Rhamphorhynchus

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rhamphorhynchus
Rhamphorhynchus munsteri.jpg
Odljev prvog primjerka pronađenog sa membranama krila, Musée de sciences naturelles de Bruxelles
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Red: Pterosauria
Porodica: Rhamphorhynchidae
Potporodica: Rhamphorhynchinae
Rod: Rhamphorhynchus
Meyer, 1846
Sinonimi

Rhamphorhynchus ("kljunasta njuška") je rod dugorepih pterosaura iz perioda jure. Manje specijaliziran od tadašnjih kratkorepih pterosaura (pterodaktiloida) kao što je Pterodactylus, imao je dug rep ukrućen ligamentima, koji je završavao karakterističnim krilcem u obliku dijamanta. U čeljusti Rhamphorhynchusa nalazili su se iglasti zubi, usmjereni prema naprijed, sa zakrivljenim, oštrim, kljunastim vrhom bez zuba, što su osobine koje ukazuju na ishranu ribama i insektima.

Iako su nepotpuni fosilni ostaci koji možda pripadaju Rhamphorhynchusu pronađeni u Engleskoj, Tanzaniji i Španiji, najbolje očuvani primjerci potiču iz solnhofenskog krečnjaka u Bavarskoj (Njemačka). Kod mnogih od tih fosila nisu se očuvale samo kosti, već i otisci mekog tkiva, kao što su membrane krila. Raštrkani zubi, za koje se smatra da su pripadali Rhamphorhynchusu, pronađeni su i u Portugalu.[1]

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveći poznati primjerak Rhamphorhynchus muensteri (kataloški broj BMNH 37002) dug je 1,26 metara i ima raspon krila od 1,81 metra.

Lubanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Suprotno izvještaju istraživača pterosaura Ferdinanda Broilija iz 1927. godine, Rhamphorhynchus nije imao ni koštanu ni meku krestu, koja je bila prisutna kod nekoliko tadašnjih malenih pterosaura pterodaktiloida. Broili je tvrdio da je pronašao krestu od tanke kosti dužine dva milimetra koja se protezala duž većeg dijela lubanje jednog primjerka Rhamphorhynchusa, dokazi čiji su utisak u kamenu oko fosila i nekoliko djelića same kreste.[2] Međutim, naknadno ispitivanje tog primjerka od strane Wellnhofera 1975. i Bennetta 2002. pomoću vidljive i ultraljubičaste svjetlosti nije pokazalo tragove kreste; obojica su zaključili da je Broili napravio grešku. Navodna kresta, zaključili su, bila je samo rezultat očuvanja fosila.[3][4]

Zubi Rhamphorhynchusa preklapaju se kada je čeljust zatvorena i ukazuju na ishranu ribama.[1] U gornjoj čeljusti nalazi se 20 zuba, a u donjoj 14.[1]

Historija i klasifikacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedna od prvih restauracija Rhamphorhynchusa iz 1863. godine, prikazan sa tragovima za koje se sada zna da pripadaju Mesolimulusu

Klasifikacija i taksonomija Rhamphorhynchusa, kao i mnogih vrsta pterosaura poznatih od viktorijanskog doba, komplikovane su, sa dugom historijom reklasifikacije pod raznim nazivima, često za jedne te iste primjerke.

Prvi imenovani primjerak Rhamphorhynchusa predstavljen je Samuelu Thomasu von Soemmerringu od strane kolekcionara Georga Grafa zu Münstera 1825. godine. Von Soermmerring je zaključio da je taj primjerak pripadao drevnoj ptici. Kada je tokom naknadnih priprema otkrio zube, Graf zu Münster je poslao odljev profesoru Georgu Augustu Goldfussu, koji ga je priznao kao pterosaura. Poput većine pterosaura opisanih u 19. vijeku, Rhamphorhynchus se prvobitno smatrao vrstom iz roda Pterodactylus. Međutim, mnogi su naučnici tada neispravno smatrali da je Ornithocephalus važeći naziv za Pterodactylus. Taj primjerak Rhamphorhynchusa je stoga prvobitno nazvan Ornithocephalus Münsteri. Prvog ga je 1830. kao takvog spomenuo sam Graf zu Münster.[5] Međutim, opis koji je učinio taj naziv važećim dao je Goldfuss u nastavku (1831) Münsterovog kratkog članka.[6] Treba naglasiti da je ICZN kasnije odlučio da se nestandardni latinski znaci, kao što je ü, ne smiju koristiti u naučnim nazivima, te je iz tog razloga Richard Lydekker 1888. promijenio münsteri u muensteri.

Münster je 1839. opisao još jedan primjerak za kojeg je smatrao da pripada Ornithocephalusu (tj. Pterodactylusu), sa upadljivim dugim repom. Nazvao ga je Ornithocephalus longicaudus, što znači "dugi rep", kako bi ga razlikovao od primjeraka sa kratkim repovima (pravih primjeraka roda Pterodactylus).[7]

Holotip R. munsteri (lubanja) ilustriran 1851.

Hermann von Meyer je 1845. službeno izmijenio izvornu vrstu Ornithocephalus münsteri u Pterodactylus münsteri, budući da je naziv Pterodactylus do tada priznat kao prioritetan u odnosu na Ornithocephalus.[8] U naknadnom članku iz 1846. godine, u kojem je opisao novu vrstu dugorepog "pterodaktila", von Meyer je odlučio da su dugorepe forme Pterodactylusa bile dovoljno različite od kratkorepih formi da bi se svrstale u podrod, te je svoju novu vrstu nazvao Pterodactylus (Rhamphorhynchus) gemmingi po primjerku u posjedstvu kolekcionara kapetana Carla Eminga von Gemminga, kojeg je ovaj kasnije prodao za tri hiljade guldena Muzeju Teylers u Haarlemu.[9] Von Meyer je tek 1847. uzdigao Rhamphorhynchus u puni rod i službeno uključio u njega obje do tada poznate dugorepe vrste Pterodactylusa, R. longicaudus (izvornu vrstu sa dugim repom) i R. gemmingi.[10] Nomenklaturni tip roda Rhamphorhynchus je R. longicaudus; njegov holotip je također prodan Muzeju Teylers, gdje se još uvijek nalazi pod nazivom TM 6924.

Izvorna vrsta, Pterodactylus muensteri, ostala je pogrešno klasificirana do ponovno procjene koju je Richard Owen objavio u knjizi 1861. godine, u kojoj ju je preimenovao u Rhamphorhynchus münsteri.[11] Holotip R. muensteri, kojeg su opisali Münster i Goldfuss, izgubljen je tokom Drugog svjetskog rata. U slučaju da je prvobitni holotip izgubljen ili nedovoljno očuvan, uzima se novi primjerak ili neotip. Peter Wellnhofer je odbio odrediti neotip u svom pregledu tog roda iz 1975. godine, zato što su u muzejskim kolekcijama još uvijek postojali brojni kvalitetni odljevi izvornog primjerka.[12] Oni mogu služiti kao plastotipovi.

Do 1990-ih (i nakon Wellnfoferovog spajanja mnogih prethodno imenovanih vrsta), iz solnhofenskog je krečnjaka u Njemačkoj priznato oko pet vrsta roda Rhamphorhynchus, kao i još nekoliko iz Afrike, Španije i UK-a zasnovanih na fragmentarnim ostacima.[3][12] Većina solnhofenskih vrsta razlikuje se na osnovu veličine i osobina vezanih za veličinu, kao što je relativna dužina lubanje.[12]

Restaurirana lubanja

Istraživač pterosaura, Chris Bennett, je 1995. objavio opširan pregled trenutno priznatih njemačkih vrsta. Bennett je zaključio da su sve, navodno različite, njemačke vrste zapravo jedinke različite starosti i pripadnici jedne te iste vrste, R. muensteri, pri čemu su manji primjerci bili mladunci, a veći odrasle jedinke. Bennettov članak nije obuhvatio britanske i afričke vrste, iako je sugerirao da bi se one trebale smatrati prelaznim pripadnicima porodice Rhamphorhynchidae i ne nužno vrstama samog roda Rhamphorhynchus. Unatoč smanjenju roda na samo jednu vrstu, nomenklaturni tip ostaje R. longicaudus.[12]

Kladogram (porodično stablo) ramforinkida dolje rezultat je velike filogenetske analize koju su Andres & Myers objavili 2013.[13]

 Breviquartossa 
 Rhamphorhynchidae 


Scaphognathus crassirostris



 Rhamphorhynchinae 

Dorygnathus banthensis





Cacibupteryx caribensis



Nesodactylus hesperius



Rhamphorhynchus muensteri





Harpactognathus gentryii




Angustinaripterus longicephalus



Sericipterus wucaiwanensis








Paleobiologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Odrastanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Primjerak sa krilcem na repu, Royal Ontario Museum

Tradicionalno se uzimalo da su velike varijacije u veličini među primjercima Rhamphorhynchusa predstavljale varijacije među vrstama. Međutim, Benett je 1995. u jednom članku tvrdio da te "vrste" zapravo predstavljaju različite uzraste jedne vrste, Rhamphorhynchus muensteri, od tek izlegle mladunčadi do odraslih. Slijedeći tu interpretaciju, Bennett je pronašao nekoliko važnih promjena koje su se javljale kod jedinki R. muensteri dok su odrastale.[12]

Mladunci Rhamphorhynchusa imali su relativno kratke lubanje sa velikim očima, a bezubi vrh čeljusti sličan kljunu bio je kraći nego kod odraslih. Zaobljeni, tupi vrh donje čeljusti s vremenom je postajao tanji i zašiljeniji. Na kraju donje čeljusti bi se kod odraslih Rhamphorhynchusa također razvila snažna kuka usmjerena prema gore. Broj zuba je ostajao isti, mada su oni postajali kraći i zdepastiji, moguće radi hvatanja većeg i snažnijeg plijena. Karlični i rameni pojas srastali bi sa starošću, a do punog srastanja ramenog pojasa došlo bi nakon prve godine života.[12]

Oblik repnog krilca također se mijenjao među primjercima Rhamphorhynchusa različite starosti. Kod mladunaca je krilce bilo plitko u odnosu na rep i otprilike ovalno, u obliku lancete. S rastom, repno krilce poprimalo je oblik dijamanta, a kod najvećih je jedinki bilo trougaono.[12]

R. intermedius, malen primjerak koji bi mogao pripadati mladuncu R. muensteri

Najmanji poznati primjerak Rhamphorhynchusa ima raspon krila od samo 290 milimetara; međutim, nevjerovatno je da je čak i tako malena jedinka bila sposobna za let. Bennett je ispitao dvije mogućnosti za tek izleglu mladunčad: da su bili čučavci, tj. zahtijevali određeni period njege od strane roditelja prije napuštanja gnijezda, ili da su bili potrkušci, dovoljno veliki mladi sposobni za let. Ako su bili potrkušci, Bennett je sugerirao da bi legla bila malena, sa samo dva do tri jajeta po leglu, kako bi se nadomjestila relativno velika veličina tek izleglih mladunaca. Bennett nije nagađao o tome koja je opcija vjerovatnija, iako otkriće jednog embrija pterosaura (Avgodectes) sa jako okoštalim kostima ukazuje na to da su pterosauri generalno bili potrkušci, sposobni za let odmah nakon izleganja, sa minimalnom roditeljskom njegom.[14] Ovu teoriju usporilo je histološko istraživanje Rhamphorhynchusa, koje je pokazalo da je nakon brzog rasta slijedio produžen period sporog rasta.[15]

Metabolizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Odredivši da primjerci Rhamphorhynchusa predstavljaju jedinke različite dobi, Bennett je uspio procijeniti stopu rasta tokom jedne godine usporedivši veličinu jednogodišnjih i dvogodišnjih primjeraka. Otkrio je da je prosječna stopa rasta tokom prve godine života Rhamphorhynchusa iznosila 130% do 173%, malo brže od stope rasta kod aligatora. Rast se vjerovatno znatno usporavao nakon spolne zrelosti, pa bi im trebalo više od tri godine da dostignu maksimalnu odraslu veličinu.[12]

Ta stopa rasta mnogo je sporija od one kod velikih pterosaura pterodaktiloida, kao što je Pteranodon, koji su dostizali gotovo pa punu veličinu u prvoj godini života. Uz to pterodaktiloidi su imali određen rast, što znači da su dostizali ustaljenu maksimalnu odraslu veličinu i prestajali rasti nakon toga. Prethodne pretpostavke o visokoj stopi rasta kod ramforinkoida zasnivale su se na tome da su morali biti toplokrvni kako bi bili aktivni letači. Toplokrvne životinje, kao što su današnje ptice i šišmiši, obično imaju visoku stopu rasta do odrasle dobi i određen rast. Budući da nema dokaza ni za jedno od to dvoje kod Rhamphorhynchusa, Bennett je smatrao da su njegovi zaključci u skladu sa ektotermnim metabolizmom, iako je preporučio da bi se trebalo izvršiti još istraživanja. Hladnokrvni Rhamphorhynchus, sugerirao je Bennett, izležavao bi se na suncu ili razmahivao mišiće kako bi akumulirao dovoljno energije za nalete letenja, a hladio bi se do temperature svoje okoline kada nije bio aktivan kako bi sačuvao energiju, kao današnji gmazovi.[12]

Spolni dimorfizam[uredi - уреди | uredi izvor]

I Koh Ting-Pong i Peter Wellnhofer prepoznali su dvije različite grupe među odraslim jedinkama Rhamphorhynchus muensteri, koje se razlikuju po proporcijama vrata, krila, stražnjih udova, ali naročito po omjeru dužine lubanje i ramene kosti. Oba istraživača naglasila su da su primjerci te dvije grupe pronađeni otprilike u omjeru 1:1, zbog čega su ih interpretirali kao različite spolove.[3][16] Bennett je tražio znakove spolnog dimorfizma kod Rhamphorhynchusa koristeći se statističkom analizom i zaključio je da se primjerci doista jesu dijelili na jedinke s malenom i jedinke s velikom glavom. Međutim, bez ikakvih poznatih varijacija u pravoj formi kostiju ili mekog tkiva (morfoloških razlika), smatrao je slučaj za spolni dimorfizam neuvjerljivim.[12]

Usmjerenje glave[uredi - уреди | uredi izvor]

John Conwayev prikaz

Tim istraživača pod vođstvom Lawrencea Witmera 2003. je istražio anatomiju mozga nekoliko tipova pterosaura, uključujući Rhamphorhynchus muensteri, koristeći odljeve moždane šupljine koje su stvorili CAT skeniranjem njihovih lubanja. Usporedbama sa današnjim životinjama, uspjeli su procijeniti razne fizičke atribute pterosaura, uključujući usmjerenje glave tokom leta i koordinaciju mišića membrane krila. Witmer i njegov tim ustanovili su da je Rhamphorhynchus držao glavu paralelno sa tlom zbog usmjerenja koštanog labirinta unutrašnjeg uha, koji kod životinja ima ulogu u održavanju ravnoteže. Za razliku od njega, pterosauri pterodaktiloidi, kao što je Anhanguera, obično su držali glavu pod uglom prema dolje, i u letu i na tlu.[17]

Obrasci aktivnosti tokom dana[uredi - уреди | uredi izvor]

Usporedbe bjeloočnih prstenova kod Rhamphorhynchusa i današnjih ptica i gmazova ukazuju na to da je možda bio aktivan noću i da se ponašao slično kao današnje noćne morske ptice. To možda također ukazuje na particioniranje niša sa tadašnjim pterosaurima koji su bili aktivni tokom dana, kao što su Scaphognathus i Pterodactylus.[18]

Ekologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Fosilni primjerak WDC CSG 255, uključujući i Rhamphorhynchusa sa ribom Leptolepides u ždrijelu, uhvaćen u čeljustima Aspidorhynchusa

Otkriveno je nekoliko krečnjačkih ploča na kojima se fosili Rhamphorhynchusa nalaze zajedno sa ganoidskom ribom Aspidorhynchus. Na jednom od tih primjeraka, čeljusti Aspidorhynchusa prolaze kroz krila Rhamphorhynchusa. Rhamphorhynchus također ima ostatke malene ribe, moguće Leptolepidesa, u grlu. Ta ploča, katalogizirana kao WDC CSG 255, možda predstavlja dva nivoa grabežljivosti; jedan kod Rhamphorhynchusa i jedan kod Aspidorhynchusa. U opisu primjerka WDC CSG 255 iz 2012. godine, istraživači su predložili da je jedinka Rhamphorhynchusa bila uhvatila Leptolepidesa u niskom letu nad vodom. Dok je Leptolepides prolazio niz ždrijelo, veliki Aspidorhynchus napao je iz vode i slučajno probio membranu lijevog krila Rhamphorhynchusa svojim oštrim kljunom. Zubi u njegovoj njušci uhvatili su se u zamku u vlaknastom tkivu membrane krila, te dok se riba batrgala kako bi se oslobodila, lijevo krilo Rhamphorhynchusa povučeno je prema nazad u iskrivljenu poziciju koja se može vidjeti na fosilu. Susret je završio smrću obije jedinke, najvjerovatnije zato što su obije potonule u anoksičan sloj u vodi, zbog čega je ribi ponestalo kisika. Moguće je da su se očuvali zajedno zato što je teža glava Aspidorhynchusa spriječila podizanje mnogo lakšeg tijela Rhamphorhynchusa.[19]

Vrste[uredi - уреди | uredi izvor]

Rhamphorhynchus sp., Houston Museum of Natural Science
Holotip R. gemmingi, Teylers Museum, Haarlem
Primjerak prvobitno priključen R. intermedius sa repnim krilcem
Odljev bezglavog primjerka R. muensteri prvobitno priključenog vrsti R. longicaudus, Oxford University Museum of Natural History. Glava je rekonstruirana za odljev.

Veliki broj vrsta Rhamphorhynchusa dobio je naziv, ali većina istraživača ih smatra godišnjim klasama R. muensteri. Trenutno priznati primjerci roda Rhamphorhynchus prethodno su objavljeni pod sljedećim mlađim sinonimima:[20]

Upamtiti da je Rhamphorhynchus također rod orhideja, kojeg je 1977. imenovao botaničar L.A. Garay. U biološkoj nomenklaturi, isti se naziv smije koristiti za životinju ako je već iskorišten za biljku i obratno.

Sinonimi[uredi - уреди | uredi izvor]

Sinonimi za Rhamphorhynchus muensteri:

  • R. longicaudus (Münster, 1839) von Meyer, 1846
    • Pterodactylus longicaudus Münster, 1839
  • R. gemmingi (von Meyer, 1846) von Meyer, 1855
    • Pterodactylus lavateri von Meyer, 1838a
    • Ornithopterus lavateri (von Meyer, 1838a) von Meyer, 1838b
    • Pterodactylus gemmingi von Meyer, 1846
    • Pterodactylus (Rhamphorhynchus) gemmingi von Meyer, 1846
    • Rhamphorhynchus (Pterodactylus) gemmingi (von Meyer, 1846) von Meyer, 1855
    • R. suevicus O. Fraas, 1855
    • Pterodactylus hirundinaceus Wagner, 1857
    • R. curtimanus Wagner, 1858
    • R. longimanus Wagner, 1858
    • R. meyeri Owen, 1870
    • R. phyllurus Marsh, 1882
    • Pteromonodactylus phyllurus (Marsh, 1882) Teryaev, 1967
  • R. longiceps Woodward, 1902
    • R. kokeni F. Plieninger, 1907
    • R. megadactylus von Koenigswald, 1931
    • R. carnegiei Koh, 1937
  • Rhamphorhynchus intermedius Koh, 1937
    • R. intermedius var. brevialata Koh, 1937

Neizvjesne vrste[uredi - уреди | uredi izvor]

Neizvjesne vrste roda Rhamphorhynchus:

  • R. jessoni (Lydekker, 1890)
  • R. tendagurensis (Peck, 1931)

"Odontorhynchus"[uredi - уреди | uredi izvor]

"Odontorhynchus" aculeatus je zasnovan na lubanji sa donjom vilicom, koja je sada izgubljena. Ta čeljust navodno se razlikovala po tome što je na vrhu donje vilice imala dva spojena zuba, a ni jedan na vrhu gornje vilice. Duga je 6,5-7 cm, što ju je činilo manjom formom.[21] Stolley, koji je opisao taj primjerak 1936. godine, tvrdio je da se R. longicaudus također treba reklasificirati u rod "Odontorhynchus". I Koh i Wellnhofer su odbacili tu ideju, tvrdeći da je "Odontorhynchus" bio mlađi sinonim za R. longicaudus.[3][16] Bennett se složio sa njihovim procjenama i uključio i "Odontorhynchus" i R. longicaudus kao sinonime za R. muensteri.[12]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Rhamphorhynchus." In: Cranfield, Ingrid (ed.). The Illustrated Directory of Dinosaurs and Other Prehistoric Creatures. London: Salamander Books, Ltd. Pp. 302-305.
  2. Broili, F. (1927). "Ein Exemplar von Rhamphorhynchus mit Resten von Schwimmhaut". Sitzungs-Berichte der bayerischen Akademie der Wissenschaften mathematisch naturwissenschaftlichen Abteilung 1927: 29–48. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Wellnhofer, P. (1975). "Die Rhamphorhynchoidea (Pterosauria) der Oberjura-Plattenkalke Süddeutschlands". Palaeontographica A 148: 1–33. , 148: 132-186, 149: 1-30.
  4. Bennett, S.C. (2002). "Soft tissue preservation of the cranial crest of the pterosaur Germanodactylus from Solnhofen". Journal of Vertebrate Paleontology 22 (1): 43–48. doi:10.1671/0272-4634(2002)022[0043:STPOTC]2.0.CO;2. 
  5. Münster, G. Graf zu. (1830). "Nachtrag zu der Abhandlung des Professor Goldfuss über den Ornithocephalus Münsteri (Goldf.)." Bayreuth, 8 p.
  6. Goldfuss, G.A. (1831). "Beiträge zur Kenntnis verschiedener Reptilien der Vorwelt". Nova Acta Academiae Caesareae Leopoldino-Carolinae Germanicae Naturae Curiosorum 15: 61–128. 
  7. Münster, G.G. (1839). "Ueber einige neue Versteinerungen in der lithographischen Schiefer von Baiern". Neues Jahrbuch für Mineralogie, Geologie, und Palaeontologie 1839: 676–682. 
  8. Meyer, H. von. (1845). "System der fossilen Saurier [Taxonomy of fossil saurians]". Neues Jahrbuch für Mineralogie, Geognosie, Geologie und Petrefakten-Kunde 1845: 278–285. 
  9. Meyer, H. von. (1846). "Pterodactylus (Rhamphorhynchus) gemmingi aus dem Kalkschiefer von Solenhofen". Palaeontographica 1: 1–20. 
  10. Meyer, H. von. (1847). "Homeosaurus maximiliani und Rhamphorhynchus (Pterodactylus) longicaudus, zwei fossile Reptilien aus der Kalkschiefer von Solenhofen." 4X, Frankfurt, 22 p.
  11. Owen, R. (1861). Palaeontology, or a Systematic Summary of Extinct Animals and their Geological Relations. Adam and Charles Black, Edinburgh, 1-463.
  12. 12,00 12,01 12,02 12,03 12,04 12,05 12,06 12,07 12,08 12,09 12,10 Bennett, S. C. (1995). "A statistical study of Rhamphorhynchus from the Solnhofen Limestone of Germany: Year-classes of a single large species". Journal of Paleontology 69: 569–580. 
  13. DOI:10.1017/S1755691013000303
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  14. Wang, X.; Zhou, Z. (2004). "Pterosaur embryo from the Early Cretaceous". Nature 429 (6992): 623. PMID 15190343. doi:10.1038/429621a. 
  15. DOI:10.1371/journal.pone.0031392
    This citation will be automatically completed in the next few minutes. You can jump the queue or expand by hand
  16. 16,0 16,1 Koh (1937). "Untersuchungen über die Gattung Rhamphorhynchus". Neues Jahrbuch für Mineralogie, Geologie und Palaeontologie, Beilage-Band 77: 455–506. 
  17. Witmer, L.M., S. Chatterjee, J. Franzosa, T. Rowe, and R. C. Ridgely. (2004). "Neuroanatomy and vestibular apparatus of pterosaurs: Implications for flight, posture, and behavior." Annual Meeting of the Society of Integrative and Comparative Biology, New Orleans, LA. Integrative and Comparative Biology, 43(6): 832. [1]
  18. Schmitz, L.; Motani, R. (2011). "Nocturnality in Dinosaurs Inferred from Scleral Ring and Orbit Morphology". Science 332 (6030): 705–8. PMID 21493820. doi:10.1126/science.1200043. 
  19. Frey, E.; Tischlinger, H. (2012). "The Late Jurassic pterosaur Rhamphorhynchus, a frequent victim of the ganoid fish Aspidorhynchus?". PLoS ONE 7 (3): e31945. doi:10.1371/journal.pone.0031945. 
  20. Olshevsky, G. (2001), "Re: Pterosaur Help", discussion group, The Dinosaur Mailing List, viewed January 10, 2009. http://dml.cmnh.org/.
  21. Stolley, E. (1936). "Odontorhynchus aculeatus novo. gen. novo. sp., Ein neuer Rhamphorhynchide von Solnhofen. Neues Jahrbuch für Mineralogie, Geololgie, und Paläontologie". Beilage-Band 75: 543–564.