Ignjatije Antiohijski

Izvor: Wikipedia
Sveti Ignjatije od Antiohije
Ignatius of Antiochie icon.jpg

Ikona mučeništva sv. Ignjatija
Rođen/a cca. 35
Umro/la cca. 108, Rome
Štuje se u Pravoslavlje, Rimokatolička crkva, Anglikanska zajednica, Luteranstvo
Kanoniziran/a pre-kongregacijski
Kalendar svetaca Zapadne i sirijska crkva: 17. oktobar
General Roman Calendar, 12th century to 1969: February 1
Pravoslavna crkva i Koptska crkva Aleksandrije: 20. decembar (2. januar u julijanskom kalendaru)
Atributi biskup okružen lavovima ili u lancima
Zaštitništvo Crkva na istoku Mediterana; Crkva u Sjevernoj Africi

Ignjatije od Antiohije (starogrčki: Ἰγνάτιος, također poznat i kao Teofor od grčkog Θεοφόρος "Bogonosac") (cca. 35 ili 50 - između 98. i 117)[1] je bio treći biskup i patrijarh Antiohije, te učenik Apostola Ivana[2][3].

Na putu u Rim gdje je postao mučenikom, Ignjatije je napisao niz pisama koje daju vrijedan uvid u ranu krščansku teologiju. Ignacije zauzima središnje mjesto među tzv. »apostolskim ocima« po svjedočanstvu o crkvenoj organizaciji početkom 2. vijeka i po teološkom bogatstvu koje pružaju njegova pisma. Važne teme tih pisama su ekleziologija, sakramenti i uloga biskupa.

Ignjatije se borio protiv doketa i judaista, za koje upotrebljava izraz hereza[4], te je možda zaslužan što se taj izraz odomaćio u Crkvi. Ignacije također prvi upotrebljava izraz »katolička Crkva«, koji će poslije postati tehnički termin.[5]

Ignacijeve poslanice pružaju prvi primjer teologije mučeništva, a poslanica Rimljanima jedan je »od najljepših, a možda i teološki najbogatijih« tekstova, što ih »imamo o mučeništvu u staroj Crkvi« (L. Bouyer).

Ime[uredi - уреди]

Ignacije sebi u svojim poslanicama daje nadimak Theophoros, kao svoje drugo ime, što se obično prevodi kao »Bogonosac«. No, Šagi-Bunić naglašava da, ako se naime promijeni naglasak u Theöphoros, riječ ima pasivno značenje: »Bogom nošen«.[5]

Život[uredi - уреди]

Ne znamo ni mjesto ni datum rođenja. Bio je treći biskup Antiohije u Siriji. Iz samih Ignacijevih poslanica saznajemo da on sebe naziva i biskupom Sirije (Rim 2, 2; usp. npr. Tral 13, 1).

Put u mučeništvo[uredi - уреди]

Kada je Ignatije, biskup antiohijski, bio uhapšen i osuđen, prihvatio je smrtnu kaznu sa radosnim oduševljenjem kao priliku da »oponašam muku moga Boga!« [6] Osuđen da bude poslat u Rim da ga rastrgnu divlje zveri u javnom amfiteatru. On je u Trajanovo vrijeme (98—117) vođen iz Sirije u Rim da bude bačen pred divlju zvjerad, putovao je pod stražom preko Azije i u gradovima kroz koje je prolazio je utvrđivao kršćanske zajednice.[7]

U Smirni su došla k njemu poslanstva iz različitih Crkava Azije (Ef. 1, 2; Rim. 9, 3); među njima biskupi iz Efeza, Magnezije, Trallesa, i Polikarp iz Smirne. Odatle je poslao četiri pisma: jedno Crkvi u Efezu, jedno Crkvi u Magneziji na Meandru, jedno Crkvi u Trallesu i jedno Crkvi u Rimu, u kojem je usrdno molio da ga ne pokušavaju spasiti od željenog mučeništva:

Wikicitati „Pišem svim crkvama i dajem na znanje svima da dragovoljno umirem za Boga, ukoliko to ne sprečite. Umoljavam vas da ne budete »neumesna dobrota« za mene. Dopustite mi da me prožderu zveri kroz koje mogu dospeti do Boga. Ja sam Božja pšenica, i samleće me zubi divljih zveri kako bih postao čist hleb Hristov ... Učinite mi ovu uslugu ... Neka dopadnem vatre i krsta i borbe sa divljim zverima, sečenja i čerečenja, lomljenja kostiju, otkidanja udova, mrvljenja celog mog tela ... ne bih li dospeo do Isusa Hrista ! [8]
()

Iz Smirne u Troadu pratio ga efeški đakon Burrhus; u Troadi je saznao da je u Antiohiji prestao progon, pa je želio tu radosnu vijest javiti pismeno, ali nije bilo vremena, jer je naglo došla naredba da se ukrcaju na brod za Neapolis u Makedoniji (Pol. 8,1).

Origen prenosi da je Ignacije bačen pred zvjerad u Rimu (In Luc. hom. VI). Do nas je došlo više izvještaja o Ignacijevu mučeništvu, no svi su kasnijeg datuma (iz IV ili V stoljeća) i legendarnog značaja. Euzebije daje 107. godinu, ali ni to nije izvan sumnje. Adolf Harnack stavlja Ignacijevo mučeništvo u posljednje godine Trajanove vlade (110117). Jeronim kaže da su njegove kosti prenesene u Antiohiju i sahranjene na groblju "extra portam Daphniticam" (De vir. ili. 16). Na položaju biskupa u Antiohiji naslijedio ga je Heros (EUS., Hist. eccl. 3, 36, 15).[5]

Pisma[uredi - уреди]

Rukopisna tradicija koja prenosi njegova pisma je takva da se stoljećima vodi raspra o njihovoj autentičnosti. Ignacijeva pisma su do nas došla u tri različite redakcije: u tzv. velikoj, srednjoj i maloj. Poslije otkrivanja Srednje redakcije ustalilo se mišljenje da su poslanice kojih ne spominje Euzebije apokrifi, a da Ignacijevo autorstvo dolazi u obzir za samo sedam poslanica poznatih Euzebiju, i to u kraćem obliku kakav je dat u Srednjoj redakciji. Dulji oblik tih poslanica u Velikoj redakciji kasnijeg je datuma, potječe iz 4-5. stoljeća, kad je neki pisar u njih unio interpolacije, i dodao šest krivotvorenih poslanica.

Ingacijeva pisma[uredi - уреди]

Sveti Ignjatije Bogonosac, pravoslavna ikona.

Prema današnjim proučavaocima autentične poslanice Ignacijeve jesu:

  1. Poslanica Efežanima;
  2. Poslanica Magnezijcima;
  3. Poslanica Trallcima;
  4. Poslanica Rimljanima;
  5. Poslanica Filadelfijcima;
  6. Poslanica Smimjanima;
  7. Poslanica Polikarpu.

U tom rasporedu donose ih sva novija izdanja; a taj raspored je preuzet iz Euzebija. Poslanice su pisane, zapravo diktirane, u hitnji, kao neposredan izraz onoga što je Ignjatije u taj čas osjećao, što je smatrao najpotrebnijim da kaže, bez mogućnosti da o sadržaju dulje meditira. Ti nam tekstovi, baš zato što su na brzinu sastavljeni, i što ih je izrekao čovjek koji ide u smrt, zgusnuto iznose ono što je antiohijski biskup smatrao najbitnijim za kršćansku crkvu. Ignacije u stvari svjedoči o vitalnim točkama kršćanskog vjerovanja i življenja u svijesti tadanje kršćanske zajednice u Antiohiji, a najvjerojatnije i u Maloj Aziji.[5]

Pseudo-Ingacijeva pisma[uredi - уреди]

Jedno od najpozantijih pseudo-Ingacijevih pisama su dva pisma Ivanu Evanđelistu. Ignacije u jednom moli Ivana da se požuri doći s Marijom, Isusovom majkom, jer bi je silno željeli vidjeti; a u drugom piše da on želi, ako mu Ivan dozvoli, doći u Jeruzalem, da vidi Mariju i Jakova, za kojega »kažu da je licem silno sličan Gospodinu Kristu«, a i druge svete i svetice.

Tijekom XVI stoljeća protestantski su teolozi (npr. Kalvin, naš Matija Vlačić) uglavnom zabacivali ta pisma kao spuria (lažna), a katolički su ih teolozi (npr. Baronius, sv. Robert Beiarmin) prihvaćali kao autentična. Abr. Scultetus (Schlütes) je g. 1598. zastupao mišljenje da ta pisma treba držati Ignacijevima, ali da se u tekstu nalaze interpolacije od kasnije ruke.[5]

Učenje[uredi - уреди]

U poslanicama uglavnom poziva na jedinstvo oko biskupa, prezbiterija i đakona, opominje protiv onih koji šire "krive nauke i razdore", posebno judaista i doketa (koji uče da je Isus samo prividno bio čovjek), i slavi mučeništvo.

Ignacije rijetko navodi Stari Zavjet. Od novozavjetnih pisaca kod Ignacija se posebno osjeća utjecaj Pavla i Ivana.[5]

Kristologija[uredi - уреди]

Glavni članak: Kristologija

Ignacije u pismu Crkvi u Trallesu daje sažeto ispovedanje vere u Krista:

Wikicitati „Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je iz Marije, koji se odistinski rodio, jeo i pio, odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom, odistinski bio razapet na križ i umro, pred licem nebesnika i zemnika i podzemnika; koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih, jer ga je uskrisio Otac njegov, koji će po sličnosti uskrisiti tako i nas koji mu vjerujemo. [9]
()

Ignacijeva kristologija se prvenstveno suprotstavlja doketima: odatle naglašavanje da je Isus po tijelu od roda Davidova, da je začet i rođen od Marije, kao i opetovano naglašavanje reči »istinski«. Isus Krist je »naš Spasitelj«[10], a središnji čin spasenja je njegova smrt i uskrsnuće. Ignacije izričito Isusa zove Bogom.[5]

Ekleziologija[uredi - уреди]

Glavni članak: Ekleziologija

Ignatije, i sam biskup, svoju definiciju crkve zasniva na podređenosti biskupu:

Wikicitati „Neka niko ne čini ništa što se odnosi na crkvu bez biskupa. Euharistija se drži vjerodostojnom samo kad se čini pod predsjedanjem biskupa ili onoga kome on povjeri. ... Nije dozvoljeno odijeljeno od biskupa krštavati ili prirediti agape ... Pridružiti se biskupu jeste pridružiti se crkvi; odvojiti se od biskupa jeste odvojiti se ne samo od crkve nego i od samog Boga. Onaj koji čini nešto krišom od biskupa, služi đavlu.[11]
()

On presudnu važnost biskupa pravda time što je on poslan od samog Boga:

Wikicitati „Brinimo se dakle da se ne suprotstavljamo biskupu, kako bismo bili podložni Bogu ... Jer svakoga, koga šalje kućegospodar u vlastiti domostroj, treba tako da primamo kao i samoga onoga koji ga je poslao. Jasno je, dakle, da biskupa treba promatrati kao samoga Gospoda. [12]
()

Ignacijeva pisma svjedoče o već uspostavljenom hijerarhijskom ustrojstvu u kršćanskim zajednicama, s episkopom na čelu. U svih šest poslanica koje je poslao maloazijskim Crkvama (i biskupu Smirne Polikarpu) posvjedočeno je da tim Crkvama na čelu stoji jedan episkopos (nadglednik), okružen prezbiterijem, tj. skupinom prezbitera, kao svojim pomoćnicima i savjetnicima, te đakonima, koji u zajednici vrše svoju službu. Ignacije tvrdi da izvan crkvene hijerarhije »nema ničeg što se može nazvati crkvom«.[13] Ignacijeve poslanice se smatraju »epifanijom monarhijskog episkopata« [14]

Polazište Ignacijeve ekleziologije je mjesna Crkva, konkretna zajednica vjernika. Ona je »Crkva Božja«[15], a više njih zajedno su »Crkve Božje«.[16] Ignacije prvi upotrebljava termin "katolička Crkva" (he katholike ekklesia) u smislu opće Crkve:

Wikicitati „Gdje god nastupa biskup, ondje neka bude i puk, kao što gdje god je Isus Krist, tamo je katolička Crkva«. [17]
()

Praksa maloazijskih Crkava koje mu izlaze u susret poslanstvima na čelu s biskupom, pokazuje da je u tadanjoj Crkvi vladala solidarnost, odnosno kolegijalitet. Ignacije na više mjesta terminom ljubav označuje zajedništvo vjernika, a Crkvu opisuje kao zajedništvo ljubavi.[18] On rabi i poređenje o vjernicima kao udovima Kristovim.[19]

O mučeništvu[uredi - уреди]

Glavni članak: Hrišćanski mučenici

Mučeništvo je za Ignacija osobita milost, poseban dar Božji: njemu je iskazano milosrđe (Rim 9, 2) da može postati mučenik (Rim 2, 2). Mogućnost mučeništva se čovjeku pruža (usp. Rim 2, 1), ali se može izgubiti. On zna da je slab i da bi mogao posustati (usp. Rim 7, 2); zato zaklinje hrišćane da se mole za nj da izdrži (usp. Rim 3, 2). Mučeništvo je iznad čovjekovih prirodnih moći. Ni apostoli ne bi bili mogli prezreti smrt da nisu postali s Hristom sjedinjeni tijelom i duhom (usp. Smirn 3, 1—2).

Ignatije dobrovoljno prihvata mučeništvo kao put do boga. Iako ono uključuje podnošenje raznih muka, to nije dovoljno (usp. Rim 5, 1): cilj je smrt (Rim 4, 1—2; 6, 1). On je "pšenica Božja", a kada ga zubi zvijeri samelju, postaće "čistim kruhom Kristovim". Prema njegovom shvatanju, tada će biti "istinski učenik Isusa Krista", kad svijet više ne bude vidio njegova tijela.[20] On smrt doživljava kao rađanje, koje će ga osloboditi "napasti materije", a ostanak na svijetu doživljava kao smrt:

Mučeništvo Ignjatija Bogonosca (ikona)
Wikicitati „Rađanje mi se približilo! Imajte razumijevanja za me, braćo: ne zapriječite mi življenje, nemojte htjeti da umrem: onoga koji želi biti Božji, ne poklanjajte svijetu niti izručujte napasti materije! Pustite me da primim čisto svjetlo: kad tamo dospijem, bit ću čovjek! [21]
()

On moli hrišćane da ga ne sprečavaju "na njegovom putu do Boga", da ne budu pomoćnici "kneza ovoga svijeta", jer u njemu više nema "ljubavi za materiju" i on ide svome Ocu:

Wikicitati „Moj je eros razapet, i nema u meni ognja ljubavi za materiju: u meni je živa voda koja govori i kazuje: Dođi k Ocu! [22]
()

Ignacije opisuje mučeništvo kao konačno dostignuće Boga i kao najviše dobro (bolje nego kraljevati nad svom zemljom[23]). On ide u smrt jer gori od ljubavi prema Isusu Kristu, jer želi njega dostići:

Wikicitati „Ništa neka me ljubomorno ne spriječi, od vidljivih i nevidljivih bića, da nađem Isusa Krista. Vatra i križ, čopori zvijeri, rezanja, komadanja, lomljenja kostiju, odsijecanja udova, mrvljenja cijeloga tijela, nemili udarci đavlovi neka dođu na mene, samo — da Isusa Krista dostignem.[24]
()

Ovo vrhunsko i konačno jedinstvo s Kristom se postiže podražavajući Hristovu smrt, umirući za Hrista i s njim (Smirn 4, 2).

Wikicitati „Dopustite mi da budem nasljedovatelj trpljenja Boga moga. [25]
()

Postoji sličnost ali i značajna razlika Između Pavlove i Ignacijeve mistike smrti. Prva je mistika participacije, a druga mistika imitacije. Kod Pavla je mističko sjedinjenje s Kristom polazište, a kod Ignacija cilj koji treba postići. Po Pavlu kršćanin krštenjem postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća, umire i vaskrsava s Kristom, te ne mora fizički imitirati Kristovu smrt. Ignacije, nasuprot, misli da je pravi učenik Kristov onda kad materijalno imitira smrt Kristovu (Rim 6,3). Ta mistika uključuje i »bijeg od svijeta«, tj. etiku koja uključuje zabacivanje materije (usp. Rim 6,2; 7,2). Možda je prisutan utjecaj helenističke misli o dualizmu između materije i duha, po kojemu je postignuće čovjekova spasenja u oslobođenju od tijela.[5]

Protiv doketa[uredi - уреди]

Glavni članak: Doketizam

Ignjatije svoje mučeništvo izričito smješta u borbu protiv učenja o prividnosti Kristova tijela i prividnosti njegove muke i smrti. Pošto vlastito mučeništvo doživljava kao priliku da oponaša muku Hrista, on se žestoko suprotstavlja doketskim hrišćanima koji su govorili da, pošto je Hrist bio duhovno biće, samo je izgledalo da je patio i umro:

Wikicitati „Ali ako je, kao što govore neki koji su bezbožni, njegova patnja bila samo privid, čemu sam ja onda u okovima i zašto čeznem da se borim sa divljim zverima? U tom slučaju, ja umirem uzalud.[26]
()
Wikicitati „Jer ako je to naš Gospodin izveo prividno, onda sam i ja prividno u okovima. I čemu sam sama sebe predao smrti, za vatru, za mač, za zvijeri? Ali: bliže maču, bliže Bogu! Sa zvijerima, s Bogom! Samo u ime Isusa Krista! Sve podnosim kako bih trpio zajedno s njime, jer mi snagu daje on, koji je postao potpuni čovjek.« [27]
()

Za Ignjatija je Hristova muka bila stvarna, jer je »zaista progonjen za vreme Pontija Pilata, bio zaista razapet i umro.« [28] Ignatije se žali da oni koji preinačuju shvatanje o Hristovoj patnji »nisu dirnuti mojim ličnim patnjama; jer misle isto o meni!« [29] On ih naziva »ateistima«, jer drukčije misle o Isusu, odnosno ne ispovijedaju da je euharistija njegovo tijelo:

Wikicitati „A razmotrite one koji drukčije misle o milosti Isusa Krista koja je došla na nas ... Za ljubav ih nije briga, ni za udovicu, ni za sirotu, ni za potlačena, ni za onoga koji je bačen u tamnicu ili pušten iz zatvora, ni za gladna ili žedna. Drže se daleko od euharistijskih sastanaka i molitava, jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio.« [30]
()

Protiv judaista[uredi - уреди]

Glavni članak: Judeo-hrišćani

Ignacije se, kao hereticima, suprotstavlja judeo-hrišćanima koji dovode u pitanje ispravnost kršćanske interpretacije hebrejskih svetih tekstova. Protiv njih se bori posebno u poslanicama Magnezijcima i Filadelfljanima. Ignjacije sledi Pavlovu liniji te hrišćanima u Magneziji poručuje da ne slušaju stare priče i da se ne treba držati hebrejskog Zakona:

Ignjatije odbacuje "stare priče", odnosno hebrejski Zakon.
Wikicitati „Ne dajte se zavesti drukčijim učenjima (heterodoxiais) ni starim pričama koje su beskorisne. Jer ako još sada živimo po Zakonu, ispovijedamo da milosti nismo primili.« [31]
()

On kaže da treba odbaciti jevrejske običaje kao "zastareo kvasac" jer je "apsurdno govoriti o Isusu Kristu i živjeti judaistički":

Wikicitati „Odbacite, dakle, nevaljali kvasac, zastario i prekisao, i promijenite se u novi kvasac, a taj je Isus Krist. ... Apsurdno je govoriti o Isusu Kristu i živjeti judaistički. Jer kršćanstvo nije povjerovalo u judaizam, nego judaizam u kršćanstvo, u koje se sabrao svaki jezik koji je povjerovao u Boga« [32]
()

Ignjatije odbacuje judaističko tumačenja starozavetnih proroka, i ruga se "neobrezanima" koji zastupaju judaizam:

Wikicitati „A ako vam netko tumači proroke u smislu judaizma, ne slušajte ga. Jer, bolje je slušati kršćanstvo od muža koji ima obrezanje, nego li judaizam od neobrezanoga.« [33]
()

Takođe govori protiv onih koji se oslanjaju na stare spise radi provere evanđelja:

Wikicitati „Jer, čuo sam kako neki govore: Ako ne nađem u spisima, ne vjerujem u evanđelju. I kad im ja rekoh, da stoji napisano, oni su mi odgovorili, da to još treba vidjeti.« “
()

Značajno je da se heretici kod njega ne pojavljuju kao nosioci nečega novoga; nasuprot, oni su branioci starog.[34] Tzv. "heretici" se pozivaju na »stare spise«, tj. na tekstove hebrejske biblije, dok Ignacije zastupa novo: riječi novost (kainotes) i novo (kainos) isključivo označavaju kršćansko, a riječ staro (palaios) kod njega ima isključivo loše značenje.

Štovanje[uredi - уреди]

Srpska pravoslavna crkva slavi ga 20. decembra i 29. januar po julijanskom, a 2. januara i 11. februara po gregorijanskom kalendaru.

Izvori[uredi - уреди]

  1. V. "Ignatius" in The Westminster Dictionary of Church History, ed. Jerald Brauer (Philadelphia:Westminster, 1971) i David Hugh Farmer, "Ignatius of Antioch" u The Oxford Dictionary of the Saints (New York: Oxford University Press, 1987).
  2. The Martyrdom of Ignatius
  3. Synaxarium: The Martyrdom of St. Ignatius, Patriarch of Antioch.
  4. Efež 6, 2 i Tral 6,1
  5. 5.0 5.1 5.2 5.3 5.4 5.5 5.6 5.7 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  6. Ignatius, Poslanica Rimljanima 6.3.
  7. Prema Euzebiju
  8. Ignatius, Poslanica Rimljanima, 4.1—5.3.
  9. Tral 9, 1—2.
  10. Magn, uvodni pozdrav; Smirn 7, 1
  11. Ignatius, Poslanica Smirnjanima 8,1-9.
  12. Efez 5, 3—6, 1
  13. Ignatius, Poslanica Tralijcima 3.1.
  14. J. COLSON, L'évęque dans les communautés primitives, Cerf, Paris 1951, str. 87
  15. Filadelf. 10, 1; usp. Trall. 2, 3
  16. Trall 12, 1
  17. Smirn 8, 2
  18. Trall 3, 2; 13, 1; Filadelf 11, 2; Smirn 12, 1; Rim 9, 3
  19. Trall 11, 2
  20. Rimljanima 4, 1—2
  21. Rimljanima 6,1—3.
  22. Rimljanima 7, 2.
  23. Rim 6, 1
  24. Rimljanima 5, 3
  25. Rimljanima 6, 3
  26. Ignatius, Poslanica Tralijcima, 10.1.
  27. Smirn 4, 2.
  28. Ignatius, Poslanica Tralijcima, 9.1
  29. Ignatius, Poslanica Smirnjanima 5.1—2.
  30. Smirn 6, 1—7, 1
  31. Poslanica Ignacija u Magneziju
  32. Magn 8, 1 — 10, 3
  33. Filadelf 5, 2 — 6, 2
  34. Adelbert Davids, Irrtum and Häresie, Kairos 15 (1973), str. 172—179

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Prethodi:
Evodije
Patrijarh Antiohije
68 — 107
Slijedi:
Sveti Heron