Slavko Šajber

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Slavko Šajber
Rođen/a Slavko Scheiber
25. februar 1929. (1929-02-25)
Stara Gradina, Kraljevina Jugoslavija
Umro/la 3. novembar 2003. (dob: 74)
Zagreb, Hrvatska
Počivalište Mirogoj, Zagreb
Nacionalnost Hrvat
Etnicitet Židov[1]
Državljanstvo Hrvatska
Alma mater Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Poznat/a po predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije
(1986-1987)
Politička partija SKJ
Vjeroispovjest Ateizam[1]
Roditelji Leopold Scheiber
Julijana (Weiss) Scheiber
Rodbina Erna (Šajber) Rukavina
(sestra)
Ljudevit Šajber
(brat)
Marko Weiss
(ujaković)
Ljubo Ruben Weiss
(izvanji sinovac)
Željko Weiss
(izvanji sinovac)

Slavko Šajber (rođen: Slavko Scheiber) (Stara Gradina, 25. 2. 1929 - Zagreb, 3. 11. 2003), istaknuti jugoslavenski politički i sportski djelatnik, predsjednik KK Cibona iz vremena njenih najvećih uspjeha i predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije (FSJ) od 1986 do 1987 godine.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo i djetinjstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko Šajber je rođen 25. 2. 1929 godine u Staroj Gradini u židovskoj porodici za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Sa majčine strane porodice rodbinski je vezan za Marka Weissa, Ljubu Rubena Weissa i Željka Weissa. Tokom Drugog svjetskog rata i Holokausta, ustaše su pobili 37 od 42 člana Slavkove porodice.[2] Slavko je Holokaust preživio školujući se preko udruge "Radiša" i radeći kao kalfa (pomoćnika majstora) u trgovinama u Zagrebu gdje je i dočekao oslobođenje 8. 5. 1945 godine.[3]

Školovanje, poslovna i politička karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko je od rane mladosti radio u tvornci "Rade Končar" gdje je započeo kao fizički radnik. Uz rad je pohađao i diplomirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dugo godina bio je direktor reosiguravajućeg društva "Slavija Lloyd".[4] Na njegovu je inicijativu OOUR Tvornica šećera "Boško Buha" Virovitica dobila ime (danas VIRO šećerana Virovitica).[5] Kao deklarirani titoist bio je sekretar Centralnog komiteta (CK) Saveza komunista Hrvatske (SKH) i CK Saveza komunista Jugoslavije (SKJ).[3] Iako se često družio s Vladimirom Bakarićem, Edvardom Kardeljem i drugim vodećim političarima iz tog razdoblja, Josip Broz Tito je bio jedini među njima kojemu se Slavko obraćao s Vi, što govori koliko ga je cijenio. Slavko je znao Titove mane, i čak je prema vlastitom priznanju pokušao utjecati na njega koliko je to bilo moguće. Miko Tripalo mu je bio najbolji prijatelj kojeg je ikada imao u politici. Tripalo je povukao Slavka iz "Končara" u Gradski komitet SKH Zagreb, te bez njega Slavko vjerojatno ne bi postao političar. Tijekom hrvatskog proljeća Slavko je podržao službenu liniju SKJ što je dovelo do prekida dugogodišnjeg prijateljstva s Tripalom. Međusobne političke nesuglasice su razriješili 1990 godine u vrijeme osnivanja Socijalističke stranke Hrvatske (SSH) (danas Akcija socijaldemokrata Hrvatske (ASH)). Ostali su u dobrim odnosima do Tripalove smrti 1995 godine.[2] Nakon demokratskih promjena tj. na početku ratova u SFR Jugoslaviji Slavko se povukao iz javnog života.[4] Za života je bio otvoreni kritičar predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana optuživši ga da je kao latinoamerički diktator zamislio koncept 200 porodica koje su dobile gomilu tvrtki bez ulaganja tijekom tkz. pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Za tadašnjeg predsjednika Vlade Hrvatske Ivicu Račana, Slavko je govorio da je pošten čovjek, ali bojažljiv i kompromiser po naravi.[2] Također je otvoreno kritizirao pro-nacističke izjave[6] Ivice Kostelića i izjave njegova oca Ante o neplaćanju poreza državi i arijevcima.[2]

Sportska karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko je na početku sportske karijere bio predsjednik NK Rade Končar (NK Elektrostroj) iz Zagreba.[7] U jugoslavenskom sportu je ostao zapamčen po tome što je 1976 godine, kao generalni sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreba, preimenovao KK Lokomotivu u KK Cibonu. Slavko je oko projekta stvaranja velikog košarkaškog kluba okupio najjače zagrebačke tvrtke prehrambene industrije, poput Kraša, Badela, Francka, Voća i Done.[4] Stvorio je tim, predvođen Draženom Petrovićem, koji je vladao nekoliko sezona do pojave KK Jugoplastike.[8] KK Cibona je pod Slavkovim predsjedanjem započela svoj sportski uspon, da bi 1985 i 1986 postigla najveći uspjeh u svojoj povijesti postavši dvostrukim prvakom Europe tj. Eurolige.[4]

Na čelnu poziciju FSJ-a u Beogradu je došao kao sposoban rukovodilac kako bi radio na profesionalizaciji nogometa, iskorenjavanju neregularnosti i raznih mešetara, sa sporednim ciljem da kod vlasti izbori dozvolu za angažiranje stranaca u Prvoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi.[9] Prema vlastitom svjedočanstvu iz 2003 godine, Slavko je znao da je Beograd centar moći i da su Srbi u mnogočemu uzurpirali svoja prava. Zato je pristao preuzeti funkciju predsjednika FSJ-a, jer je želio prekinuti tu hegemoniju i uvesti malo reda. No to prema Slavkovim riječima nije imalo nikakve veze s nečijom nacionalnošću, jer je uvijek imao puno sjajnih prijatelja koji su bili Srbi.[2]

1980-ih i početkom 1990-ih Slavko je bio predsjednik i dugogodišnji zaštitnik NK Zagreba.[10] U to vrijeme Slavko je bio pravi trn u oku Tuđmana. Tenzije su dostigle vrhunac kada je Slavko, mrtav hladan, odbio Tuđmanove milijune kako bi se NK Zagreb odrekao svog imena i prepustio ga NK Dinamu. Upravo ta odbijenica je natjerala tadašnju vlast da NK Dinamo prekrsti u NK Croatiu.

Afera Šajber[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko je ostao zapamćen kod cjelokupne jugoslavenske javnosti po "Aferi Šajber" tj. najvećem skandalu u istoriji jugoslavenskog fudbala,[11] kada je zbog malverzacija i namještanja rezultata u posljednjem prvenstvenom kolu sezone 1985/86 Slavko poništio to kolo i kaznio čak 12 klubova oduzimanjem po šest bodova.[4]

Nakon posljednjeg kola FK Partizan je postao prvak zahvaljujući boljoj gol razlici od drugoplasirane FK Crvene Zvezde. 20. 6. 1986 godine predsjedništvo FSJ-a, na čelu sa Slavkom, donijelo je odluku da se:

Svi klubovi osim Partizana su pristali na ponovno odigravanje utakmica, čija je utakmica registrirana sa službenih 3:0 za FK Željezničar iz Sarajeva. Kao posljedica ovoga FK Partizan je izgubio naslov s obzirom da ga je na ljestvici prestigla FK Crvena Zvezda. No to nije bio kraj afere pošto je general-major Jugoslavenske narodne armije (JNA) Jovo Popović, tadašnji član uprave FK Partizan, odmah potom dao intervju tjedniku "Polet" u ime ostalih članova vodstva FK Partizan, a zapravo generala Peke Dapčevića, Ilije Radakovića, Dušana Koraća, Zdravka Lončara i drugih. Zanimljivost intervjua je ta što se se general-major Popović predstavio novinaru Damiru Strugaru kao direktor "Instituta Bezbednosti 13. maj", a razgovor su obavili na adresi Kraljice Ane b.b. u Beogradu. Na zgradi izvana nije bilo nikakve oznake, a Strugar je tada po prvi put u svome životu u zgradi vidio momke koji su nalikovali na glumce iz filmova o "Jamesu Bondu". Poslije je shvatio da je sa general-majorom Popovićem zapravo razgovarao u štabu Uprave državne bezbednosti (UDBA). Autorizacija intervjua je obavljena putem UDBE, a koverta sa preciznim i pročišćenim odgovorima čekala je Strugara na porti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP) SR Hrvatske u Savskoj cesti 5 u Zagrebu. Na koverti je bio otisnut veliki pečat, na kojem je pisalo "Državna tajna". Intervju je expresno bio otisnut u "Poletu" s rekordnom tadašnjom nakladom od 60.000 primjeraka, zajedno sa presnimkom koverte i pečatom "Državna tajna". Intervju je nosio naslov "Šajberu voljno!", te je izazvao veliku buru u jugoslavenskoj javnosti. Slavko je generalima na intervju odgovorio naslovom "Generali ostav!" Bila je to prvorazredna ondašnja partijska polemika, jer je Slavko konstatirao da "generalima ne može pomoći Partija, već medicina!". General Dapčević, narodni heroj Jugoslavije i legendarni komandant JNA, tom je prigodom rekao da bi "bilo bolje da je poginuo na Sutjesci nego da je to doživio sa Šajberom!". Slavko je kao čovjek briljantne biografije pobjedio generale u polemici. General Popović mu je već iduće godine preko UDBE namjetio aferu u jednoj bečkoj banci, gdje je Slavko prodavao zlatnike pokojnog oca, bogatog prijeratnog židovskog trgovca iz Virovitice, likvidiranog u koncentracijskom logoru Auschwitz. Tu ekskluzivnu vijest je objavila beogradska "Politika" pod naslovom "Šajber prodavao zlatnike u Beču". Za tu je vijest novinar Zoran Popović dobio godišnju sportsku nagradu za novinarstvo, a odmah potom Sud udruženog rada u Beogradu je vratio FK Partizanu titulu prvaka pod obrazloženjem da "..drug Slavko Šajber nije imao dokaze da je F.K. Partizan namještao utakmicu, te da je zato F.K. Partizan, a ne F.K. Crvena Zvezda, fudbalski prvak Jugoslavije u sezoni 1985/86 godina". To je bio početak detronizacije Slavka Šajbera, a velikog uspjeha i uspona generala Popovića.[12] Iako je cijela SFR Jugoslavija bila uvjerena da mu smještaju jer se zbog namještanja rezultata drznuo poništiti cijelo zadnje prvenstveno kolo, Slavko je svejedno dao ostavku na dužnost predsjednika FSJ-a.[13]

Smrt i pokop[uredi - уреди | uredi izvor]

Slavko Šajber je umro u Zagrebu 3. 11. 2003 godine nakon duge i teške bolesti.[4] Pokopan na je zagrebačkom groblju Mirogoj.[14]

Citati[uredi - уреди | uredi izvor]

Wikiquote „Jednom sam prisustvovao raspravi Tita i Krleže o nacionalizmu, šovinizmu i fašizmu. Onako potiho dobacio sam "primitivizam", a Tito me zatražio da pojasnim na što aludiram. Odgovorio sam da je primitivizam korijen svih tih–izama. Tito je malo razmislio i rekao Krleži: "Fritz, on je u pravu". Bio sam strašno ponosan.[2]
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Prije nekoliko godina posjetio me tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi i zatražio intervju uz obrazloženje da sam kaznivši Zvezdu i Partizan bio prvi Hrvat koji je Srbima opalio šamar na javnoj sceni. Upitao sam ga: "A što je onda s Dinamom i Rijekom koje sam također kaznio?". Ja nisam kažnjavao Srbe nego lopove, a među njima je bilo i Hrvata.[2]
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Kod nas u Hrvatskoj vlada balkanski mentalitet koji možemo sažeti u krilatici "bez rada i znanja do blagostanja", a to se može prenijeti na većinu naših sugrađana. Utaja poreza nije samostalan fenomen, nego je rezultat desetogodišnjeg perioda pljačke i lopovluka koji je inicirao bivši predsjednik Franjo Tuđman. Poput latinoameričkog diktatora Tuđman je zamislio koncept stvaranja 200 bogataških obitelji koje su dobile gomilu tvrtki praktično bez ulaganja, dok je predsjednička obitelj u tom procesu bila na prvom mjestu.[2]
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Tuđmanovi miljenici uspjeli su u samo nekoliko godina postati multimilijunaši. Miroslav Kutle, prije nego je postao tajkun, godinama je nosio isto odijelo, Josip Gucić je od sitnog švercera zlatom postao bogataš koji ne može niti pobrojati imovinu kojom raspolaže. Luka Rajić je bio kamiondžija, Ivica Todorić je s ocem sadio lukovicu, što je bio pošten posao, a samo par godina kasnije ima helikoptere iz kojih broji divljač u vlastitim lovištima. Dok sam bio političar, Nino Pavić bio je mali od kužine u našim partijskim komitetima i bogat poput crkvenog miša, a danas ima polovicu ovdašnjih medija. Ja ne tvrdim da su oni lopovi, ali bih volio da nam objasne kako se to radi.[2]
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „ Jer uz jednu dobru stvar, a to je stvaranje samostalne države, Tuđman je napravio niz groznih, a prvenstveno je kriv zbog povratka ustašluka koji je u narodu de facto potpuno iščeznuo, a danas zbog Tuđmana i Šuška ima svog Thompsona i njegove bukače.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Najkraće rečeno, Tuđmanov je režim zaslužio zatvor za ono što je učinio Hrvatskoj, a ova bi vlast također trebala otići u zatvor zbog onoga što je propustila napraviti u detuđmanizaciji.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Jednu stvar mogu garantirati za Račana i ljude koji ga okružuju, a to je da oni za razliku od HDZ-ovaca ne kradu. Osim toga ljudi zaboravljaju da je Račan Tuđmanu predao Hrvatsku sa 160.000 nezaposlenih, a Tuđman ju je Račanu vratio deset godina kasnije s 360.000. Ali Ivica Račan je bojažljiv čovjek, a to sam nedavno rekao jednom njegovom bliskom suradniku kada me zamolio da opišem šefa vlade. Njega je jednostavno strah i prepun je fobija, a čovjek takvog psihološkog profila nije dobar izbor za premijera. Račan je kompromiser po naravi, sjećam se partijskih foruma na kojima bi on započeo svoj nastup lupnuvši rukom po stolu i žestoko najavivši "sada ću ja sve kazati", a onda bi čuli referat lagan kao pero. Jednostavno: on je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote Ivica Kostelić je obični deran koji se želio napraviti važan pa je izjavio da navija za Wehrmacht. Ali Ante Kostelić, za razliku od svog sina, može biti ružni nacionalist i ružni arijevac. On sasvim sigurno nema ništa protiv Hitlerovih teorija o poželjnim i nepoželjnim rasama jer vrlo hladno izjavljuje da želi visokog i plavookog predsjednika. A kada je kazao da neće plaćati porez, sjetio sam se svog razgovora s Mladenom Škrgatićem. On je tada bio predsjednik Ski kluba Zagreb u kojem je Ante Kostelić bio honorarni učitelj, a Janica i Ivica su se u njemu počeli baviti skijanjem. Te njihove prve skije i cjelokupna infrastruktura pripadali su klubu koji je financirala država i grad. Dakle da nije bilo mojeg poreza, Janica i Ivica Kostelić nikada ne bi počeli skijati i tko zna što bi bilo s njima. To je ono što zaboravlja Gips kome je normalno da svi mi osim njegove obitelji plaćamo zdravstvo, školstvo, diplomaciju, socijalu, policiju i ostale državne potrebe. Kao da svi Kostelići od prvog do zadnjeg nisu išli u besplatne škole i imali pravo na besplatno liječenje. Ali tako uglavnom razmišljaju svi ti veliki Hrvati i arijevci.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Da sam Nijemac, bio bih kritičniji prema Hitlerovoj politici nego što sam kao hrvatski građanin. Zato kao Židov imam obvezu žestoko osuđivati svaku glupost koja se čini u židovsko ime, pa tako i Sharonovu politiku prema Palestincima. Sharonu sam pisao kao pripadnik obitelji kojoj su ustaše ubili 37 od njezinih 42 člana. Zbog mojih mrtvih i sjećanja na njih ne mogu prihvatiti Sharonovu ulogu u pokolju u Sabri i Šatili, a to je nešto što puno ljudi jednostavno ne razumije.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)
Wikiquote „Sjećam se susreta s Mauriceom Grinbergom, predsjednikom AIG-a, najveće osiguravajuće tvrtke u Americi i svijetu. Ručali smo na 50 katu AIG-ova newyorškog nebodera kada je stigla vijest da su atentatori ubili egipatskog predsjednika Anwara el Sadata. Grinberg mi je prepričao kako je nedavno bio na izletu sa svojim prijateljem Henry Kissingerom koji mu je rekao da Amerika u Egiptu igra samo na Sadata i da ne znaju što raditi ako se njemu nešto dogodi. Čovjek nije mogao doći k sebi kada sam mu rekao da je stvaranje ovakvog Izraela židovska prijevara jer su Židovi kao jači zauzeli cijelu Palestinu, a Palestince protjerali u pustinju. Kada sam politiku Izraela prema Palestincima usporedio s Hitlerovom prema Židovima, Grinberg je jednostavno poludio. "Vi ste prvi Židov kojega sam sreo u životu da navija za Palestince", užasnuto mi je odgovorio.“
(Slavko Šajber 2003 godine u intervju za Nacional.)

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 ((en)) Holocaust Survivors and Victims Database: Slavko Šajber. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 1. 12. 2015
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 Robert Bajruši (19. 2. 2003). Račan nije zao ali zbog svojih fobija nije dobar za premijera. Nacional. Preuzeto 1. 12. 2015 „Sharonu sam pisao kao pripadnik obitelji kojoj su ustaše ubili 37 od njezinih 42 člana.
  3. 3,0 3,1 Hrvatski povijesni portal; Ljubo Ruben Weiss; Sudbina Židova Virovitice i okolice - fragmenti za povijest: Erna Rukavina rođ. Scheiber i Slavko Scheiber; stranica 55, 56; broj 11, siječanj 2014, Virovitica
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 Umro Slavko Šajber. Hrvatska radiotelevizija (4. 11. 2003). Preuzeto 1. 12. 2015
  5. Goran Gazdek (10. 1. 2014). Hrvatski povijesni portal – i o sudbini Židova Virovitice i okolice. virovitica.net. Preuzeto 4. 12. 2015
  6. Robert Bajruši (24. 1. 2003). Afera Kostelić: Laž Glasa koncila. Nacional. Preuzeto 1. 12. 2015
  7. Penzić. NK Rade Končar. mapiranjetresnjevke.com. Preuzeto 4. 12. 2015
  8. Boris Jovanović (24. 5. 2015). Šajberovo kolo, ovako su to radili "majstori" u SFRJ!. sportske.net. Preuzeto 4. 12. 2015
  9. PREMOTAVANJE: Afera Šajber, tri decenije kasnije – ko je profitirao, a ko je oštećen? Da li je iko bio pošten?. mozzartsport.com (11. 5. 2015). Preuzeto 1. 12. 2015
  10. Tomislav Židak (1. 12. 2012). Posljednja misija Ćire Blaževića. Spasiti klub kojem su uzimali sve: ime, uspjehe, igrače i stadion. Jutarnji list. Preuzeto 1. 12. 2015
  11. Lj. Preradović (30. 1. 2008). Nameštaljka za nameštaljku. Novosti. Preuzeto 2. 12. 2015
  12. Damir Strugar (20. 2. 2011). Romansirana UDBA i Severinina sudba. Regional Express (Nezavisni istarski portal). Preuzeto 2. 12. 2015
  13. Tomislav Birtić (4. 7. 2015). Nova Birtija: Ustani, šajberu, i nauči ih kako se daje ostavka. 24 sata. Preuzeto 4. 12. 2015
  14. Gradska groblja Zagreb: Slavko Šajber, Mirogoj RKT-165A-KAZETA-62