Nela Eržišnik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Nela Eržišnik (Banja Luka, 18. lipnja 1922. - Volosko, 14. kolovoza 2007.), hrvatska komičarka, rođena pod imenom Nevenka Maras, a potom uzela ime Marija Blažević.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Djetinjstvo i mladost[uredi - уреди | uredi izvor]

Rodila se u obitelji Ivana i Matilde Marasa u Banja Luci.

Djetinjstvo je provela u Gospiću i Otočcu, gdje je završila pučku školu i tri razreda gimnazije. S obitelji se preselila u Zagreb 1935., gdje je završila gornjogradsku gimnaziju. Kao mlada djevojka u doba NDH radila je u glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici. Poslije Drugog svjetskog rata završila je 1948. studij glume na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu.

Glumačka karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Glumačku karijeru počela je u Hrvatskom narodnom kazlištu, a 1953. prelazi u Zagrebačko dramsko kazalište (kasnije Kazalište Gavella). Proslavila se osobito 1952. naslovnom ulogom u AristofanovojLisistrati“. Kazališnu karijeru završila je naprasno naslovnom ulogom u NušićevojGospođi ministarki.“

Filmsku karijeru počela je 1950-ih i 1960-ih godina kao filmska glumica u hrvatskim filmovima „Sinji galeb (1953)“, „Jubilej gospodina Ikla (1955)“, „Ne okreći se, sine“, „Svoga tela gospodar (1957)“, „Samo ljudi (1957)“, „H-8“, „Signali nad gradom (1960)“, „Martin u oblacima (1961)“, „Breza (1967)“.

Komičarka[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem pedesetih godina u humorističnoj emisiji Radio Zagreba "Porodica Veselić" javlja se kao kućna pomoćnica Marica Hrdalo, čiji lik razvija i u drugim radioemisijama (Veselo veče, Vesela revija) i javnim nastupima, te kao obična, jednostavna žena komentira aktualnosti u zemlji i u svijetu te stiče osobitu popularnost. Drugi lik koji je paralelno tumačila bila je lička seljanka tetka Ika (Ikača). Kao komičarka obišla je mnoge krajeve i zemlje te imala velik broj susreta s publikom. Među njezinim poštovateljima bio je i Josip Broz Tito.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Za vrijeme Domovinskog rata podržavala je obranu Hrvatske. Početkom 2000-ih privukla je pozornost otvorenim pismom što ga je poslala Miodragu Petroviću Čkalji, srpskom komičaru, kad je čula da ovaj njezin kolega i komičarska legenda nekadašnje Jugoslavije trpi krajnje siromaštvo kao zaboravljeni umirovljenik.

2003. objavljena je njezina autobiografska knjiga „Moja tri života“.

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

2006. je dobila nagradu 3. nagradu Dubravko Horvatić, za memoarsku prozu objavljenu u Hrvatskom slovu 2005. godine.