Vladimir Herzog

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vladimir Herzog
Rođen/a27. jun 1937. (1937-06-27)
Osijek, Kraljevina Jugoslavija
Umro/la27. oktobar 1975. (dob: 38)
Sao Paulo, Brazil
NacionalnostJugoslaven
Brazilac
EtnicitetŽidovi[1]
DržavljanstvoKraljevina Jugoslavija
Brazil
Alma materSveučilište Sao Paulo
Suprug/aClarice Herzogh
DjecaIvo Herzog
RoditeljiŽigmund i Zora Herzogh

Vladimir Herzog (27. 6. 1937, Osijek - 25. 10. 1975, Sao Paulo, Brazil), brazilski komunist, novinar, sveučilišni profesor i pisac jugoslavenskog porijekla koji je ubijen 1975 od strane političke policije DOI-CODI vojne diktature u Brazilu.

Biografija[uredi - уреди | uredi kôd]

Podrijetlo, obrazovanje i karijera[uredi - уреди | uredi kôd]

Vladimir Herzog je rođen u 27. 6. 1937 u Osijeku u židovskoj porodici Žigmunda i Zore Herzoga, koji su emigrirali u Brazil preko Italije ranih 1940-ih uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH).[1][2]

Herzog je diplomirao filozofiju na Sveučilištu u São Paulu 1959 godine. Nakon diplome radio je kao novinar u glavnim medijskim kućama u Brazilu, posebno u novinama "O Estado de S. Paulo". Tijekom tog razdoblja odlučio koristiti ime "Vladimir", umjesto "Vlado" jer je osjetio da mu pravo ime zvuči izuzetno egzotično u Brazilu.[3] Kasnije je tri godine radio u Londonu za BBC. 1970 postao je glavni urednik TV Cultura, javne TV postaje kojom je upravljala vlada države São Paulo. Također je bio profesor novinarstva na Sveučilištu u São Paulo, fakultetu komunikacija i umjetnosti te na poslije ukinutom tečaju novinarstva Fundação Armando Alvares Penteado. Razvio je karijeru kao dramski pisac, okupljajući se s kazališnim intelektualcima. Kasnije u svom životu, Herzog je postao aktivan u civilnom pokretu otpora protiv vojne diktature u Brazilu, kao član Brazilske Komunističke partije (Partido Comunista Brasileiro - PCB). Kako je bio Židov, nije mogao u katoličku organizaciju pa se uključio u Komunističku partiju, tada ilegalnu. Pokušao je pridonijeti demokraciji na nenasilan način.[2]

Uhićenje i ubojstvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Dana 24. 10. 1975, kad je Herzog je već bio glavni urednik TV Cultura, predstavnici Brazilske vojske pozvali ga na davanje iskaza o njegovim vezama s tada ilegalnom PCB-om. Sljedeći dan Herzog je otišao u DOI-CODI na ispitivanje.[3] Njegovo ispitivanje, međutim, provedeno je mučenjem. S njim su bila uhićena i druga dva novinara, Jorge Duque Estrada Benigno i Leandro Konder, koji su kasnije potvrdili njegov zlostavljanje.[3]

25. 10., Herzogovo je tijelo pronađeno kako visi u zatvorskoj ćeliji. Iako je službeni uzrok njegove smrti bilo "samoubojstvo vješanjem", u brazilskom društvu postoji konsenzus da je Herzog bio mučen do smrti. Časnici DOI-CODI su stavili njegovo tijelo u položaju u kojem je nađen, u želji da se u javnosti ostavi dojama da je počinio samoubojstvo. Unatoč tome postoji nekoliko činjenica u fotografijama Herzogovog mrtvog tijela koji ukazuju na nemogućnost samoubojstva. Nije se mogao objesiti s pojasom kako stoji u službenom zapisniku, pošto policajci prije zatvaranja zatvorenika u čeliju uzimaju njihove pojaseve. Nadalje, Herzogove noge su bile savijene i na vratu su postojala dva traga od vješanja umjesto jednog, iz čega je vidljivo da je zadavljen na smrt.[3]

Naknadna događanja[uredi - уреди | uredi kôd]

Herzog je bio oženjen reklamnom agenticom Clarice, sa kojom je imao dvoje djece. Smrću svog muža, Clarice je prošla težak put moravši reći maloj djeci što se dogodilo s njihovim ocem. Stvorivši val prosvjeda iz međunarodnog tiska te pokrenuvši postupaka u obranu ljudskih prava u Latinskoj Americi, smrt Herzoga je potaknula i pokret protiv vojne diktature u Brazilu. Obdukcija je bila neuvjerljiva, ali u to vrijeme forenzički patolozi su bili pripadnici policije i sustavno proizvodili lažna izvješća obdukcije u slučaju smrti mučenjem.[4]

Javno mnijenje, međutim, nikada nije prihvatilo priču o samoubojstvu, a Herzogovo ubojstvo je izazvalo nacionalno ogorčenje. Predsjednik Brazila, u to vrijeme, general Ernesto Geisel je također bio uzrujan tim i drugim akcijama od strane osoba koje je nazvao "kriminalcima" u velikoj mjeri paralelne vlasti vojno-usmjerene nasilne političke represije. Kao rezultat toga, naredio je čisčenje i smanjenje tih aktivnosti, otpustivši glavnog ultra-desnog generala Ednarda D' Ávilu Mela.[4] Prema Henryju Sobelu, glavnom rabinu glavne sinagoge u Sao Paulu, ubojstvo Herzoga je promijenilo Brazil. Rabin Sobel je tom prilikom izjavio: "To je bio katalizator za naknadnu obnovu demokracije. Njegova smrt uvijek će biti bolni podsjetnik na mračno razdoblje represije, trajni odjek glasa slobode, koji nikada neće zašutiti.".[4] Nakon otkrića tragova mučenja na Herzogovom tijelu, rabin Sobel je odlučio da on treba biti pokopan u središtu groblja, a ne u kutu, kako židovska tradicija zahtjeva u slučajevima samoubojstva. Ovo je učinjeno javno, te je potpuno uništilo službenu priču o samoubojstvu. Službeno, prvi nepobitan dokaz da Herzogova smrt nije bila samoubojstvo objavljen je u knjizi "Dossier Herzog - Prisao, Tortura e Morte no Brasil" čiji je autor Fernando Pacheco Jordao.[4]

U vrijeme Herzogove smrti, Brazil je u bio u stanju izrazite napetosti. Vojska je bila na vlasti više od deset godina, a stanovništvo je bilo u stalnom strahu. Herzog je bio trideset osma osoba koja je "počinila samoubojstvo" nakon uhićenja od strane vojske. Prvi trideset sedam osoba, međutim, nisu bile poznate kao Herzog. Upravo zato što je bio javna osoba njegova smrt je privukla javnu i državnu pozornost na slučaj. Njegova smrt se danas gleda kao početak kraja brazilske vojne diktature. Herzog je postao simbol borbe za demokraciju u Brazilu te je bio počašćen na mnoge načine. Po njemu su nazvali ulicu u kojoj je smještena TV Cultura u Sao Paulu Osim toga, njegovim imenom nazvana je javna nagrada za novinarstvo posvećena amnestiji i ljudskim pravima (Premio de Jornalismo Vladimir Herzog de ​​Anistia e Direitos Humanos ) .[4]

Kasnije, u građanskoj parnici koju je podnijela Herzogova udovica protiv vlade, savezni sud je priznao njegovu nepravednu smrti i dodjelio novčanu odštetu obitelji Herzog. Godine 2005 snimljen je dokumentarni film redatelja João Batista de Andrade pod nazivom "Herzog - 30 anos". U istoj godini na internetu su objavljene nove fotografije još uvijek živog i potpuno gola Herzoga u zatvorskoj ćeliji, uz odobrenje jednog visokog vojnog časnika za mandata predsjednika da Silve.[4]

Naslijeđe[uredi - уреди | uredi kôd]

2009 godine, 30 godina nakon smrti, osnovan je Institut Vladimir Herzog sa ciljem arhiviranja materijala o samom Herzogu, te isto tako da promiče debatu o ulozi novinara i novih medija. Institut Vladimir Herzog svake godine dodijeljuje nagradu zaslužnim novinarima i aktivistima koji se bore za ljudska prava.[4]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 Nelson H. Vieira, 1996, str. 5
  2. 2,0 2,1 Jadranka Jureško-Kero; Sandra Veljković (3. 4. 2013). 'Romario ruši nogometni vrh jer su krivi za ubojstvo mog oca'. Večernji list. Preuzeto 7. 7. 2015
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 ((pt)) Jornalista morto pelo regime militar: Vladimir Herzog. UOL Educação. Preuzeto 7. 7. 2015
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 ((pt)) Biografia de um jornalista. Instituto Vladimir Herzog. Preuzeto 2. 11. 2015

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Vieira, Nelson H. (1996). Jewish Voices in Brazilian Literature: A Prophetic Discourse of Alterity, Albany, USA: University Press of Florida. ISBN 978-0813014180