Robert Capa

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Robert Capa
Robert Capa
Rodno ime Endre Ernő Friedmann
Rođenje 22. listopada, 1913.
Budimpešta,
Smrt 25. svibnja, 1954.
Thai Binh, Vijetnam
Godine rada .

Robert Capa (rođen Endre Ernő Friedmann;[1] Budimpešta, 22. listopada, 1913. - Thai Binh, Vijetnam, 25. svibnja, 1954.) bio je mađarski ratni fotograf i fotonovinar koji je svojim fotografijama pokrivao pet ratova: Španjolski građanski rat, Drugi kinesko-japanski rat, Drugi svjetski rat, Arapsko-izraelski rat 1948. i Prvi indokineski rat. Tijekom Drugog svjetskog rata fotografirao je u Londonu, Italiji, Sjevernoj Africi i oslobađanje Pariza. Bio je jedini fotograf na Omaha Beachu kada su se saveznici počeli iskrcavati u Normandiji, i upravo te fotografije su jedan od najjačih svjedoka snage ratnog nasilja. Capa 1947. suosniva agenciju Magnum Photos koja je bila prva organizacija za suradnju freelance fotografa diljem svijeta.

Životopis[uredi | uredi kod]

Endre Friedmann rođen je u Budimpešti 1913. tada još uvijek dijelu Austro-Ugarske monarhije. Sin je Dezsőa i Júlie Friedmann, koji su bili židovskog podrijetla. Dom napušta već u dobi od 18 godina smatrajući da nema budućnosti u Mađarskoj. Prvo je želio postati pisac, ali zavoljava fotografiju dok je bio u Berlinu. Zbog nacionalsocijalizama seli iz Njemačke u Francusku 1933. ali u Francuskoj ubrzo uviđa da je teško pronaći posao freelance novinara. U ovo vrijeme prisvaja ime "Robert Capa" . U biti "cápa" ("morski pas") mu je bio nadimak u školi a drugi razlog je taj što je to ime zvučalo američki i asociralo je na prezime poznatog redatelja iz tog doba Franka Capre. Capina prva objavljena fotografija bila je Lava Trockog koji je 1932. u Kopenhagenu držao govor na temu "Značenje Ruske revolucije".[2] "André Friedman", kako se još uvijek zvao 1934. upoznaje Gerdu Pohorylle, njemačku Židovkinju koja je izbjegla u Francusku. Par je živio u Parizu gdje je André podučavao Gerdu fotografiji. Zajedno su osmislili ime i image Roberta Cape kao poznatog američkog fotografa. Gerda pak mijenja ime u Gerda Taro i putuje zajedno sa Capom u Španjolsku kako bi dokumentirala Španjolski građanski rat. U srpnju 1937. dok je Capa bio na kratkom poslovnom putu u Parizu Gerda ostaje u Madridu. Poginula je nedaleko Brunete tijekom bitke za Brunetu. Capa je bio duboko potresen tim događajem i nije se nikada oženio. U veljači 1943. Capa upoznaje Elaine Justin, lijepu suprugu glumca Johna Justina. Zaljubili su se oboje na prvi pogled a veza je trajala do kraja rata, mada je većinu vremena Capa proveo na frontu. Capa je Eleine nazivao "Pinky," a njihova veza opisana je u njegovim ratnim memoarima, Slightly Out of Focus. Eleine prekida vezu s Capom 1945. i udaje se za svog prijatelja Chucka Rominea. Poslije nekoliko mjeseci bio je vezi sa glumicom Ingrid Bergman, koja je putovala Europom zabavljajući američke vojnike. U prosincu 1945. Capa je slijedi uHollywood, gdje je kratko vrijeme radio za American International Pictures. Bergman ga pokušava ubijediti da se vjenčaju ali Capa nije želio živjeti u Hollywoodu. Vezu prekidaju u ljeto 1946. kada je Capa otputovao u Tursku.

Španjolski građanski rat i Kinesko-japanski rat[uredi | uredi kod]

Boravio je u Španjolskoj od 1936. do 1939. fotografirajući užase građanskog rata, zajedno sa Gerdom Tarom, suradnicom fotografkinjom koja gine 1937. u Španjolskoj, i Davidom Seymourom. [3] 1938. putuje u kineski grad Hankow, danas Wuhan, kako bi dokumentirao kineski otpor japanskoj agresiji.[4] Globalno poznat postaje 1936. snimljenom fotografijom "Padajućeg vojnika" za koju se dugo vremena smatralo da je napravljena u Cerro Murianu, na frontu nedaleko Kordobe. [2] "Padajući vojnik" je fotografiran u trenutku kada je smrtonosno pogođen. Dugo vremena su se vodile rasprave o autentičnosti ove fotografije. Jedan španjolski povjesničar identificirao je mrtvog vojnika kao Frederica Borella Garcíu iz Alcoia iz pokrajine Alicante. Ova identifikacija je osporavana.[5][6]

Španjolske novine El Periodico tvrdile su 2003. da je fotografija napravljena nedaleko grada Espejoa, 10 km od Cerro Muriano i da je to bila namještaljka.[7][8] Jedan španjolski profesor 2009. u svojoj knjizi Shadows of Photography, pokazuje da fotografija nije mogla biti napravljena gdje, kada ili kako su Capa i njegovi prijatelji to tvrdili.[9] Veliki broj fotografija koje je Capa snimio u Španjolskoj su nestale nekoliko desetljeća, da bi se ponovo pojavile krajem 90-ih u Mexico Cityju [10] Vlasništvo nad kolekcijom povjereno je Capa Estateu i u prosincu 2007. preseljene su u muzej International Center of Photography kojeg je osnovao Capin mlađi brat Cornell na Manhattanu.[10][11]

Drugi svjetski rat[uredi | uredi kod]

Drugi svjetski rat, Capu zatječe u New Yorku. Izbjegao iz Pariza tražeći novi posao ali i bježeći pred Nazi progonima. Fotografirao je po europskim gradovima, prvo za Collier's Weekly, no kada mu daju otkaz počinje raditi za Life magazin. 7. listopada, 1943. bio je u Napoliju zajedno sa reporterom Life magazina Willom Langom Jr. fotografirajući bombardiranje pošte.[12] Svoj najpoznatiji rad, snimio je 6. lipnja, 1944. (D-Day), kada je doplivao do Omaha Beacha u drugom valu iskrcavanja i snimio iskrcavanje saveznika. Nosio je dvije Contax II kamere i nekoliko rola filmova. Sve ukupno snima 106 fotografija u prvim satima invazije. Međutim razvijač filomva Life magazina pravi pogrešku i osvjetljava negative u mračnoj komori tako da je samo 8 slika uspješno razvijeno.[13] Capa nije svojem Londonskom birou nikad prigovorio za neuspješan razvoj tri i pol role filma snimljenih u Normandiji.[14] Capa putuje 1947. u Sovjetski Savez sa svojim prijateljem, piscem Johnom Steinbeckom. Ovjekovječava Moskvu, Kijev, Tbilisi, Batumi i ruševine Staljingrada. Steinbeckova reportaža A Russian Journal, ilustrirana je s Capinim fotografijama a prvu publikaciju "Ruski Žurnal" doživljava 1948. godine. 1947. Capa suosniova agenciju Magnum Photos zajedno sa prijateljima po struci: Henrijem Cartier-Bressonom, Williamom Vandivertom, Davidom Seymourom i Georgeom Rodgerom a izabran je za predsjednika agencije 1951. Capa posjećuje i Izrael nakon njegovog nastanka, a njegove fotografije o toj mladoj državi mogu se vidjeti u knjizi Report on Israel, koju je napisao Irwin Shaw.

Prvi indokineski rat i smrt[uredi | uredi kod]

U ranim 50-ima Capa putuje u Japan na izložbu fotografija u suradnji sa Magnum Photos. Dok je bio tamo Life magazin mu nudi posao fotografa u jugoistočnoj Aziji, gdje su se francuske trupe osam godina borile u Prvon indokineskom ratu. Mada se nekoliko godina prije zakleo da neće nikada više fotografirati jedan rat, pridružuje se francuskim trupama zajedno sa dva druga novinara Life magazina Johnom Mecklinom i Jimom Lucasom. 25. svibnja, 1954. francuski pješadijski puk prolazio je opasnim područjem, i kada je na njih orvorena vatra, Capa napušta Jeep, želeći u prvim redovima snimiti borbu. Nekoliko minuta poslije, Mecklin i Lucas začuli su eksploziju kada je Capa aktivirao nagaznu minu. Došavši do njega, vidjeli su da je još živ ali da je izgubio nogu, i da su mu grudi ozbiljno povrjeđene. Medicinsko osobolje pokušalo ga je spasiti ali kada su ga donijeli do male poljske bolnice, bio je već mrtav. Umro je sa kamerom u rukama.

Politički život[uredi | uredi kod]

Prije nego što postaje punoljetan, Capa postaje član Munkakör (Radničkog kružoka), čiji su članovi bili uglavnom socijalisti, avantgardni fotografi i intelektualci koji su živjeli u Budimpešti. Bio je stalan učesnik demonstracija protiv represivnog režima Miklósa Horthya. 1931. prije nego što je njegova prva fotografija objavljenja, hapsi ga i muči u zatvoru mađarska tajna policija zbog njegovih radikalnih aktivnosti. Kućna prijateljica, koja je bila supruga lokalnog policajca, sređuje njegovo puštanje na slobodu pod uvjetom da odmah napusti Mađarsku.[2]

Boston Review ga opisuje kao "ljevičara, i demokrata - on je bio strastverni pro-lojalist i strastveni antifašist..." Tijekom Španjolskog građanskog rata putovao je i fotografirao POUM (Radničku partiju marksističkog jedinstva) u čijim redovima je bio George Orwell. [2]

Britanski magazin Picture Post objavljivao je Capine fotografije iz Španjolske, komentirajući Capu u profilu: "On je strastveni demokrat, i živi zbog fotografije". "[2]

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Death in the Making, 1938.
  • The Battle of Waterloo Road, 1941.
  • Invasion!, 1944.
  • Slightly Out of Focus, Henry Holt and Co., New York, 1947.
  • A Russian Journal, by John Steinbeck and Robert Capa, Viking, New York, 1948.
  • Report on Israel, by Irwin Shaw and Robert Capa, Simon & Schuster, New York, 1950.
  • Robert Capa: Photographs, 1996.
  • Heart of Spain, 1999.
  • Robert Capa: The Definitive Collection, 2001.
  • Blood and Champagne: The Life and Times of Robert Capa, 2002.

Reference[uredi | uredi kod]

  • Whelan, Richard (1985) Robert Capa: a biography Knopf, New York, ISBN 0-394-52488-8;
  • Capa, Robert (2001) Slightly Out of Focus Modern Library War, New York, ISBN 0-375-75396-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]

Commons-logo.svg

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ „Capa, Robert”. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-06. Pristupljeno 2009-02-18. 
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-11-06. Pristupljeno 2015-10-17. 
  3. ↑ "New Works by Photography’s Old Masters," New York Times, April 30, 2009
  4. ↑ Stephen R. MacKinnon includes photographs by Robert Capa, Wuhan, 1938: War, Refugees, and the Making of Modern China (Berkeley: University of California Press, 2008).
  5. ↑ „Proving that Robert Capa's Falling Soldier is Genuine: a Detective Story, Richard Whelan, American Masters, PBS Website.”. Arhivirano iz originala na datum 2007-03-21. Pristupljeno 2015-10-17. 
  6. ↑ „Iconic Capa war photo was staged: newspaper, AFP.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-20. Pristupljeno 2015-10-17. 
  7. ↑ (In spanish) Las fotos expuestas en el MNAC desvelan que la imagen mítica de Robert Capa fue tomada lejos del frente de batalla
  8. ↑ Faking Soldier: The photographic evidence that Capa's camera DOES lie... and that his iconic 'Falling Soldier' was staged
  9. ↑ "New Doubts Raised Over Capa’s ‘Falling Soldier’," New York Times, August 17, 2009
  10. ↑ 10,0 10,1 But they do not include negatives of the famous photograph. Randy Kennedy, "The Capa Cache", New York Times, Jan. 27, 2008.
  11. ↑ Kennedy, Randy (January 27, 2008). „The Capa Cache”. The New York Times. Pristupljeno January 27, 2008. 
  12. ↑ Slightly Out of Focus, Henry Holt and Company, New York, 1947, p.104.
  13. ↑ Slightly Out of Focus, Henry Holt and Company, New York, 1947, p. 151
  14. ↑ "Moments of war, captured by the master", by Peter Aspden, Financial Times (London), October 4 2008
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Robert_Capa&oldid=41411190