekom proteklih pet, šest, sedam godina i dosta toga ima veze s knjigama koje sam pročitao, uglavnom Whitmana, Hitchensa i Dawkinsa.«[149][150]
  • Izbačeni: inteligencija nije dopuštena (Expelled: No Intelligence Allowed, 2008.), u ulozi sebe sama, predstavljen kao vodeći znanstveni oponent inteligentnom dizajnu u filmu u kojem se tvrdi da srednjostrujaški znanstveni establišment suprimira akademičare koji vjeruju u to da vide dokaz inteligentnog dizajna u prirodi i koji kritiziraju dokaz koji podupire darvinističku evoluciju

Bilješke[uredi - уреди]

a. ^ W. D. Hamilton izvršio je golem utjecaj na Dawkinsa i taj se utjecaj može vidjeti kroz Dawkinsovu knjigu Sebični gen.[21] Prijatelji su postali na Oxfordu a Dawkins je poslije Hamiltonove smrti 2000. napisao nekrolog i organizirao sekularnu memorijalnu službu.[151]

b. ^ Debata je bila okončana glasanjem kojim je prijedlog »da je doktrina evolucije valjanija od teorije evolucije« odbačen sa 198 prema 115 glasova.[152][153]

Referencije[uredi - уреди]

  1. Ridley, Mark. 2007. Richard Dawkins: How a Scientist Changed the Way We Think : Reflections by Scientists, Writers, and Philosophers. Oxford University Press. Str. 228. ISBN 0-19-921466-2. Izvadak sa stranice 228.
  2. Emeritus, Honorary and Wykeham Fellows, New College, Oxford
  3. "Previous holders of The Simonyi Professorship". The University of Oxford. http://www.simonyi.ox.ac.uk/previous-holders-simonyi-professorship. pristupljeno 23. rujna 2010. 
  4. "European Evolutionary Biologists Rally Behind Richard Dawkins's Extended Phenotype". Sciencedaily.com. 20. siječnja 2009. http://www.sciencedaily.com/releases/2009/01/090119081333.htm. pristupljeno 28. lipnja 2011. 
  5. "Richard Dawkins o militantnom ateizmu". TED Conferences, LLC. http://www.ted.com/talks/lang/en/richard_dawkins_on_militant_atheism.html. pristupljeno 14. prosinca 2011. 
  6. 6.0 6.1 6.2 6.3 6.4 6.5 Dawkins, Richard (2006.). The God Delusion. Transworld Publishers. ISBN 0-593-05548-9. 
  7. "The God Delusion – back on the Times extended list at #24". Richard Dawkins na RichardDawkins.net. 27. siječnja 2010. http://richarddawkins.net/articles/5000#455619. pristupljeno 6. veljače 2010. 
  8. 8.0 8.1 8.2 8.3 8.4 8.5 8.6 8.7 "Curriculum vitae of Richard Dawkins". The University of Oxford. Arhivirano iz originala 23. travnja 2008. http://www.fontem.com/archivos/usuarios/cv_521.pdf. pristupljeno 13. ožujka 2008. 
  9. 9.0 9.1 Dawkins, Richard (11. prosinca 2010). Lives Remembered: John Dawkins. The Independent (London). Pristupljeno 12. prosinca 2010.
  10. "Dawkins, Richard 1941- - Contemporary Authors, New Revision Series". Encyclopedia.com. http://www.encyclopedia.com/article-1G2-3449200042/dawkins-richard-1941.html. pristupljeno 16. svibnja 2014. 
  11. "A twitter status update by Dawkins saying that he identifies as English". Twitter.com. https://twitter.com/RichardDawkins/status/308215177373954049. pristupljeno 16. svibnja 2014. 
  12. Andrew Anthony (15. rujna 2013.). "Richard Dawkins: 'I don't think I am strident or aggressive'". The Guardian. http://www.theguardian.com/science/2013/sep/15/richard-dawkins-interview-appetite-wonder. pristupljeno 21. rujna 2014. 
  13. 13.0 13.1 13.2 13.3 Hattenstone, Simon. "Darwin's child", The Guardian, 10. veljače 2003., pristupljeno 22. travnja 2008.
  14. Richard Dawkins (listopad 2004.). The Ancestor's Tale. Houghton Mifflin Harcourt. str. 317. ISBN 978-0-618-00583-3. http://books.google.com/?id=Tub-X6wydKgC. 
  15. Dawkins, Richard. "Brief Scientific Autobiography". RichardDawkins.net. http://richarddawkins.net/articles/4757-brief-scientific-autobiography. pristupljeno 17. srpnja 2010. 
  16. "Richard Dawkins: The foibles of faith", BBC News, 12. listopada 2001., pristupljeno 13. ožujka 2008.
  17. Pollard, Nick (travanj 1995.). High Profile. Third Way (Harrow, England: Hymns Ancient & Modern Ltd) 18 (3): 15. ISSN 0309-3492.
  18. "The Oundle Lecture Series". Oundle School. 2012b. http://www.oundleschool.org.uk./extracurric/lectures.php. pristupljeno 12. lipnja 2012. 
  19. Schrage, Michael. "Revolutionary Evolutionist", Wired, srpanj 1995., pristupljeno 21. travnja 2008.
  20. Dawkins, Richard (1969.). "A threshold model of choice behaviour". Animal Behaviour 17 (1). DOI:10.1016/0003-3472(69)90120-1. 
  21. 21.0 21.1 21.2 ""Belief" interview". BBC. 5. travnja 2004.. http://www.bbc.co.uk/religion/religions/atheism/people/dawkins.shtml. pristupljeno 8. travnja 2008. 
  22. Simonyi, Charles (15. svibnja 1995.). "Manifesto for the Simonyi Professorship". The University of Oxford. Arhivirano iz originala 23. travnja 2008. http://web.archive.org/web/20080423211123/http://www.simonyi.ox.ac.uk/aims/manifesto.shtml. pristupljeno 13. ožujka 2008. 
  23. "Aims of the Simonyi Professorship". 23. travnja 2008.. Arhivirano iz originala 23. travnja 2008. http://web.archive.org/web/20080423211118/www.simonyi.ox.ac.uk/aims/index.shtml. pristupljeno 28. lipnja 2011. 
  24. "The Current Simonyi Professor: Richard Dawkins". The University of Oxford. Arhivirano iz originala 23. travnja 2008. http://web.archive.org/web/20080423211128/http://www.simonyi.ox.ac.uk/dawkins/index.shtml. pristupljeno 13. ožujka 2008. 
  25. "Editorial Board". The Skeptics' Society. http://www.skeptic.com/the_magazine/editorial_board.html. pristupljeno 22. travnja 2008.. 
  26. Richard Dawkins, 2006. Curriculum Vitae. Arhivirano 23. travnja 2008. na Wayback Machineu.
  27. "The Dawkins Prize for Animal Conservation and Welfare". Balliol College, Oxford. 9. studenoga 2007. Arhivirano iz originala 12. rujna 2007. http://web.archive.org/web/20070912192317/http://www.balliol.ox.ac.uk/official/miscellany/dawkins/index.asp. pristupljeno 30. ožujka 2008. 
  28. Martin Beckford and Urmee Khan. "Harry Potter fails to cast spell over Professor Richard Dawkins", The Daily Telegraph, 24. listopada 2008, pristupljeno 1. studenoga 2008.
  29. "Marriage", 23. kolovoza 1967., p. 8.[mrtav link]
  30. 30.0 30.1 30.2 "Births, Marriages and Deaths, England and Wales 1984–2006". Findmypast.com. http://www.findmypast.co.uk/BirthsMarriagesDeaths.jsp. pristupljeno 29. srpnja 2010. 
  31. 31.0 31.1 McKie, Robin. "Doctor Zoo", The Guardian, 25. srpnja 2004., pristupljeno 17. ožujka 2008.
  32. Simpson, M. J. (2005.). Hitchhiker: A Biography of Douglas Adams. Justin, Charles & Co. str. 129. ISBN 1-932112-35-9. http://books.google.com/?id=K-E2cAzsxwUC. , Chapter 15, p. 129
  33. Lloyd, Elisabeth Anne (1994.). The structure and confirmation of evolutionary theory. Princeton University Press. ISBN 978-0-691-00046-6. http://books.google.com/?id=hO8vHTSiBkAC. 
  34. Gould, Stephen Jay (1979.). "The Spandrels of San Marco and the Panglossian Paradigm: A Critique of the Adaptationist Programme". Proceedings of the Royal Society of London 205 (1161): 581–598. DOI:10.1098/rspb.1979.0086. PMID 42062. pristupljeno na 14. kolovoza 2009. 
  35. Dawkins, Richard (1999.). The extended phenotype: the long reach of the gene (Rev. ed. with new afterword and further reading izd.). Oxford [u.a.]: Oxford Univ. Press. ISBN 0192880519. 
  36. Hamilton, W. D. (1964.). "The genetical evolution of social behaviour I and II". Journal of Theoretical Biology 7 (1): 1–16, 17–52. DOI:10.1016/0022-5193(64)90038-4. PMID 5875341. 
  37. Trivers, Robert (1971.). "The evolution of reciprocal altruism". Quarterly Review of Biology 46 (1): 35–57. DOI:10.1086/406755. 
  38. Dawkins, Richard (1979.). "Twelve Misunderstandings of Kin Selection". Zeitschrift fur Tierpsychologie 51: 184–200. DOI:10.1111/j.1439-0310.1979.tb00682.x. [mrtav link]
  39. Williams, George Ronald (1996.). The molecular biology of Gaia. Columbia University Press. str. 178. ISBN 0-231-10512-6. http://books.google.com/?id=84yKHDK3VEAC. , izvadak sa stranice 178.
  40. Schneider, Stephen Henry (2004.). Scientists debate gaia: the next century. MIT Press. str. 72. ISBN 0-262-19498-8. http://books.google.com/?id=TOi1Cyj9h1UC. , izvadak sa stranice 72.
  41. Dawkins, Richard (2000.). Unweaving the Rainbow: Science, Delusion and the Appetite for Wonder. Houghton Mifflin Harcourt. str. 223. ISBN 0-618-05673-4. http://books.google.com/?id=ZudTchiioUoC. , izvadak sa stranice 223.
  42. Thorpe, Vanessa. "Richard Dawkins in furious row with EO Wilson over theory of evolution. Book review sparks war of words between grand old man of biology and Oxford's most high-profile Darwinist", 24. lipnja 2012., pristupljeno 3. listopada 2012.
  43. Dover, Gabriel (2000.). Dear Mr Darwin. London: Weidenfeld & Nicolson. ISBN 0-7538-1127-8. 
  44. Williams, George C. (1966.). Adaptation and Natural Selection. United States: Princeton University Press. ISBN 0-691-02615-7. http://books.google.com/?id=wWZEq87CqO0C. 
  45. Mayr, Ernst (2000.). What Evolution Is. Basic Books. ISBN 0-465-04426-3. 
  46. Midgley, Mary. "Gene-Juggling", pp. 439–458, pristupljeno 18. ožujka 2008.
  47. Dawkins, Richard. "In Defence of Selfish Genes", pp. 556–573, pristupljeno 17. ožujka 2008.
  48. Midgley, Mary (2000.). Science and Poetry. Routledge. ISBN 0-415-27632-2. 
  49. Midgley, Mary (2010.). The solitary self: Darwin and the selfish gene. McGill-Queen's University Press. ISBN 978-1-84465-253-2. 
  50. Brown, Andrew (1999.). The Darwin Wars: How stupid genes became selfish genes. London: Simon and Schuster. ISBN 0-684-85144-X. 
  51. Brown, Andrew (2000.). The Darwin Wars: The Scientific Battle for the Soul of Man. London: Touchstone. ISBN 0-684-85145-8. 
  52. Brockman, J. (1995.). The Third Culture: Beyond the Scientific Revolution. New York: Simon & Schuster. ISBN 0-684-80359-3. 
  53. Sterelny, K. (2007.). Dawkins vs. Gould: Survival of the Fittest. Cambridge, UK: Icon Books. ISBN 1-84046-780-0.  Also ISBN 978-1-84046-780-2
  54. Morris, Richard (2001.). The Evolutionists. W. H. Freeman. ISBN 0-7167-4094-X. 
  55. Dawkins, Richard. "Sociobiology: the debate continues", pristupljeno 3. travnja 2008.
  56. Dennett, Daniel (1995.). Darwin's Dangerous Idea. United States: Simon & Schuster. ISBN 0-684-80290-2. 
  57. "Transworld signs new book from Dawkins", The Bookseller, 15. veljače 2008., pristupljeno 12. siječnja 2009.
  58. Dawkins, Richard (2009.). The Greatest Show on Earth: The Evidence for Evolution. London: Transworld Publishers. str. xii. ISBN 0-593-06173-X. 
  59. 59.0 59.1 Dawkins, Richard (1989.). The Selfish Gene (2nd izd.). United Kingdom: Oxford University Press. ISBN 0-19-286092-5. 
  60. Burman, J. T. (2012.). The misunderstanding of memes: Biography of an unscientific object, 1976–1999. Perspectives on Science, 20 (1), 75-104. [1] DOI:10.1162/POSC_a_00057 (Ovo je članak s otvorenim pristupom, učinjen je slobodno dostupnim ljubaznošću MIT Pressa.)
  61. Kelly, Kevin (1994.). Out of Control: The New Biology of Machines, Social Systems, and the Economic World. United States: Addison-Wesley. str. 360. ISBN 0-201-48340-8. 
  62. Shalizi, Cosma Rohilla. "Memes". Center for the Study of Complex Systems. University of Michigan. http://www.cscs.umich.edu/~crshalizi/formerly-hyper-weird/memetics.html. pristupljeno 14. kolovoza 2009. 
  63. Laurent, John (1999.). A Note on the Origin of 'Memes'/'Mnemes'. 3. Journal of Memetics. str. 14–19. http://cfpm.org/jom-emit/1999/vol3/laurent_j.html. pristupljeno 17. ožujka 2008. 
  64. James Gleick (15. veljače 2011.). The Information: A History, a Theory, a Flood. Pantheon. str. 269. ISBN 978-0-375-42372-7. 
  65. Ruse, Michael. "Creationism". Stanford Encyclopedia of Philosophy. Metaphysics Research Laboratory, Stanford University. http://plato.stanford.edu/entries/creationism/. pristupljeno 9. rujna 2009. "a Creationist is someone who believes in a god who is absolute creator of heaven and earth." 
  66. Scott, Eugenie C (3. kolovoza 2009.). "Creationism". Evolution vs. creationism: an introduction. Berkeley, CA: University of California Press. str. 51. ISBN 978-0-520-26187-7. "The term 'creationism' to many people connotes the theological doctrine of special creationism: that God created the universe essentially as we see it today, and that this universe has not changed appreciably since that creation event. Special creationism includes the idea that God created living things in their present forms.." 
  67. Dawkins, Richard. "A scientist's view", The Guardian, 9. ožujka 2002., pristupljeno 7. studenoga 2009.
  68. Catalano, John. "Book: The Blind Watchmaker". The University of Oxford. Arhivirano iz originala 15. travnja 2008. http://web.archive.org/web/20080415140851/http://www.simonyi.ox.ac.uk/dawkins/WorldOfDawkins-archive/Dawkins/Work/Books/blind.shtml. pristupljeno 28. veljače 2008. 
  69. Dawkins, Richard (2004.). A Devil's Chaplain: Reflections on Hope, Lies, Science, and Love. Houghton Mifflin Harcourt. str. 218. ISBN 0-618-48539-2. http://books.google.com/?id=loVMMlxC1XoC. , Chapter 5, p 218
  70. Moyers, Bill (3. prosinca 2004.). "Now with Bill Moyers". Public Broadcasting Service. http://www.pbs.org/now/transcript/transcript349_full.html#dawkins. pristupljeno 29. siječnja 2006. 
  71. Dawkins, Richard and Coyne, Jerry. "One side can be wrong", The Guardian, 1. rujna 2005., pristupljeno 21. prosinca 2006.
  72. Hall, Stephen S. (9. kolovoza 2005.). "Darwin's Rottweiler". Discover magazine. http://discovermagazine.com/2005/sep/darwins-rottweiler. pristupljeno 22. ožujka 2008. 
  73. Swinford, Steven. "Godless Dawkins challenges schools", The Times, 19. studenoga 2006., pristupljeno 3. travnja 2008.
  74. Bass, Thomas A. (1994.). Reinventing the future: Conversations with the World's Leading Scientists. Addison Wesley. str. 118. ISBN 978-0-201-62642-1. http://books.google.com/?id=yRZYc-LPz1oC.  izvadak sa stranice 118.
  75. "Our Honorary Associates". National Secular Society. 2005.. http://www.secularism.org.uk/honoraryassociates.html. pristupljeno 21. travnja 2007. 
  76. "The HSS Today". The Humanist Society of Scotland. 2007.. Arhivirano iz originala 18. travnja 2008. https://web.archive.org/web/20080418122008/http://www.humanism-scotland.org.uk/about-us/the-hss-today.html. pristupljeno 3. travnja 2008. 
  77. "Secular Coalition for America Advisory Board Biography". Secular.org. http://www.secular.org/bios/Richard_Dawkins.html. pristupljeno 29. srpnja 2010. 
  78. "The International Academy Of Humanism — Humanist Laureates". Council for Secular Humanism. http://www.secularhumanism.org/index.php?section=iah&page=index. pristupljeno 7. travnja 2008. 
  79. "The Committee for Skeptical Inquiry — Fellows". The Committee for Skeptical Inquiry. Arhivirano iz originala 15. lipnja 2008. http://web.archive.org/web/20080615215501/http://www.csicop.org/about/fellows.html. pristupljeno 7. travnja 2008. 
  80. "Humanism and Its Aspirations — Notable Signers". American Humanist Association. http://www.americanhumanist.org/Who_We_Are/About_Humanism/Humanist_Manifesto_III/Notable_Signers. pristupljeno 9. veljače 2010. 
  81. McNally, Terrence (17. siječnja 2007.). "Atheist Richard Dawkins on 'The God Delusion'". alternet.org. http://www.alternet.org/story/46566/atheist_richard_dawkins_on_'the_god_delusion'. pristupljeno 30. prosinca 2012. 
  82. Sheahen, Laura (listopad 2005.). "The Problem with God: Interview with Richard Dawkins (2)". Beliefnet.com. http://www.beliefnet.com/story/178/story_17889_2.html. pristupljeno 11. travnja 2008. 
  83. "Interview with Richard Dawkins". PBS. http://www.pbs.org/faithandreason/transcript/dawk-frame.html. pristupljeno 12. travnja 2008. 
  84. Van Biema, David. "God vs. Science (3)", Time, 5. studenoga 2006., pristupljeno 3. travnja 2008.
  85. Dawkins, Richard. "Is Science A Religion?". The Humanist. http://www.thehumanist.org/humanist/articles/dawkins.html. pristupljeno 31. prosinca 2012. 
  86. Powell, Michael. "A Knack for Bashing Orthodoxy", New York Times, 19. rujna 2011, pristupljeno 31. prosinca 2012..
  87. Hooper, Simon. "The rise of the New Atheists", CNN, pristupljeno 16. ožujka 2010.
  88. Smith, Alexandra. "Dawkins campaigns to keep God out of classroom", The Guardian, 27. studenoga 2006., pristupljeno 15. siječnja 2007..
  89. 89.0 89.1 89.2 Dawkins, Richard. "The future looks bright", The Guardian, 21. lipnja 2003., pristupljeno 13. ožujka 2008.
  90. Powell, Michael. "A Knack for Bashing Orthodoxy", The New York Times, 19. rujna 2011., p. 4, pristupljeno 20. rujna 2011.
  91. Beckford, Martin. "Richard Dawkins interested in setting up 'atheist free school'", Telegraph, 24. lipnja 2010., pristupljeno 29. srpnja 2010.
  92. Garner, Richard. "Gove welcomes atheist schools – Education News, Education", The Independent, 29. srpnja 2010., pristupljeno 29. srpnja 2010.
  93. Chittenden, Maurice. "Dawkins to preach atheism to US", The Sunday Times, 23. prosinca 2007., pristupljeno 1. travnja 2008.
  94. Dawkins, Richard (24. listopada 2007.). "Richard Dawkins speech at Atheist Alliance International Convention 2007". The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. RichardDawkins.net. http://video.google.com/videoplay?docid=2936455252329399558&hl=en. pristupljeno 1. travnja 2008. [mrtav link]
  95. "The Out Campaign (original announcement)". RichardDawkins.net. 30. srpnja 2007.. Arhivirano iz originala 30. travnja 2008. http://web.archive.org/web/20080430213003/http://richarddawkins.net/article,1471,The-Out-Campaign,Richard-Dawkins. pristupljeno 1. travnja 2008. 
  96. "The God Delusion — Reviews". RichardDawkins.net. Arhivirano iz originala 2. srpnja 2008. http://web.archive.org/web/20080702000504/http://richarddawkins.net/godDelusionReviews. pristupljeno 8. travnja 2008. 
  97. Hitchens, Christopher. "In Defense of Richard Dawkins", Free Inquiry, 3. veljače 2012., pristupljeno 1. siječnja 2013.
  98. Ruse, Michael. "Religion (News),Atheism (News),Richard Dawkins,Creationism (News),Philosophy (News)", The Guardian, 2. studenoga 2009.
  99. Ruse, Michael. "Atheism (News),Religion (News),World news, Richard Dawkins", The Guardian, 2. listopada 2012.
  100. "London Review of books, Vol. 28 No. 20 • 19 October 2006 pages 32-34". Lrb.co.uk. http://www.lrb.co.uk/v28/n20/terry-eagleton/lunging-flailing-mispunching. pristupljeno 16. svibnja 2014. 
  101. McGrath, Alister (2004.). Dawkins' God: Genes, Memes, and the Meaning of Life. Oxford, England: Blackwell Publishing. str. 81. ISBN 1-4051-2538-1. 
  102. Dawkins, Richard (17. rujna 2007.). "Do you have to read up on leprechology before disbelieving in them?". RichardDawkins.net. Arhivirano iz originala 14. prosinca 2007. https://web.archive.org/web/20071214014838/http://richarddawkins.net/articleComments,1647,Do-you-have-to-read-up-on-leprechology-before-disbelieving-in-them,Richard-Dawkins-The-Independent,page27. pristupljeno 14. studenoga 2007. 
  103. Jha, Alok. "Scientists divided over alliance with religion", The Guardian, 29. svibnja 2007., pristupljeno 17. ožujka 2008.
  104. Peter Higgs criticises Richard Dawkins over anti-religious 'fundamentalism' The Guardian 26. prosinca 2012.
  105. Dawkins, Richard (2006.). "When Religion Steps on Science's Turf". Free Inquiry magazine. http://www.secularhumanism.org/library/fi/dawkins_18_2.html. pristupljeno 3. travnja 2008. 
  106. Dawkins, Richard. "How dare you call me a fundamentalist". Richard Dawkins Foundation. http://old.richarddawkins.net/articles/1071-how-dare-you-call-me-a-fundamentalist. pristupljeno 28. prosinca 2012. 
  107. Hay Festival. "Richard Dawkins: 'I am a secular Christian'". Telegraph. http://www.telegraph.co.uk/culture/hay-festival/10853648/Richard-Dawkins-I-am-a-secular-Christian.html. pristupljeno 9. lipnja 2014. 
  108. "Our Mission". The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Arhivirano iz originala 17. studenoga 2006. http://web.archive.org/web/20061117150429/http://www.richarddawkins.net/foundation,ourMission. pristupljeno 17. studenoga 2006.. 
  109. 109.0 109.1 "Sean Faircloth joins RDFRS (US) as Director of Strategy and Policy". The Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. http://richarddawkins.net/articles/643044-sean-faircloth-joins-rdfrs-us-as-director-of-strategy-and-policy. pristupljeno 1. listopada 2011.. 
  110. Dawkins, Richard (1998.). Unweaving The Rainbow. United Kingdom: Penguin. str. 4–7. ISBN 0-618-05673-4. 
  111. Diamond, John (2001.). Snake Oil and Other Preoccupations. United Kingdom: Vintage. ISBN 0-09-942833-4. 
  112. Dawkins, Richard (2003.). A Devil's Chaplain. United States: Houghton Mifflin. str. 58. ISBN 0-618-33540-4. 
  113. "The Selfish Green". RichardDawkins.net. 2. travnja 2007.. Arhivirano iz originala 1. svibnja 2008. http://web.archive.org/web/20080501094048/http://richarddawkins.net/article,829,The-Selfish-Green,Jonathan-Dimbleby-David-Attenborough-Richard-Dawkins-Jane-Goodall-Richard-Leakey. pristupljeno 22. travnja 2008.. 
  114. edited by Paola Cavalieri and Peter Singer.; Paola Cavalieri; Peter Singer (1993.). The Great Ape Project. United Kingdom: Fourth Estate. ISBN 0-312-11818-X. 
  115. Dawkins, Richard. "Bin Laden's victory", The Guardian, 22. ožujka 2003., pristupljeno 15. ožujka 2008.
  116. Dawkins, Richard. "While we have your attention, Mr President...", The Guardian, 18. studenoga 2003., pristupljeno 16. ožujka 2008.
  117. Ponedjeljak, 20. studenoga 2006. (20. studenoga 2006.). "From the Afterword". Herald Scotland. http://www.heraldscotland.com/from-the-afterword-1.836155. pristupljeno 9. lipnja 2014. 
  118. "Our supporters". Republic. 24. travnja 2010.. http://www.republic.org.uk/Who%20we%20are/Our%20Supporters%20Include/index.php. pristupljeno 29. travnja 2010. 
  119. Dawkins, Richard (1989.). "Endnotes. Chapter 1. Why are people?". The Selfish Gene (1st extra chapter) (2nd izd.). United Kingdom: Oxford University Press. ISBN 0-19-286092-5. 
  120. "Richard Dawkins: Keep Libel Laws OUT of Science". YouTube. https://www.youtube.com/watch?v=OqVm-WmFzyU. pristupljeno 12. prosinca 2009. [mrtav link]
  121. "Show your support – vote for the Liberal Democrats on May 6th. libdems.org.uk. Monday, 03 May 2010". Libdems.org.uk. http://libdems.org.uk/latest_news_detail.aspx?title=Show_your_support_-_vote_for_the_Liberal_Democrats_on_May_6th&pPK=9dd43be1-d11a-40b1-8ede-3acab3666d48. pristupljeno 29. srpnja 2010. 
  122. "Celebrities' open letter to Scotland – full text and list of signatories | Politics". theguardian.com. 7. kolovoza 2014.. http://www.theguardian.com/politics/2014/aug/07/celebrities-open-letter-scotland-independence-full-text. pristupljeno 26. kolovoza 2014. 
  123. "The Enemies of Reason". Channel 4. kolovoz 2007.. http://www.channel4.com/culture/microsites/E/enemies_of_reason/. pristupljeno 13. travnja 2008. 
  124. "C4 lines up Genius science series". Broadcast. 2009.. http://www.broadcastnow.co.uk/news/2009/01/dawkins_to_front_c4_science_series.html. pristupljeno 31. siječnja 2009.. 
  125. "Faith School Menace? – Faith School Menace?". Channel 4. 18. kolovoza 2010.. http://www.channel4.com/programmes/faith-school-menace/episode-guide/series-1/episode-1. pristupljeno 17. rujna 2010. 
  126. Sutcliffe, Tom. "Last Night's TV: Faith Schools Menace?/More 4 – Reviews, TV & Radio", The Independent, 19. kolovoza 2010., pristupljeno 17. rujna 2010.
  127. 127.0 127.1 Dawkins, Richard. "Postmodernism Disrobed". http://physics.nyu.edu/faculty/sokal/dawkins.html. pristupljeno 24. rujna 2010. 
  128. "New university to rival Oxbridge will charge £18,000 a year". Sunday Telegraph. 5. lipnja 2011.
  129. "Durham salutes science, Shakespeare and social inclusion", Durham News & Events Service, 26. kolovoza 2005., pristupljeno 11. travnja 2006.
  130. "Æresdoktorer i 2011 - Universitetet i Oslo" (no). Uio.no. http://www.uio.no/om/tall-og-fakta/aresdoktorer/eresdoktorer-2011.html. pristupljeno 22. listopada 2011. [mrtav link]
  131. Best-selling biologist and outspoken atheist among those honoured by University, University of Aberdeen. (arhivirana verzija).
  132. "Richard Dawkins, doctor 'honoris causa' per la Universitat de València", 31. ožujka 2009., pristupljeno 2. travnja 2009.
  133. Scripps Institution of Oceanography (7. travnja 2009.). "Scripps Institution of Oceanography Honors Evolutionary Biologist, Richard Dawkins, in Public Ceremony and Lecture". Scripps Institution of Oceanography. http://scrippsnews.ucsd.edu/Releases/?releaseID=967. pristupljeno 7. travnja 2009. 
  134. "Q&A: Richard Dawkins", BBC News, 29. srpnja 2004., pristupljeno 9. ožujka 2008.
  135. Herman, David (2004). "Public Intellectuals Poll". Prospect magazine. http://www.prospectmagazine.co.uk/2004/08/publicintellectualspoll/. pristupljeno 9. ožujka 2008. 
  136. "The Top 100 Public Intellectuals". Prospect magazine. http://www.foreignpolicy.com/story/cms.php?story_id=4262. pristupljeno 22. travnja 2008.. 
  137. "Galaxy British Book Awards — Winners & Shortlists 2007". Publishing News. 2007.. Arhivirano iz originala 27. rujna 2007. http://web.archive.org/web/20070927130727/http://www.britishbookawards.co.uk/pnbb_winners2007.asp?#3. pristupljeno 21. travnja 2007.. 
  138. Behe, Michael. "Time Top 100", TIME, 3. svibnja 2007, pristupljeno 2. ožujka 2008.
  139. "Top 100 living geniuses", 28. listopada 2007., pristupljeno 4. listopada 2010.
  140. Giordano Bruno Stiftung (28. svibnja 2007.). "Deschner-Preis an Richard Dawkins". Humanistischer Pressedienst. http://hpd-online.de/node/2010. pristupljeno 4. travnja 2008.. 
  141. Slack, Gordy (30. travnja 2005.). "The atheist". Salon. http://dir.salon.com/story/news/feature/2005/04/30/dawkins/index.html. pristupljeno 3. kolovoza 2007. 
  142. "Honorary FFRF Board Announced". Arhivirano iz originala 17. prosinca 2010. https://web.archive.org/web/20101217052917/http://ffrf.org/news/releases/honorary-ffrf-board-announced/. pristupljeno 20. kolovoza 2008. 
  143. "Sri Lankans name new fish genus after atheist Dawkins", Google News, 15. srpnja 2012, pristupljeno 16. srpnja 2012.
  144. Richard Dawkins named world's top thinker in poll The Guardian, 25. travnja 2013. Pristupljeno 26. travnja 2013.
  145. ""The Magic of Reality - new book by Richard Dawkins this Fall" 10 May 2011". Richarddawkins.net. 10. svibnja 2011. http://richarddawkins.net/articles/625578. pristupljeno 28. lipnja 2011. 
  146. Staff. "BBC Educational and Documentary: Blind Watchmaker". BBC. Arhivirano iz originala 16. lipnja 2007. https://web.archive.org/web/20070616012920/http://www.bbcactive.com/BroadCastLearning/asp/catalogue/productdetail.asp?productcode=207. pristupljeno 2. prosinca 2008. 
  147. "Sex, Death and the Meaning of Life". Channel 4. http://www.channel4.com/programmes/sex-death-and-the-meaning-of-life/episode-guide/series-1. pristupljeno 16. listopada 2012. 
  148. "Richard Dawkins Appears in Ned Flanders' Nightmare on The Simpsons" Patheos.com. 10. ožujka 2013. Autor: Hemant Mehta.
  149. http://www.nightwish.com/en/news#2490
  150. http://www.blabbermouth.net/news/nightwishs-next-album-to-feature-guest-appearance-by-atheist-writerleader-richard-dawkins/
  151. Dawkins, Richard. "Obituary by Richard Dawkins", The Independent, 3. listopada 2000., pristupljeno 22. ožujka 2008.
  152. Critical-Historical Perspective on the Argument about Evolution and Creation, John Durant, u: From Evolution to Creation: A European Perspective (urr. Sven Anderson, Arthus Peacocke), Aarhus Univ. Press, Aarhus, Danska
  153. "1986 Oxford Union Debate: Richard Dawkins, John Maynard Smith". RichardDawkins.net. Arhivirano iz originala 13. listopada 2007. http://web.archive.org/web/20071013161954/http://richarddawkins.net/article,721,1986-Oxford-Union-Debate,Richard-Dawkins-John-Maynard-Smith. pristupljeno 10. svibnja 2007..  Debata dostupna za preuzimanje u obliku datoteka MP3.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Richard Dawkins
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Richard Dawkins