Antonijo Šimunović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Antonijo Šimunović
Antonijo Šimunović tokom službovanja u JNA 1991 godine.
Antonijo Šimunović tokom službovanja u JNA 1991 godine.
Antonijo Šimunović tokom službovanja u JNA 1991 godine.
Biografski podatci
Datum rođenja (1972-08-19)19. 8. 1972.
Mjesto rođenja Jablanica, SFR Jugoslavija
Datum smrti 28. 6. 1991. (dob: 18)
Mjesto smrti karaula JNA na Holmcu, SFR Jugoslavija
Nacionalnost Hrvat[1]
Vojna karijera
Godine u službi 1990 - 1991
Čin Vojnik
Ratovi Rat u Sloveniji
Vojska Jugoslavenska narodna armija
Rod vojske Kopnena vojska JNA
Jedinice 31. korpus JNA - Maribor

Antonijo Šimunović (Jablanica, 19. 8. 1972 - Holmec, 28. 6. 1991), vojnik (regrut) Jugoslovenske narodne armije (JNA), jedan od žrtava Slučaja Holmec koji se odnosi na ubojstvo i ranjavanje nenaoružanih vojnika JNA tijekom desetodnevnog rata u Sloveniji 1991 godine, a za koje se optužuju pripadnici Teritorijalne obrane (TO) Slovenije. Taj se slučaj ponekad smatra jednim od neprocesuiranih ratnih zločina tijekom raspada SFR Jugoslavije.[2]

Biografija[uredi | uredi kod]

Antonijo Šimunović je rođen 19. 8. 1972 godine u Jablanici u porodici Petra i Jelke Šimunović.[3] Antonijo je otišao na redovno odsluženje vojnog roka 16. 12. 1990 godine iz Mostara.[4][5] Tokom 1991 godine bio je u sastavu 31. korpusa JNA - Maribor (VP 7646 Dravograd). Antonija je rat u SR Sloveniji snašao u karauli JNA na Holmcu u blizini graničnog prijelaza SFR Jugoslavije i Austrije.[6] Antonijo je u pismima svojoj porodici pisao kako već tri mjeseca ne izlazi iz karaule i rovova te da je zabrinut za budućnost, a svoju je jedinicu zlosutno nazivao "vodom smrti". Posljednje Antonijevo pismo njegova je porodica dobila tjedan dana prije njegove smrti.[3] Bitka za granični prijelaz Holmec i karaulu JNA je počela 27. 6. 1991 godine kada je TO Slovenije napala karaulu. U tom neuspješnom napadu na karaulu poginula su dva slovenska policajca. Sljedeći dan je nastavljena razmjena paljbe između slovenskih teritorijalaca i vojnika (većinom regruti) JNA. 28. 6. 1991 godine, prijepodne oko 10.30 sati, jedna grupa vojnika JNA se predala, dok su ostali pružali otpor do otprilike 11 sati, kada su se i oni predali. Čin predaje je zabilježila TV ekipa austrijskog ÖRF-a tj. snimatelj Ivan Klarić. Na toj snimci se vidi izlazak 6 vojnika JNA iz karaule s bijelom plahtom i podignutim rukama. Nakon toga čula se brzometna paljba slovenskih teritorijalaca koja je oborila dio vojnika, dok su se ostali bacili na pod. Uz Antonija ubijeni su regruti Goran Maletić (19 g.) iz Novog Sada i Zoran Ješić (18 g.) iz Sakula kod Opova.[3] U trenutku svoje smrti Antonijo nije imao niti dvadeset godina. Prema nalazima patologa, Antonijo i Zoran Ješić su odmah umrli, a Goran Maletić je iskrvario nakon nekog vremena. Slovenski teritorijalci isprva su govorili kako je vojnike JNA s leđa ubio njihov prepostavljeni koji im nije dopustio da se predaju. Međutim, na snimci se jasno vidi kako su pogođeni sprijeda i s boka, što su potvrdili i nalazi patologa. U smrtnom listu se kao mjesto Antonijeve smrti naveo granični prijelaz Holmec.[3] Antonijevo tijelo je njegovoj porodici dopremljeno u lijesu bez ikakvog objašnjenja.[7] Lijes nisu smjeli otvoriti nego su mu mogli vidjeti samo glavu.[3] Antonijo je pokopan na mjesnome groblju u selu Hudutskome kraj Jablanice, gdje je rođen njegov otac Petar.[3][4] Antonijeva majka Jelka je dan prije vijesti o njegovoj smrti zlosutno sanjala Antonija da je došao na prozor njihovog stana u Jablanici u vojničkom odijelu, a na što ga je ona pitala: "A što si mi, sine, došao?", Antonijo je odgovorio: "Majko, zaratit će se.".[3][4][8] Sve do 2006 godine članovi porodice nisu znali kako je Antonijo poginuo, niti su čuli za slučaj Holmec.[7][8] Antonijev otac je ogorčen što mu niko nije rekao kako mu je sin poginuo, dok se njegova majka Jelka obratila i jednom advokatu iz Đakova kako bi saznala pod kojim okolnostima je poginuo njen sin, ali ni on ništa nije saznao.[3] Ubojstvo Antonija i dvojice njegovih drugova aktualizirao je slovenski Helsinški odbor koji je 1999 godine podnio tužbu slovenskom državnom odvjetništvu protiv nepoznatih počinitelja za ratni zločin i kršenje Ženevskih konvencija.[3][4] U nastojanjima da se nađu krivci i utvrdi činjenično stanje, Slovenski helsinški odbor za ljudska prava obratio se i Haaškom tribunalu, no glavna tužiteljica Carla del Ponte nije imala sluha za navedeni slučaj. Del Ponte je izjavila kako se tribunal u Haagu ne želi baviti "manjim" kršenjima ratnoga prava već isključivo slučajevima s većim brojem žrtava, iako niti u Statutu suda niti u Ženevskim konvencijama nigdje ne stoji koliko ljudi mora biti ubijeno kako bi se protupravne radnje klasificirale kao ratni zločin.[3] Antonijevu porodicu je u ratu, uz pogibiju sina, zadesila i izbjeglička havarija. Kad je izbio rat u Bosni i Hercegovini, sklonili su se u Split. Potom su se vratili u Jablanicu, ali zbog bošnjačko-hrvatskog sukoba, iz ratom zahvaćene Jablanice pobjegli su u Huducko, pa u Prozor i Tomislavgrad da bi se na kraju skrasili u Raštanima, izbjegličkom naselju kod Mostara.[4][8] Danas tu žive Antonijeva majka, otac i brat Goran. Druga dvojica braće, Miro i Bernard, su se oženili i žive sa svojim porodicama.[3][4]

Poveznice[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ (en)Vesna Perić Zimonjić (10. 4. 2006). Slovenia closes 'war crime' case despite TV evidence of killings. The Independent. Arhivirano iz originala na 13. 9. 2013. Preuzeto 15. 10. 2013
  2. ↑ Damir Pilić. Htjeli su me strpati u ludnicu. Slobodna Dalmacija. Arhivirano iz originala na 10. 6. 2007. Preuzeto 15. 10. 2014
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 Stanko Borić (10. 4. 2006). Hrvat žrtva slovenskog ratnog zločina. Nacional. Arhivirano iz originala na 12. 9. 2013. Preuzeto 15. 10. 2014
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 M. Krilić (10. 4. 2006). Jelke Šimunović: "Nisu mi rekli kako je ubijen moj Antonio". Nezavisne. Arhivirano iz originala na 15. 10. 2014. Preuzeto 15. 10. 2014
  5. ↑ Nihad Halilbegović, 2002, str. 42
  6. ↑ Ivan Matović, Stanoje Jovanović, 1991, str. 83
  7. ↑ 7,0 7,1 Maroje Mihovilović (16. 4. 2006). Hrvatski ugao slučaja Holmec. BBC. Arhivirano iz originala na 15. 10. 2014. Preuzeto 15. 10. 2014
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Pavić, Snježana (11. 4. 2006). Nismo znali da su nam sina 1991. ubili Slovenci. Jutarnji list. Arhivirano iz originala na 13. 9. 2013. Preuzeto 15. 10. 2014

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Halilbegović, Nihad (2002). Mama, moram im glavu dati, Sarajevo: Halkomex. ISBN 9958-9306-2-5
  • Ivan Matović, Stanoje Jovanović (1991). Istina o oružanom sukobu u Sloveniji, Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Antonijo_Šimunović&oldid=41556049