USS Carl Vinson (CVN-70)

Izvor: Wikipedia
USS Carl Vinson (CVN-70)
Uss carl vinson cvn-70.jpg
Nosač aviona USS Carl Vinson (CVN-70)
Državna pripadnost:
 SAD
Flag of the United States.svg
Klasa i vrsta Klasa Nimitz
Naručitelj SAD
Brodogradilište Northrup Grumman Newport News
Kobilica položena 11. 10. 1975.
Porinuće 15. 3. 1980.
Kum broda Carl Vinson
Stavljen u službu 13. 3. 1982.
Status u službi
Matična luka Mornaričko-zračna baza North Island, San Diego, Kalifornija
Glavne osobine
Istisnina 101.300 tona prazan
113.500 tona pun[1]
Dužina 332,8 m
317 m (vodena linija)
Širina 76,8 m
40,8 m (vodena linija)
Gaz 11,3 m
12,5 m (max.)
Pogon 2 × Westinghouse A4W nuklearna reaktora
parne turbine
4× shaftova
Brzina 30+ čvorova (56+ km/h)
Doplov neograničen, do 20 godina služenja bez punjenja
Radari i sonari AN/SPS-48E 3-D (zračni radar)
AN/SPS-49(V)5 2-D (zračni radar)
AN/SPQ-9B (radar za traženje meta)
AN/SPN-46 (radari za kontrolu zračnog prometa)
AN/SPN-43C (radar za kontrolu zračnog prometa)
AN/SPN-41 (radari za slijetanje aviona na nosač)
4× Mk 91 NSSM (sustavi za navođenje)
4× Mk 95 (radari)
Sprave za elektroničko ratovanje SLQ-32A(V)4
SLQ-25A Nixie
Naoružanje 2 × Mk 57 Mod3 Sea Sparrow (lanseri)
2× RIM-116 (rakete)
3× Phalanx CIWS (topovi)
Oklop nepoznat
Geslo Vis Per Mare
(sh. Snaga mora)
Nadimak Starship Vinson
The Gold Eagle
San Francisco's Own
America's Favorite Carrier
Chuckie V
U.S.S. Chuck Wagon
The Carl Prison
Cell Block 70
Počasti i nagrade Vidi nagrade CVN-70

USS Carl Vinson (CVN-70) je treći američki nosač aviona iz klase Nimitz. Nazvan je po američkom demokratskom političaru Carlu Vinsonu iz Georgije, prvom američkom kongresniku s preko 50 godina rada u Zastupničkom domu SAD-a. Jedan od nadimaka ovog nosača aviona je "Golden Eagle" (sh. Zlatni orao).

Grb nosača aviona[uredi - уреди]

Na grbu nosača aviona Carl Vinson nalazi se orao raširenih krila koji kljunom drži žuti transparent na kojem je na latinskom jeziku napisano: VIS PER MARE (sh. Snaga mora).[2] Orao leti ispred stiliziranog modrog slova V koje asocira na prvo slovo kongresnika Carla Vinsona po kojemu je nosač dobio ime. To slovo ujedno i aludira na prednji trup nosača zrakoplova ako ga se gleda sprijeda.

Strike Group 1[uredi - уреди]

U oktobru 2009. američka mornarica je najavila da će Carl Vinson ući u sastav novoosnovane jedinice Strike Group 1 sa sjedištem u kalifornijskoj mornaričko-zračnoj bazi Norfolk u San Diegu.[3] Nosač je pod zapovjedništvom kapetana Bruce H. Lindseyja otplovio u Norfolk 12. 4. 2010.[4]

Dizajn i konstrukcija[uredi - уреди]

Kobilica ovog kapitalnog broda je položena 11. 10. 1975. u brodogradilištu Northrop Grumman Newport News dok je porinuće i svečano krštenje broda izvršeno 15. 3. 1980. Kongresnik Carl Vinson je postao prva osoba u historiji američke ratne mornarice koji je dobio čast da svjedoči porinuću broda. Nakon testiranja na moru, nosač je predan američkoj mornarici 26. 2. 1982., dok je 13. 3. 1982. uveden u službu.

Historija nosača aviona[uredi - уреди]

1980-e[uredi - уреди]

Carl Vinson uveden je u službu američke ratne mornarice 13. 3. 1982. godine a nosačem je zapovijedao kapetan Richard L. Martin. Među prisutnima bili su zapovjednik mornaričkih operacija, admiral Thomas B. Hayward, ministar pomorstva John F. Lehman, senator John Tower i Molly Snead, sponzor broda. Nakon odobrenja da služi kao nosač aviona, USS Carl Vinson je postao jedan od najmodernijih brodova američke mornarice. Uslijedila su brojna razdoblja na moru u kojima su se obavljale pomorske vježbe na američkoj istočnoj obali.[2]

Carl Vinson je otplovio u luku Norfolk 1. 3. 1983. s 15. zračnim krilom (namijenjenim radu na nosaču aviona) a nakon toga je uslijedilo osmomjesečno kruising putovanje po svijetu, nakon kojeg je nosač 28. 10. 1983. uplovio u kalifornijsku mornaričko-zračnu luku Alameda, svoj novi dom.[2]

CVN-70 je sudjelovao na vojnoj vježbi RIMPAC 1984. godine, prije nego što je 14. 10. 1984. razmješten na zapadni Pacifik. Od januara do aprila 1985. nosač je proveo 107 dana u Indijskom oceanu. Tokom operacija na Japanskom moru sovjetske podmornice klase Charlie uplovile su u Indijski ocean.[5]

Nosaču aviona je 1985. godine uručena nagrada Meritorious Unit Commendation za operacije obavljene u razdoblju od novembra 1984. do maja 1985. godine. Također, u februaru 1985. Carlu Vinsonu je dodijeljena i memorijalna nagrada Vice Admiral James H. Flatley Memorial Safety Award za operativnu spremnost i zračnu sigurnost 1984. godine.

Carl Vinson i 15. zračno krilo su 12. 8. 1986. otplovili na zapadni Pacifik čime je CVN-70 postao prvi moderni američki nosač aviona koji je operirao u Beringovom moru. U januaru 1987. nakon opsežnih operacija u Indijskom oceanu i sjeveru Arapskog mora, Carl Vinson je još jednom otplovio u Beringovo more, prije vraćanja u bazu Alameda.[6]

Nosač aviona je krajem 1980-ih sudjelovao u operaciji Earnest Will kao pratnja američkim tankerima u Perzijskom zaljevu. Carl Vinson se vratio u SAD 16. 12. 1988. godine te je nagrađen momerijalnom nagradom Admiral Flatley Memorial Award za zračnu sigurnost.

Dana 18. 9. 1989. nosač je otplovio u luku Alameda kako bi sudjelovao na vježbi PACEX, najvećoj mirnodopskoj pomorskoj vježbi od 2. svjetskog rata. Tijekom vježbe, Carl Vinson je operirao na području Beringovog mora i Aleutskih otoka, a na kraju je predvodio tri zajedničke operacije na Japanskom moru i Pacifičkom oceanu. Takođen, nosač je uplovio i u južnokorejsku luku Pusan te se nakon toga vratio u svoju luku Alameda ubrzo nakon razornog Loma Prieta potresa u zaljevskom području San Francisca.[7]

1990-e[uredi - уреди]

U februaru 1990. godine izvršena je posljenja implementacija nosača s vojnim avionima A-7 Corsair. Nosač je vraćen u matičnu luku Alameda 9. 8. 1990. Carl Vinson je 22. 9. 1990. uplovio u mornaričku bazu Bremerton kako bi obavio 28-mjesečni kompletni remont. Također, nosaču je te godine dodijeljena nagrada Battle Efficiency Award.[8]

Dana 17. 2. 1994. nosač je s 4. zračnim krilom krenuo u Perzijski zaljev kako bi bio podrška u operaciji Southern Watch. Carl Vinson vratio se u luku Alameda 17. 8. 1994. godine te je primio svoju treću po redu nagradu Admiral Flatley Award za zračnu sigurnost.

Dva A-7 Corsair prije polijetanja s CVN-70.

1995. je na satelitskom TV kanalu Discovery Channel prikazana epizoda: "Carrier: Fortress at Sea" (sh. Nosač: Tvrđava na moru) koja se bavila temom polugodišnjeg putovanja CVN-70 do Perzijskog zaljeva i natrag.

Od 26. 8. do 3. 9. 1995. Carl Vinson je sudjelovao u vojnoj vježbi Exercise Ke Koa kao i prigodnoj ceremoniji u spomen kraju 2. svjetskog rata na Pacifiku. Tokom te ceremonije američki predsjednik Bill Clinton je posjetio nosač aviona na Havajima. Također, u sklopu prigodne svečanosti, s nosača je lansirano 12 aviona iz ere 2. svjetskog rata.[9]

Nosač je 14. 5. 1996. zajedno s 14. zračnim krilom ponovo raspoređen u Perzijskom zaljevu opet kao podrška operacijama Southern Watch i Desert Strike. Carl Vinson također je sudjelovao i na vježbi Rugged Nautilus prije nego što se vratio u matičnu luku Alameda 14. 11. 1996. godine.

Zatvaranjem pomorsko-zračne baze Alameda, brod je 17. 1. 1997. prebačen u Bremerton (savezna država Washington) kao svoju novu baznu luku gdje je Carl Vinson postao posljednji nosač aviona koji je koristio zrakoplove A-6 Intruder.[10]

Godine 1998. CVN-70 je sudjelovao na vojnoj vježbi RIMPAC zajedno s 11. zračnim krilom prije nego što je poslan u Perzijski zaljev u kojem su avioni s tog nosača 19. 12. 1998. sudjelovali u zračnim udarima kao podrška operacijama Desert Fox i Southern Watch. Zračni udari nastavili su se i u martu 1999. godine.

U julu 1999. Carl Vinson je stavljen na suhi vez u mornaričkom brodogradilištu Puget Sound na 11 mjeseci na što je američka ratna mornarica potrošila 230 milijuna USD na nadogradnju broda. Post-nadogradnja nastavljena je i u 2000. godini.[11]

2000-e[uredi - уреди]

F-14 Tomcat iznad Carla Vinsona

Dana 23. 7. 2001. Carl Vinson je s 11. zračnim krilom otplovio ponovo u Perzijski zaljev kao potpora operaciji Southern Watch. To se iznenada promijenilo 11. 9. 2001. godine tokom terorističkog napada na zgrade WTC-a, kada je brod plovio oko Indije. Kao odgovor na teroristički napad na američkom tlu, Carl Vinson je promijenio smjer te otplovio prema sjeveru Arapskog mora gdje je 7. 10. 2001. godine započeo s prvim nizom zračnih napada kao podrška operaciji Enduring Freedom.[12] Kroz 72 dana, 11. borbeno krilo na nosaču aviona je izvršilo 4.000 borbenih letova u ratu protiv terorizma zbog čega je nosač aviona dobio ekspedicijsko odličje zbog sudjelovanju u globalnom anti-terorističkom ratu (Battle Efficiency Award). Sredinom decembra, Carl Vinson je započeo s povratkom u matičnu luku. U međuvremenu je za Božić stao u singapurskoj mornaričkoj bazi Changi, a u SAD je stigao 23. 1. 2002. godine. U aprilu iste godine brod je bio na remontu te je isplovio u septembaru s ciljem testiranja. Za to vrijeme je na nosaču instalirano nekoliko novih operativnih sustava dok su letna paluba i katapultovi u potpunosti obnovljeni. Renovirane su i brojne prostorije te su drastično poboljšani radni i životni uvjeti posade. Dovršetak održavanja / remonta obavljen je u rekordnom razdoblju.[13]

U januaru 2003. obavljene su jednomjesečne pripreme s 9. zračnim krilom. Zbog početka operacije Iraqi Freedom, nosač aviona je stavljen u uporabu na neodređeno vrijeme. Nakon devet mjeseci, Carl Vinson se u septembru 2003. napokon vratio u Bremerton (15. 9. 2003.).[14] Od januara 2003. do septembra 2003. nosač je uplovio u luke Havaja, Guama, Južne Koreje, Japana, Australije, Hong Konga i Singapura.[15] Carl Vinson sudjelovao je i u Foal Eagle, godišnjoj mješovito-zajedničkoj vojnoj vježbi s korejskom vojskom na južnokorejskom teritoriju.

Na natjecanju iz 2004. CVN-70 je osvojio nagradu Marjorie Sterrett Battleship Fund Award koja se dodjeljuje najspremijem bojnom brodu iz američke pacifičke flote.

Nosač aviona Carl Vinson je u januaru 2005. otišao u Bremerton zajedno s 9. zračnim krilom zbog šestomjesečne implementacije, uključujući i nekoliko mjeseci u Perzijskom zaljevu kao podrška vojnoj operaciji Iraqi Freedom.[16] Uz to, CVN-70 je imao značajnija krstarenja u luke Singapura, Guama, Bahreina, UAE-a, grčkog Rodosa i portugalskog Lisabona.[17] Krstarenja su završila 31. 7. 2005. ulaskom u mornaričku bazu Norfolk.[18]

Remont i punjenje gorivom 2005.[uredi - уреди]

U novembru 2005. Carl Vinson je postao treći nosač iz klase Nimitz koji je prošao proces kompletnog remonta i punjenja gorivom. Cijeli proces je trajao 36 mjeseci.[19] Nosač je u maju 2007. odveden na suhi vez brodogradilišta Northrop Grumman Newport News koje je i izgradilo Carla Vinsona.[20]

Završetkom punjenja goriva, nosač aviona je poslan na probno testiranje na more 28. 6. 2009. te je vraćen u mornaričku bazu Norfolk 1. 7. 2009.[21] U sastav flote američke mornarice CVN-70 je natrag uveden 11. 7. 2009. nakon uspješnog završetka testiranja nosača na moru.[22]

U oktobru 2009. godine Carl Vinson je na četiri mjeseca vraćen u brodogradilište Northrup Grumman Newport News zbog održavanja potrebnog za nadolazeći tranzit na Pacifik u proljeće sljedeće godine.[23] Početkom 2010. ovaj kapitalni brod je poslan na tranzit oko Južne Amerike[23] kako bi došao do svog novog doma, mornaričko-zračne baze North Island (u kalifornijskom San Diegu). Ova mornarička baza ujedno je i dom nosačima Nimitz (CVN-68) i Ronald Reagan (CVN-76).[24]

2010-e[uredi - уреди]

USS Carl Vinson u formaciji s raketnom krstaricom USS Bunker Hill i fregatom ARA Gómez Roca tokom zajedničkih američko-argentinskih vojnih vježbi 2010. godine.

Dana 12. 1. 2010. godine nekoliko sati nakon potresa na Haitiju, nosaču Carlu Vinsonu je naređeno da se premjesti sa svojeg trenutnog položaja na sjeveru Atlantskog oceana na Haiti kako bi u sklopu operacije Unified Response pomogao napaćenom haićanskom narodu. Nakon što su primljene zapovijedi američkog južnog zapovjedništva (eng. USSOUTHCOM), Carl Vinson je nastavio put na floridski Mayport gdje su američki brodovi natovareni sa helikopterima i drugom opremom za pomoć Haitiju. Brodovi su stigli u Port-au-Prince 15. 1. 2010.[25][26][27] Uloga CVN-70 je bila pružanje medicinske pomoći i davanje viška desalinizirane vode iz zaliha nosača aviona.[28]

U martu 2010. godine tokom tranzita po Južnoj Americi, CVN-70 je održao zajedničku vojnu vježbu s brodovima argentinske mornarice.[29][30]

Dana 12. 4. 2010. nosač je stigao do svojeg novog doma, mornaričke baze North Island u kalifornijskom San Diegu.[31] Dana 30. 11. 2010. su u North Islandu održane trotjedne vježbe nosača Carla Vinsona i američkog 17. zračnog krila.

Zapovjednici CVN-70[uredi - уреди]

Zapovjednici CVN-70[32]
Rang Ime zapovjednika Početak zapovjedništva Kraj zapovjedništva
Kapetan Richard Lee Martin 13. 3. 1982. 30. 7. 1983.
Kapetan Thomas Alexander Mercer 30. 7. 1983. 20. 3. 1986.
Kapetan George Donoghue O'Brien Jr. 20. 3. 1986. 14. 4. 1989.
Kapetan Doyle John Borchers II. 14. 4. 1989. 28. 3. 1992.
Kapetan John Scott Payne 28. 3. 1992. 7. 10. 1994.
Kapetan Larry Clifford Baucom 7. 10. 1994. 29. 1. 1997.
Kapetan David Mark Crocker 29. 1. 1997. 8. 11. 1999.
Kapetan Bruce Weid Clingan 8. 11. 1999. 6. 10. 2001.
Kapetan Richard Burton Wren 6. 10. 2001. 14. 5. 2004.
Kapetan Kevin Michael Donegan 14. 5. 2004. 5. 10. 2006.
Kapetan Walter Edward Carter Jr. 5. 10. 2006. 7. 7. 2009.
Kapetan Bruce Hicks Lindsey 7. 7. 2009. 2. 12. 2011.
Kapetan Kent David Whalen 2. 12. 2011.

Nagrade CVN-70[uredi - уреди]

Carl Vinson dobitnik je brojnih nagrada, uključujući:

  • Battle Efficiency Award: 1990., 1996., 1998., 2001., 2004.[33]
  • Meritorious Unit Commendation: 1985., 1995., 1996., 1999.
  • Navy Unit Commendation: 1998., 2001.
  • Vice Admiral James H. Flatley Memorial Safety Award: 1985., 1988., 1994., 1996.
  • Marjorie Sterrett Battleship Fund Award: 2004.

CVN-70 u popularnoj kulturi[uredi - уреди]

Nosač aviona CVN-70 odnosno Carl Vinson prikazan je u filmu Iza neprijateljskih linija u kojem Gene Hackman tumači admirala tog nosača, a Owen Wilson mladoga pilota mornaričkog lovca F/A-18 Super Hornet kojeg je srpska protuzračna obrana oborila na demilitaliziranom području iznad Bosne. Film je djelomično baziran događajima iz incidenta kod Mrkonjić Grada. Cjelokupni eksterijer nosača broda snimljen je na CVN-70, dok je interijer broda osim na Carlu Vinsonu snimljen i na nosaču CVN-64.[34]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Polmar, Norman: "The Naval Institute guide to the ships and aircraft of the U.S. fleet", 2004., Naval Institute Press, 112. str. ISBN 978-1591146858.
  2. 2.0 2.1 2.2 CVN-70
  3. Navy Establishes Carrier Strike Group 1
  4. Wilson, Patrick, "Carrier Carl Vinson To Leave Tuesday For San Diego", Norfolk Virginian-Pilot
  5. 1985 COMMAND HISTORY
  6. CVN-70 / 1987.
  7. CVN-70 / 1988.
  8. CVN-70 / 1990.
  9. CVN-70 / 1994.
  10. CVN-70 / 1996.
  11. CVN-70 / 1998.
  12. USS Carl Vinson
  13. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=3486
  14. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=9520
  15. Deployments of USS CARL VINSON
  16. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=18266
  17. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=16624
  18. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=19460
  19. USS Carl Vinson Arrives in Norfolk
  20. http://www.news.navy.mil/search/display.asp?story_id=29893
  21. USS Carl Vinson (CVN 70) - History
  22. Navy Accepts Re-Delivery of USS Carl Vinson
  23. 23.0 23.1 http://www.navytimes.com/news/2009/10/navy_strike_group_100109w/
  24. http://www.defenselink.mil/releases/release.aspx?releaseid=10675
  25. http://www.navytimes.com/news/2010/01/navy_vinson_haiti_update_011310w/
  26. http://www.navy.mil/search/display.asp?story_id=50498
  27. http://www.bymnews.com/news/newsDetails.php?id=64686
  28. The Post-Quake Water Crisis: Getting Seawater to the Haitians
  29. Argentina-United States in joint exercise
  30. Carl Vinson Unites with Argentina for Southern Seas 2010
  31. Carrier Carl Vinson home at North Island
  32. USS CARL VINSON (CVN-70): Commanding Officers
  33. www.news.navy.mil/
  34. Behind Enemy Lines - Showcases NAS North Island

Vanjske veze[uredi - уреди]