Josip Mihalović

Izvor: Wikipedia
Josip Mihalović
hrvatski kardinal
Portret

Josip Mihalovic 1891 Mayerhofer.png Kardinalov portret kojeg je izradio Theodor Mayerhofer

Naslovi Rimokatolički nadbiskup, kardinal
Država Hrvatsko Kraljevstvo u sklopu Habsburške Monarhije
Etničko
podrijetlo
hrvatsko
Matična
kuća
Mihalović
Rođenje 16. siječnja 1814.
Smrt 19. veljače 1891.
Zaređenje 12. kolovoza 1836.
Imenovanje
nadbiskupom
4. svibnja 1870.
Posvećenje 17. srpnja 1870.
Imenovanje
kardinalom
22. lipnja 1877.
Biskupije Duvanjska (imenovani naslovni biskup 1868-1870),
Zagrebačka nadbiskupija (od 1870)

Josip Mihalović, József Mihalovics; također Mihalovits ili Mihalovich (Torda, Austrijsko Carstvo, danas: Vojvodina, Srbija; 16. siječnja 1814. - Zagreb, Austro-Ugarska, danas: Hrvatska; 19. veljače 1891.), kardinal, zagrebački nadbiskup.

Životopis[uredi - уреди]

Podrijetlo[uredi - уреди]

Mihalović (također Mihalovich, Mihalovics, Mihalovits, Mihalović, Mihajlović) je bila srpsko- hrvatsko- ugarska plemićka porodica u Slavoniji. Svetorimski car Karlo VI. (1711—1740) im je udijelio 1716 plemstvo, jer su se kao habsburški časnici hrabro borili sa Turcima. Do 1763 su bili pravoslavne vjere te su se prezivali Mihajlović; kad su pristupili punom zajedništvu sa Rimom ili uniji, je počeo njihov društveni i gospodarski uspon. Porodica je dala više znamenitih ličnosti, među kojima su poznati Karlo (=Károly, Dragutin 1830-1918), Hugo (1874-1956), a naročito Josip (József, 1814-1891). [1]

Školovanje[uredi - уреди]

Rodio se u Tordi u Austrijskom Carstvu [2] gdje je išao u pučku školu. Osnovnu školu (gramatiku) je posjećivao u Tordi i Velikom Bečkereku [3], srednju školu (gimnaziju, humanistiku) u Segedinu, više škole pak u Temišvaru, gdje je završio bogosloviju sa doktoratom iz teologije. Od 1834 je radio u biskupskoj kancelariji. Za svećenika ga je zaredio 12. kolovoza/avgusta 1836 čanadski biskup Jožef Lonovič. Postao je 1837 kapelan gradske župe u Temišvaru (Temesvár-Belváros) in od 1837 ceremonijer (ceremoniarius) i bilježnik Svete stolice; 1841 je postao biskupov tajnik, njegov pratilac na krizmanju i 1846 ravnatej biskupske kancelarije. Veljače/februara 1848 je postao kanonik, 1849 pak biskupov zamjenik (generalni provikar). [4] [5]

Proljeće naroda[uredi - уреди]

»Proljeće naroda« je i njega uvuklo u svoje vihorno događanje. Kao ugarskoga pobunjeničkog narodnjaka su ga u Temišvaru postavili pred Vojni sud; 17. studenoga su ga lišili svih službi, časnih naslova te imanja; osuđen je na četiri godine zatvora, od česar je oko dvije godine također odslužio u tvrđavi Leopoldov grad [6] blizu Nitre u današnjoj Slovačkoj. 1852 je dobio pomilovanje, ipak je morao biti još četiri godine samo duhovni pomoćnik u zavičaju pod policijskim nadzorom. Listopada/oktobra 1855 je postao župnik v Njemačkom Bešenovu [7], 1959 dekan i školski nadzornik. Svibnja/maja 1861 je ponovo pridobio kanonikat, lipnja/juna pak je postal temišvarski tvornički dušobrižnik (temesvár-gyárvárosi lelkész), kao i opat pri Sveti Martin od Vaške. [8]

Biskup i kardinal[uredi - уреди]

Grb kardinala Josipa Mihalovića na portalu Zagrebačke stolnice
Kaptol sa starom stolnicom i Gradecem oko 1686
Posljedice potresa 9. Studenoga/novembra 1880 u zagrebačkoj katedrali (Foto: Hinko Krapek)

1868 je primio imenovanje za duvanjskoga naslovnog biskupa, a 4. svibnja/maja 1870 je bio imenovan za zagrebačkoga biskupa, 17. srpnja/jula je primio biskupsko ređenje u Beču. Glavni posvetitelj je bio nadbiskup Mariano Falcinelli Antoniacci OSB, naslovni biskup atenski. Ustoličen je bio u Zagrebu 6. kolovoza/avgusta 1870.
22. lipnja/juna 1877 ga je papa blaženi Pio IX. imenovao za kardinala-svećenika pri San Pancrazio fuori le mura. Kardinalski šešir primio je u Rimu u Bazilici svetoga Petra 25. lipnja/juna 1877. Sudjeluje u konklavi 1878. g. kod izbora pape Lava XIII. Mihalovič se nije laka srca pokorio kraljevoj želji da postane nadbiskupom. Ubrzo nakon dolaska u Zagreb – već 1881 – je malodušno odlučio dati ostavku i tražiti premještaj u neku od mađarskih biskupija s obrazloženjem da ne može živjeti u „neprijateljskoj zagrebačkoj okolini“ te je na želju kralja i crkvenih poglavara ostao.

Djelovanje[uredi - уреди]

U crkvenom i narodnom, kulturnom i političkom životu su zaorali duboke brazde njegov predšasnik Juraj Haulik (1852. - 1869.), kao i njegov suvremenik Josip Juraj Strossmayer . Ipak se on dao na posao naročito na vjerskom području. U svom djelovanju osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878 na njegov poticaj ustanovljeno dječačko sjemenište i gimnazija. Za uzdržavanje budućih svećeničkih kandidata je odredio prihode četvorice kanonika.
Mihalović je postavio Jurja Posilovića urednikom Zagrebačkog katoličkog lista (ZKL 1872.-1875.). Posilović je uz to 1874 postao i redovnim predavačem na Bogoslovnom fakultetu novootvorenog Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, pa je tu službu obavljao sve do svoga imenovanja za senjsko-modruškog biskupa. U ZKL je objavio više stručnih rasprava u povodu Prvoga vatikanskog sabora (1869.-1870.) – pa i znamenitu konstituciju Vječni Pastir (Pastor Æternus, koja sadrži određenje papinske nepogrešivosti, i za koju su liberlaci u tisku teško optuživali isusovce kao njene možebitne autore. Časopis je također javio, da je Strossmayer saborske odredbe objavio u svom biskupskom glasilu i time ih zapravo priznao. [9]

Potres i obnova katedrale[uredi - уреди]

Mihalićevo veliko djelo je obnova Zagrebačke katedrale, koja nosi ime »Katedrala Marijina uznesenja, svetoga Stjepana i Ladislava«. Već 1874 je počeo Strossmayer – koji je imao u Slavoniji velika i bogata imanja – sakupljati sredstva za obnovu; jedva je posao počeo, kad ga je prekinuo snažan potres 9. studenoga/novembra 1880, koji je jako oštetio Zagreb, neke druge crkve, pa i samu katedralu; tako su se morali latiti još većeg preuređenja i popravki štete.
U 7 sati, 33 minute i 53 sekunde, 9. studenoga 1880. u Zagrebu se dogodio razoran potres (6,3 stupnja po Richterovoj ljestvici), s epicentrom na području Zagrebačke gore (Medvednice). Materijalna šteta iznosila je polovicu tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. U potresu je teško oštećena i katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (suzaštitnik je sv. Stjepan kralj), u kojoj je u to vrijeme kanonik Franjo Rački (1828.-1894.) na pokrajnom oltaru služio misu. Svoje dojmove o potresu opisao je u Obzoru:

»... kad je započeo strahotan zviždanj, pa lom svodova i mrak, povećan prašinom, tako da se vidjelo gibanje crkvenih zidova i stupova posve sablasno.»

Krajem XVII i osobito tijekom XVIII stoljeća unutrašnjost katedrale preplavili su barokni oltari – od ukupno 32 oltara samo su tri našla svoje mjesto u obnovljenoj „Bolléovoj katedrali“. Nakon potresa provedena je obnova katedrale (1880. – 1902.) u neogotičkom stilu pod vodstvom arhitekta Hermanna Bolléa i pokroviteljstvom Izidora Kršnjavog. Cijena obnove iznosila je 2.494.430 kruna i 76 filira. Zagrebačka prvostolna crkva dobila je svoj današnji oblik. Nedostaje krov od glaziranog crijepa (kakvim je pokrivena crkva Sv. Marka na Gornjem gradu), tzv. «zastava zagrebačke katedrale», koji je zbog dotrajalosti 1961. godine zamijenjen bakrenim limom.
No obnova katedrale počela je prije potresa. Strossmayera već 1874. pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale. Bolléju Strossmayer 1878. daje idejne nacrte za rekonstrukciju katedrale. Već sljedeće godine zagrebački biskup Josip Mihalović krenuo je s novom obnovom katedrale koja će u medijima dobiti ime „Bolléova katedrala“. Radovi su se mogli nastaviti u većem obimu tek nakon razornog potresa. Kraja obnove pa biskup Mihalović nije dočekao, jer je umro 1895. [10]

Smrt i uspomena[uredi - уреди]

Mihalovič je umro 19. veljače/februara 1891 u Zagrebu u 87. godini života. Pokopan je u prvostolnici, koje obnovu nije dočekao. Liberalni časopis »Obzor«, koji mu je za života često prkosio, je u posmrtnom slovu zapisao, kako

»nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi. Bio je trajno pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj, što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.«  [11]

1886 su u Zagrebu i diljem cijele nadbiskupije sa svim svečanostima proslavljali 50-godišnjicu njegove mlade mise. Tada se je jasno pokazalo, da si je baš »krotkošću i mudrim ravnanjem uspio pridobitil potpunu naklonost prije tako nepovjerljivoga hrvatskog naroda. [12]

Reference[uredi - уреди]

  1. "Hrvatska Enciklopedija: Mihalović (Mihalovich)". Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40654. pristupljeno 9. veljače/febuara 2015. 
  2. danas Torda, grad u Vojvodini u Srbiji
  3. ranije: srpski: Велики Бечкерек, hrvatski: Veliki Bečkerek, mađarski: Nagybecskerek, njemački: Großbetschkerek, rumunski: Becicherecu Mare), danas srpski: Zrenjanin
  4. "Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)". zg-nadbiskupija.hr. http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891. pristupljeno 8. februar 2015. 
  5. "M-Mihalovics". Magyar Katolikus Lexikon. http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html. pristupljeno 7. februar 2015. 
  6. nekada: mađarski: Lipótvár; njemački: Leopold-Neustadtl češki Městěčko; slovački: Leopoldov , danas: mađarski: Újvároska; slovački: Leopoldov
  7. rumunski: Dudeștii Vechi; (staro: Beșenova Veche, Beșenova-Mare, Bejenari; njemački: Altbeschenowa, bugarski: Стар Бешенов /Star Bešenov, paljćansko-bugarski Stár Bišnov, mađarski: Újbesenyő, Nagybesenyő ili Bottalütőbesenyő)
  8. "M-Mihalovics". Magyar Katolikus Lexikon. http://lexikon.katolikus.hu/M/Mihalovics.html. pristupljeno 7. veljače/februara 2015. 
  9. "Političke i crkvene okolnosti u doba gradnje Bazilike Srca Isusova u Zagrebu. Drugi dolazak Isusovaca u Zagreb". croatianhistory.net. http://www.croatianhistory.net/etf/agneza_szabo_isusovci.html. pristupljeno 9. veljača/februar 2015. 
  10. "Lj. Škrinjar, Đavlova glava u zagrebačkoj katedrali". hkv.hr. 18. november 2008. http://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/3425-avlova-glava-u-zagrebakoj-katedrali-35.html. pristupljeno 9. veljača/februar 2015. 
  11. "Josip Mihalović, kardinal (1870. – 1891.)". zg-nadbiskupija.hr. http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/josip-mihalovic-kardinal-1870-1891. pristupljeno 8. februar 2015. 
  12. B. Bangha DJ. Katolikus lexikon III, Budimpešta 1932. str. 317. 

Vanjske veze[uredi - уреди]

Prethodnik: duvanjski naslovni biskup (1868-1870) Nasljednik:
Anđeo Kraljević OFM (1864. - 1868.) Paškal Buconjić (1880. - 1910.)
Prethodnik: zagrebački nadbiskup (1870-1895) Nasljednik:
Juraj Haulik (1852. - 1869.) Juraj Posilović (1894. - 1914.)
Prethodnik: kardinal (1877-1895) Nasljednik:
Clément Villecourt (1855. - 1867.) Francesco Ricci Paracciani (1891. - 1894.)