Relja Bašić
| Relja Bašić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Relja Prišlin 14. februara 1930. Zagreb, Kraljevina Jugoslavija |
| Smrt | 7. aprila 2017. (dob: 87) Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Jugoslaven, Hrvat |
| Etnicitet | Židov[1] |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Alma mater | Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu |
| Politička stranka | HSLS |
| Suprug/a | Sonja (Antić) Bašić |
| Djeca | Nina Bašić Nika Bašić |
| Roditelji | Ivo Prišlin Elly Bašić Mladen Bašić (očuh) |
Relja Bašić (rođeno ime Relja Prišlin) (Zagreb, 14. veljače 1930. – Zagreb, 7. travnja 2017.), jugoslavenski i hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac.
Relja Bašić je rođen u Zagrebu 14. veljače 1930 godine. Njegova majka Elly Bašić je bila poznata glazbena pedagoginja i pijanistica, a otac Ivo Prišlin skladatelj. Bašić je židovskog podrijetla sa majčine strane.[2][3] Oca su mu ubili četnici popa Đujića 1941. godine.[4] Prezime je dobio po svome očuhu dirigentu Mladenu Bašiću nakon što mu se majka preudala.[2][5] Relja je u Zagrebu pohađao Evangeličku školu u kojoj je bilo jako mnogo židovske djece. Njegova majka ga je ispisala iz četvrtog razreda zato što se škola počela orijentirati ka nacionalsocijalizmu kada je Adolf Hitler anektirao Austriju.[6] Njega i majku je od progona ustaškog režima štitila činjenica da mu je majka bila u braku sa Mladenom Bašićem koji je 1942. i formalno posinio Relju.[4]
Nakon Drugog svjetskog rata Relja je diplomirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u klasi doktora Branka Gavelle. Na filmu je debitirao već za vrijeme studija u antologijskom Koncertu (1954) Branka Belana, jednom od najvažnijih i najboljih ostvarenja jugoslavenskog filma. Time samo najavljuje još istaknutije uloge u filmovima koji su promijenili tijek hrvatske i jugoslavenske kinematografije, poput Ronda Zvonimira Berkovića za kojeg osvaja i Zlatnu Arenu u Puli 1966. godine. Njegova interpretacija muškarca čiji je brak utonuo u krizu obilježila je film koji je najavio potpuno nova razmišljanja u filmskome mediju, i van naših prostora. God. 1970. Relja je ulogom gosp. Fulira u Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika, postao ikonom urbanog hrvatskog folklora.
Nakon karijere u Hrvatskom narodnom kazalištu (1956–1968), odlučio je prijeći u slobodne umjetnike. God. 1974. osnovao je Teatar u gostima, kojeg je vodio više od 30 godina. Odigrao je više od 4700 predstava u Hrvatskoj i inozemstvu. Samo u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, odigrao je više od 100 predstava. Njegova filmska karijera izbrojala je čak 56 domaća i 71 strani naslov, uključujući suradnje s nekim od najvećih imena europskog i svjetskog filma, kao što su Volker Schlöndorff, Peter Ustinov, Abel Gance, Robert Hossein, Lamont Johnson, James Cellan Jones, Alexandre Astruce, Mauro Bolognini, Wojtech Jasny.
Uloge u hrvatskim i jugoslavenskim produkcijama, bile su odreda u ostvarenjima koja su obilježila filmsko stvaralaštvo na ovim prostorima: Opsada (Branko Marjanović, 1956), Čovik od svita (Obrad Gluščević, 1965), Imam dvije mame i dva tate (Krešo Golik, 1968), Pozdravi Mariju (Matjaž Klopčič, 1969), Nedjelja (Lordan Zafranović, 1969), Put u Raj (Mario Fanelli, 1970), Kužiš stari moj (Vanča Kljaković, 1973), Izbavitelj (Krsto Papić, 1976), Usporeno kretanje (Vanča Kljaković, 1979), Kiklop (Antun Vrdoljak, 1982), Ljubavna pisma s predumišljajem (Zvonimir Berković, 1985).
Relja je dobitnik niza najviših priznanja: nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, nagrade Dubravko Dujšin, Sterijine nagrade, Povelje grada Zagreba, pulske Zlatne arene, Zlatne nagrade Motovun film festivala, i mnogih drugih.
Od 1990. Relja je postao aktivan u politici kao član Hrvatske socijalno-liberalne stranke. God. 1992. tijesno je izgubio na parlamentarnim izborima kao HSLS-ov kandidat u Zagrebu od HDZ-ovog kandidata Nedjeljka Mihanovića. God. 1993. izabran je kao HSLS-ov kandidat u Županijski dom Sabora.
Bio je aktivan u mnogim humanitarnim organizacijama u Hrvatskoj te član glavnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Njegov dugotrajan doprinos razvoju interkulturnog dijaloga, raznolikosti i umjetnosti kulminirao je imenovanjem za UNESCO-vog Umjetnika za mir, priznanje koje se odaje samo najistaknutijim i najutjecajnijim umjetnicima svijeta. Relja Bašić radio je kako kroz UNESCO, tako i kroz nove projekte u kazalištu i na filmu.
- ↑ (en) „Holocaust Survivors and Victims Database: Relja Basic”. United States Holocaust Memorial Museum. Arhivirano iz originala na datum 2014-03-01. Pristupljeno 21. 3. 2014.
- 1 2 Snješka Knežević, 2011, str. 106
- ↑ Boris Homovec (8. ožujka 2015). „NACIONAL DONOSI EKSKLUZIVNI INTERVJU Relja Bašić: ‘Moji uzori Savka i Vlado Gotovac bili bi duboko nesretni Hrvatskom danas’”. Nacional. Pristupljeno 20. studenoga 2015. »Ovaj rođeni Zagrepčanin po majci Elly Bašić, renomiranoj pijanistici i glazbenoj pedagoginji je Židov, dok je prezime naslijedio od očuha Mladena Bašića, dirigenta.«
- 1 2 Nenad Polimac (11. siječnja 2015). „‘Akademik Šulek me spremao za veliku violinističku karijeru, ali vidio mi je modrice po rukama i shvatio da mi je hokej važniji’”. Jutarnji list. Pristupljeno 21. ožujka 2014.
- ↑ „Relja Bašić - svjetski glumac sa zagrebačkim štihom”. Nacional. Arhivirano iz originala na datum 21. ožujka 2014. Pristupljeno 21. ožujka 2014.
- ↑ Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hrvatskoj); Nataša Barac; Nova kazališna scena u Židovskoj općini Zagreb (Relja Bašić: "Bio sam zaljubljen u Leu Deutsch"); stranica 8; broj 107, studeni / prosinac 2008
- Snješka Knežević, Aleksander Laslo (2011). Židovski Zagreb. Zagreb: AGM, Židovska općina Zagreb. ISBN 978-953-174-393-8.
- Relja Bašić na sajtu IMDb