Hidrohlorotiazid

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Hidroklorotiazid)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Hidrohlorotiazid
(IUPAC) ime
6-hloro-1,1-diokso-3,4-dihidro-2H-1,2,4-benzotiadiazin-7-sulfonamid
Klinički podaci
Robne marke Apo-hydro, Aquazide h, Dichlotride
AHFS/Drugs.com Monografija
MedlinePlus a682571
Identifikatori
CAS broj 58-93-5
ATC kod C03AA03
PubChem[1][2] 3639
DrugBank DB00999
ChemSpider[3] 3513
UNII 0J48LPH2TH DaY
KEGG[4] D00340 DaY
ChEMBL[5] CHEMBL435 DaY
Hemijski podaci
Formula C7H8ClN3O4S2 
Mol. masa 297,74
SMILES eMolekuli & PubHem
Farmakokinetički podaci
Bioraspoloživost Varijabilno se apsorbuje iz GI trakta. Biodostupnost ~ 70%
Metabolizam ne podleže znatnom metabolizmu[6]
Poluvreme eliminacije 5,6-14,8 h
Izlučivanje >95% se izlučuje nepromenjeno urinom
Farmakoinformacioni podaci
Trudnoća ?
Pravni status Prescription only
Način primene Oralno (kapsule, tablete, oralni rastvor)

Hidrohlorotiazid (HCTZ, HCT, HZT) je diuretik i tiazidne klase koji deluje putem inhibicije sposobnosti bubrega da zadržavaju vodu. Time se redukuju zapremina krvi, umanjuje povratak krvi u srce i time srčani izlaz i smatra se da je putem drugih mehanizama ima sposobnost snižavanja perifernog vaskularnog otpora.[7] Hidrohlorotiazid je diuretik koji pošteđuje kalcijum, tako da može da pomogne telu da izgubi suvišnu vodu bez gubitka kalcijuma.

Delovanje[uredi | uredi kod]

On je umereni diuretik i dovodi do izlučivanja 5-10% filtriranog natrijuma. Inhibirajući reapsorpciju natrijuma u distalnim bubrežnim tubulima hidrohlorotiazid povećava izlučivanje natrijuma i vode. Takođe ubrzava protok tubularne tečnosti s elektrolitima distalno do mesta izlučivanja vodonika i kalijuma. Zbog smanjenja plazmatske zapremine povećava se izlučivanje aldosterona što povećava reapsorpciju natrijuma te gubitak kalijuma i vodonika. Nakon peroralne primene hidrohlorotiazida, diureza nastupa tokom 2 sata, dostiže maksimum nakon 4 sata i traje oko 6 do 12 sati.

Primena[uredi | uredi kod]

On se malo kad koristi samostalno, ali se zato vrlo često kombinuje s brojnim antihipertenzivnim lekovima kao što su ACE inhibitori, ATII inhibitori, beta-blokatori, a koristi se i u kombinaciji s diureticima koji štede kalijum (amilorid, triamteren). Naime, hidrohlorotiazid dovodi do povećanog gubitka kalijuma, pa stoga može izazvati opasnu hipokalemiju. Ali, u kombinaciji s diureticima koji pošteđuju kalijum, amiloridom i triamterenom takav učinak na koncentraciju kalijuma znatno se ublažava. Takođe, ACE inhibitori povećavaju serumski kalijum, pa kombinacija s hidrohlorotiazidom dovodi do uravnoteženja koncentracije kalijumovih jona u serumu. Njegova definisana dnevna doza iznosi 25 mg, ali u kombinacijama s drugim antihipertenzivnim lekovima dolazi u manjim dozama.

Nuspojave[uredi | uredi kod]

Najčešće moguće nuspojave hidrohlorotiazida su slabost, hipotenzija, neravnoteža elektrolita, hipokalemija, hiperglikemija, hiperuricemija, impotencija, pankreatitis, vrtoglavica, zatajenje bubrega, intersticijski nefritis, eritema multiforme te mišićni spazam.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Li Q, Cheng T, Wang Y, Bryant SH (2010). „PubChem as a public resource for drug discovery.”. Drug Discov Today 15 (23-24): 1052-7. DOI:10.1016/j.drudis.2010.10.003. PMID 20970519.  edit
  2. Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry 4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1. 
  3. Hettne KM, Williams AJ, van Mulligen EM, Kleinjans J, Tkachenko V, Kors JA. (2010). „Automatic vs. manual curation of a multi-source chemical dictionary: the impact on text mining”. J Cheminform 2 (1): 3. DOI:10.1186/1758-2946-2-3. PMID 20331846.  edit
  4. Joanne Wixon, Douglas Kell (2000). „Website Review: The Kyoto Encyclopedia of Genes and Genomes — KEGG”. Yeast 17 (1): 48–55. DOI:10.1002/(SICI)1097-0061(200004)17:1<48::AID-YEA2>3.0.CO;2-H. 
  5. Gaulton A, Bellis LJ, Bento AP, Chambers J, Davies M, Hersey A, Light Y, McGlinchey S, Michalovich D, Al-Lazikani B, Overington JP. (2012). „ChEMBL: a large-scale bioactivity database for drug discovery”. Nucleic Acids Res 40 (Database issue): D1100-7. DOI:10.1093/nar/gkr777. PMID 21948594.  edit
  6. Beermann B, Groschinsky-Grind M, Rosén A. (1976). „Absorption, metabolism, and excretion of hydrochlorothiazide”. Clin Pharmacol Ther 19 (5 (Pt 1)): 531–7. 
  7. Duarte JD, Cooper-DeHoff RM (June 2010). „Mechanisms for blood pressure lowering and metabolic effects of thiazide and thiazide-like diuretics”. Expert Rev Cardiovasc Ther 8 (6): 793–802. DOI:10.1586/erc.10.27. PMC 2904515. PMID 20528637. 

Vidi još[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]

Šablon:Diuretici