Pomorska baza

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Pomorska baza
Pogled na luku  Norfolku (SAD) najveću bazu na svijetu
Pogled na luku Norfolku (SAD) najveću bazu na svijetu

Pomorska baza je luka ili sidrište, koja služi kao podrška snagama ratne mornarice, dakle treba imati sve potrebne instalacije i biti dobro osigurana, što znači da nesmije biti veća od 64 km².[1]

Pomorska ili mornarička baza je vojna luka (vojna baza), u kojoj su usidreni brodovi ratne mornarice, kad nemaju misiju na moru ili žele popuniti zalihe. U njima se najčešće mogu obaviti ii neki manji popravci. Pojedine mornaričke baze su i privremeni aerodromi za avione sa nosača aviona kad su oni na remontu ili sidrištu.

Često se koriste kao mjesta za grupiranje brodova u flotu i odlazak na neki zadatak.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Atenjani su još 412. pne. izgradili pomorsko - trgovačku bazu na otoku Hios.[2]

I drugi narodi Mediterana gradili su svoje baze, kad bi postali pomorske sile , tako je Rimska mornarica imala mornaričke baze u Ravenni, Napulju, Akvileji i na Korzici

Upravo zbog pomorskih baza izbio je sukob sa Kartagom koji je doveo do Punskih ratova

U srednjem vijeku Mletačka Republika odnosno sama Venecija sa svojim Arsenalom bila je najveća pomorska baza sa preko 300 ratnih brodova.

Nakon razvoja brzih jedrenjaka i otkrića Amerike 1492., većina velikih pomorskih nacija počela je graditi ratne mornarice i pomorske baze širom svijeta. Portugalci su duž Afrike izgradili čitav niz baza, a Španjolci po Karibima, njihov primjer slijedili su Nizozemci, Francuzi, Danci, Nijemci...

Nakon Napoleonskih ratova Velika Britanija postala je najveća pomorska sila, i preuzela većinu pomorskih baza na svijetu.

Austro-ugarska ratna mornarica izgradila je tokom 19. vijeka svoje pomorske baze u Puli, Malom Lošinju i Boki Kotorskoj.

U vrijeme duge vladavine jedrenjaka, snabdjevanje gorivom nije bilo problem, ali od kad su se počeli koristiti parobrodi snabdjevanje ugljenom postalo je ozbiljan logistički zadatak. Trebalo je napraviti luke sa velikim skladištima na relativno malim udaljenostima, da bi parobrodi mogli obnoviti zalihe. Tako da je kraj 19. vijeka bio doba najvećeg rasta pomorskih baza. Prebacivanje na naftu nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata rezultiralo je velikom promjenom u pomorskoj logistici i promjenilo pozicije u međusobnim odnosima tadašnjih imperijalnih sila.[3]

Nakon Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države preuzele su ulogu najveće pomorske sile od Ujedinjenog Kraljevstva i izgradile najveću mrežu pomorskih baza.

Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska imale su daleko skromnije mogućnosti, i reducirali su broj svojih baza.

Iako je Sovjetski Savez počeo krajem 1960-ih raspoređivati jake pomorske i zračne snage po Levantu i zadržao pomorsku prisutnost u Indijskom oceanu. Nakon Američkog povlačenja iz Vijetnama 1973. Sovjetska mornarica povećala je svoju prisutnost u Južnom kineskom moru.[3]

Kod modernih mornarica važnost baza daleko nadilazi potrebe za periodičnim nadopunjavanjem goriva, iako je to i dalje bitno. Brodovi se moraju popravljati, obavljati remont i popuniti zalihe municije i hrane ; a i posadi se mora dati predah. Iako se to može obaviti i specijaliziranim pomoćnim brodovima na moru, kao što je to rađeno za Drugog svjetskog rata.

Vrijedi napomenuti da se 1945. samo 29 % Američke ratne mornarice sastojalo od ratnih brodova, ostatak su bili pomoćni brodovi. Korištenjem pomoćnih brodova za snabdjevanje, moderna flota može ostati na moru gotovo neograničeno, pogotovo ako ne sudjeluje u borbenim operacijama. Američke flote na Mediteranu i Pacifiku ostajale bi na moru po nekoliko godina, ali je to manje impresivno u usporedbi sa podvigom flote britanskog admirala Lorda Nelsona, koja je napustila francuski Toulon, i bez pristajanja ostala na moru punih 18 mjeseci, od 1803. do 1805. [3]

Nuklearni pogon koji se danas primjenjuje samo kod podmornica i nekoliko velikih ratnih brodova, eliminira potrebu za punjenjem goriva, ali kako se on ipak odnosi na mali broj plovila, problem logistike ipak je još uvijek velik.[3]

Tokom 1950-ih počelo se razmišljati o efikasnosti udaljenih prekomorskih baza, u odnosu na troškove, kao sredstva za hitne intervencije. Iako su studije pokazale da su stalne baze jeftinije, uračunavši sve povezane troškove, prednost je ipak data mobilnijim i fleksibilnijim nosačima aviona. Od kako je 1970-ih značajno povećana brojnost i kapacitet i transportne avijacije, koja se pokazala i kao efikasan alat za daleke intervencije, došlo je do smanjenje broja američkih i britanskih prekomorskih baza.[3]

Sjedinjene Američke Države imaju više od 40 pomorskih baza, i najveću pomorsku bazu na svijetu Norfolk (Naval Station Norfolk). Ta baza na jugoistoku Virginije osnovana 1917., danas se prostire se na površini od oko 14 km².[4]

One imaju i najviše baza po svijetu; 2 u Bahreinu, 1 na Kubi, 2 u Gruziji, 1 u Južnoj Koreji, 4 u Japanu, 1 u Grčkoj, 4 u Italiji, 1 u Španjolskoj, 1 u Singapuru i 1 - Diego Garcia u Indijskom oceanu.[5]

Norfolk je za Drugog svjetskog rata bio centar za obuku mornaričkih snaga Sjedinjenih Američkih Država i bliskih saveznika danas u njoj stalno boravi preko 149,000 ljudi, od oficira, mornara, uključujući i članove njihovih porodica, rezervista do službenika iz ministarstva odbrane (Department of Defence).[4] Baza Norfolk osigurava operativnu spremnost američke atlantske flote, u njoj leži najveća koncentracija Američke mornarice, a to je 75 ratnih brodova i 134 aviona.[4]

Zajednička baza Pearl Harbor - Hickam, koja se nalazi oko 13 km zapadno od Honolulua, je druga po veličini američka pomorska baza. U njoj stalno boravi više od 55.000 marinaca i članova njihovih porodica. Ona je formirana u oktobru 2010. ujedinjenjem pomorske baze Pearl Harbor i avio baze Hickam.[4]

Rusija je bitno reducirala svoju pomorsku moć u odnosu na SSSR, pa danas ima samo baze u Rusiji, to su Sevastopolj koji je baza Crnomorske flote, Vladivostok Pacifičke flote, Murmansk Sjeverne flote, a Baltijsk (Kalinjingradska oblast) i Kronštad (Lenjingradska oblast) su baze Baltičke flote.[6]

Pretpostavlja se da je rat kod sirijskog Alepa, samo dio većeg nastojanja Rusije da ponovno uspostavi (ili poveća) stalnu bazu u drugoj po veličini sirijskoj luci Tartus.[7]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]