Dnjeparska hidroelektrana

Izvor: Wikipedia
Dnjeparska hidroelektrana
Днепровская гидроэлектростанция имени В. И. Ленина
Pogled na branu
Pogled na branu
Mjesto Zaporožje (Zaporiška oblast)
Država  Ukrajina
Vrijeme gradnje 1927. - 1939.
Obnova 1944. - 1947. - 1950.
Rušenje 1941., 1943.
Vlasnik EnergoUkrajina
Tip građevine hidroelektrana
Tehnički podaci
Visina 60 m
koordinate: 47°52′N 35°5′E / 47.867, 35.083
Dnjeparska hidroelektrana na karti Ukrajina
Dnjeparska hidroelektrana
Dnjeparska hidroelektrana

Dnjeparska hidroelektrana (ukrajinski: ДніпроГЕС, ruski: ДнепроГЭС) je brana i hidroelektrana na rijeci Dnjepar iznad grada Zaporožje, nekad je nosila ime Vladimira Iljiča Lenjina i bila je objekt sa kojim se Sovjetski Savez ponosio i hvalio jer je sve do Drugog svjetskog rata bila jedna od najvećih na svijetu.

Karakteristike i historija gradnje[uredi - уреди]

Ona je i danas najveća hidroelektrana u Ukrajini, a sve do izgradnje Staljingradske hidroelektrane na Volgi bila je najveća u Evropi. Zgrada hidroelektrane podignuta je na desnoj obali rijeke Dnjepar iznad grada Zaporožje i iznad otoka Hortica, a ispod nekadašnjih zadnjih brzaka. [1]Prvi planovi za gradnju te hidroelektrane rađeni su još 1905, ali su planovi za izgradnju brane koja bi preplavila Dnjeparske brzake i tako učinila Dnjepar plovnim cijelom dužinom rađeni još u 19. vijeku. Jedan od projekata za hidroelektranu predložio je ukrajinski inženjer Mohilko, ali od svega toga nije bilo ništa sve do osnivanja Sovjetskog Saveza kad je prihvaćen plan Ivana Aleksandrova, jer je Dnjeparska hidroelektrana bila među prvih 10 hidroenergetskih objekata koje je planirala Državna komisija za elektrifikaciju Sovjetskog Saveza.[1]

Izgradnja brane započela je 1927. a njen planirani potencijal bio je 558.000 kW. Do 1932. pušteno je u pogon prvih pet od njegovih devet planiranih generatora. U gradnji Dnjeparske hidroelektrane sudjelovali su i američki stručnjaci pod vodstvom pukovnika Hugh Coopera jer su svi teški građevinski strojevi i prvi generatori uveženi iz Amerike.[1]

Za potrebe hidroelektrane rijeka je pregrađena armirano-betonskom branom dugom 760 m, visokom 60 m, koja je podigla vodostaj Dnjepra za 37,8 m i tako poplavila brzake iznad brane, pa je tako rijeka postala plovna tokom cijele godine. Tri ustave duge gotovo 2 km podignute su na lijevoj obali rijeke, one omogućuju brodovima da obiđu branu. Iznad brane formirano je ogromno akumulaciono jezero, koje je ispunilo usku kotlinu Dnjepra do Dnjepropetrovska. To umjetno jezero, dugo je gotovo 140 km, široko je od 1,5 km (na vrhu) do 3 km kod brane, a doseže dubinu do 60 metara, ono se prostire na terenu od 320 km², i ima gotovo 1,5 milijardi m3 vode.[1]

Do Drugog svjetskog rata Dnjeparska hidroelektrana proradila je punom snagom, osim u toku ljetnih i jesenjih mjeseci, kad se zbog niskog vodostaja u akumulacionom jezeru morala drastično smanjiti proizvodnja električne energije, pa su radila samo dva od devet generatora, a čak su i oni radili s ograničenim kapacitetom.[1]

Jedinice Crvene Armije su prilikom svog povlačenja 1941. minirale branu i evakuirale (ili uništile) generatore i opremu. Nijemci su je uspjeli djelomično obnoviti, ali su je ponovno uništili prilikom svog povlačenja 1943. U periodu 1944. - 1947. obnovljena su tri agregata, a ostatak je obnovljen tokom 1950-ih. Tako da je 1979 svih devet agregata proizvodilo ukupno 1.312.000 kW.[1]

Dnjeparska hidroelektrana danas ne ispunjava potrebe za energijom Dnjeparskog kraja. Ona to nije mogla čak i prije rata, kad je radila u okviru Dnjeparskog energetskog prstena, u kom su bile i termoelektrane Dneprodžeržinski i Krivi Rog uz neke manje hidroelektrane. Nakon rata Dnjeparski energetski sistem povezan je sa Donjeckim sistemom da se tako formira Južni energetski sistem. Neuravnoteženi balans električne energije južnog sistema prevladan je samo 1955, kada je puštena u pogon hidroelektrana Kahovskaja pa je 1969. počela izgradnja hidroelektrane Dneprohes 2.[1]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]