Relja Bašić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Relja Bašić
Nema slobodne slike
Rođen/a Relja Prišlin
14. februar 1930. (1930-02-14)
Zagreb, Kraljevina Jugoslavija
Umro/la 7. april 2017. (dob: 87)
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Jugoslaven, Hrvat
Etnicitet Židov[1]
Državljanstvo Hrvatska
Alma mater Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Politička partija HSLS
Suprug/a/zi/ge Sonja (Antić) Bašić
Djeca Nina Bašić
Nika Bašić
Roditelji Ivo Prišlin
Elly Bašić
Mladen Bašić (očuh)

Relja Bašić (rođeno ime Relja Prišlin) (Zagreb, 14. veljače 1930. – Zagreb, 7. travnja 2017.), jugoslavenski i hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Relja Bašić je rođen u Zagrebu 14. veljače 1930 godine. Njegova majka Elly Bašić je bila poznata glazbena pedagoginja i pijanistica, a otac Ivo Prišlin skladatelj. Bašić je židovskog podrijetla sa majčine strane.[2][3] Oca su mu ubili četnici popa Đujića 1941. godine.[4] Prezime je dobio po svome očuhu dirigentu Mladenu Bašiću nakon što mu se majka preudala.[5][2] Relja je u Zagrebu pohađao Evangeličku školu u kojoj je bilo jako mnogo židovske djece. Njegova majka ga je ispisala iz četvrtog razreda zato što se škola počela orijentirati ka nacionalsocijalizmu kada je Adolf Hitler anektirao Austriju.[6] Njega i majku je od progona ustaškog režima štitila činjenica da mu je majka bila u braku sa Mladenom Bašićem koji je 1942. i formalno posinio Relju.[4]

Nakon Drugog svjetskog rata Relja je diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi doktora Branka Gavelle. Na filmu je debitirao već za vrijeme studija u antologijskom Koncertu (1954) Branka Belana, jednom od najvažnijih i najboljih ostvarenja jugoslavenskog filma. Time samo najavljuje još istaknutije uloge u filmovima koji su promijenili tijek hrvatske i jugoslavenske kinematografije, poput Ronda Zvonimira Berkovića za kojeg osvaja i Zlatnu Arenu u Puli 1966. godine. Njegova interpretacija muškarca čiji je brak utonuo u krizu obilježila je film koji je najavio potpuno nova razmišljanja u filmskome mediju, i van naših prostora. God. 1970. Relja je ulogom gosp. Fulira u Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, postao ikonom urbanog hrvatskog folklora.

Nakon karijere u Hrvatskom narodnom kazalištu (1956–1968), odlučio je prijeći u slobodne umjetnike. God. 1974. osnovao je Teatar u gostima, kojeg je vodio više od 30 godina. Odigrao je više od 4700 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Samo u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, odigrao je više od 100 predstava. Njegova filmska karijera izbrojala je čak 56 domaća i 71 strani naslov, uključujući suradnje s nekim od najvećih imena europskog i svjetskog filma, kao što su Volker Schlöndorff, Peter Ustinov, Abel Gance, Robert Hossein, Lamont Johnson, James Cellan Jones, Alexandre Astruce, Mauro Bolognini, Wojtech Jasny.

Uloge u hrvatskim i jugoslavenskim produkcijama, bile su odreda u ostvarenjima koja su obilježila filmsko stvaralaštvo na ovim prostorima: Opsada (Branko Marjanović, 1956), Čovik od svita (Obrad Gluščević, 1965), Imam dvije mame i dva tate (Krešo Golik, 1968), Pozdravi Mariju (Matjaž Klopčič, 1969), Nedjelja (Lordan Zafranović, 1969), Put u Raj (Mario Fanelli, 1970), Kužiš stari moj (Vanča Kljaković, 1973), Izbavitelj (Krsto Papić, 1976), Usporeno kretanje (Vanča Kljaković, 1979), Kiklop (Antun Vrdoljak, 1982), Ljubavna pisma s predumišljajem (Zvonimir Berković, 1985).

Relja je dobitnik niza najviših priznanja: nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, nagrade Dubravko Dujšin, Sterijine nagrade, Povelje grada Zagreba, pulske Zlatne arene, Zlatne nagrade Motovun film festivala, i mnogih drugih.

Od 1990. Relja je postao aktivan u politici kao član Hrvatske socijalno-liberalne stranke. God. 1992. tijesno je izgubio na parlamentarnim izborima kao HSLS-ov kandidat u Zagrebu od HDZ-ovog kandidata Nedjeljka Mihanovića. God. 1993. izabran je kao HSLS-ov kandidat u Županijski dom Sabora.

Bio je aktivan u mnogim humanitarnim organizacijama u Hrvatskoj te član glavnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Njegov dugotrajan doprinos razvoju interkulturnog dijaloga, raznolikosti i umjetnosti kulminirao je imenovanjem za UNESCO-vog Umjetnika za mir, priznanje koje se odaje samo najistaknutijim i najutjecajnijim umjetnicima svijeta. Relja Bašić radio je kako kroz UNESCO, tako i kroz nove projekte u kazalištu i na filmu.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. ((en)) Holocaust Survivors and Victims Database: Relja Basic. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 21. 3. 2014
  2. 2,0 2,1 Snješka Knežević, 2011, str. 106
  3. Boris Homovec (8. ožujka 2015). NACIONAL DONOSI EKSKLUZIVNI INTERVJU Relja Bašić: ‘Moji uzori Savka i Vlado Gotovac bili bi duboko nesretni Hrvatskom danas’. Nacional. Preuzeto 20. studenoga 2015 „Ovaj rođeni Zagrepčanin po majci Elly Bašić, renomiranoj pijanistici i glazbenoj pedagoginji je Židov, dok je prezime naslijedio od očuha Mladena Bašića, dirigenta.
  4. 4,0 4,1 Nenad Polimac (11. siječnja 2015). ‘Akademik Šulek me spremao za veliku violinističku karijeru, ali vidio mi je modrice po rukama i shvatio da mi je hokej važniji’. Jutarnji list. Preuzeto 21. ožujka 2014
  5. Relja Bašić - svjetski glumac sa zagrebačkim štihom. Nacional. Arhivirano iz originala na 21. ožujka 2014. Preuzeto 21. ožujka 2014
  6. Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Nataša Barac; Nova kazališna scena u Židovskoj općini Zagreb (Relja Bašić: "Bio sam zaljubljen u Leu Deutsch"); stranica 8; broj 107, studeni / prosinac 2008

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb, Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]