Lelezi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Lelezi (starogrčki: Λέλεγες) naziv je za domordačko stanovništvo egejske obale, koje se razlikovalo od Pelazga, Ahejaca bronzanog doba, kritskih Minojaca, kikladskih Telhina i Tirenjana. Drevni Grci na istorijskoj se pozornici pojavljuju kao mešavina ovih šest naroda. Razlika između Lelega i Karijaca, koji su živeli na jugozapadu Anatolije, ostaje nejasna. Prema Homeru, Lelezi su bili zasebno anatolsko pleme;[1] Međutim, Herodot da je zapravo "Lelezi" bilo staro ime Karijaca.[2] Filip iz Teangele, koji je u 4. veku pne. napisao jednu istoriju Karije, sugerisao je da su Lelezi održavali veze s Mesenijom, Lakonijom, Lokridom i drugim oblastima kopnene Grčke i nakon što su ih u Maloj Aziji nadvladali Karijci.[3]

Etimologija[uredi | uredi kod]

Smatra se da ime "Lelezi" nije endonim, odnosno da ti ljudi sebe nisu tako nazivali na jeziku kojim su govorili, a od koga je odavno nestalo svakoga traga. Umesto toga, u bronzano doba koristio se termin Lulahi na luvijskom jeziku, kojim su govorili Hetiti u Anatoliji: na jednom hetitskom kuneiformnom natpisu sveštenicima i slugama u hramu nalaže se da izbegavaju razgovor s Lulahima i stranim trgovcima.[4] Pretpostavlja se da se to odnosi na strance. Prema, Vitaliju Ševoroškinu, primenivši taj termin na ljude koji su živeli u oblastima koji će kasnije postati Karija i Likija, "Lelezi" su možda bili pokušaj transliteracije termina lulahi na grčki jezik.

Prema kasnijim predanjima, zabeleženim u Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci,[5] i kod Pausanije,[6] ime "Lelezi" izvlačilo se iz imena eponimnog kralja Lelega; sličnu etimologiju, koja govori o jednom legendarnom osnivaču, beleže grčki mitografi za gotovo svako grčko pleme: "Leleg i Lelezi, ma kakav bio njihov istorijski značaj, poslužili su kao prazan list papira na koji se mogla ucrtati Lakonija i sve ono što je ona predstavljala", primetio je Ken Dowden.[7]

Anatolija[uredi | uredi kod]

U Homerovoj Ilijadi Lelezi su predstavljeni kao saveznici Trojanaca,[8] premda nisu navadeni u katalogu brodova u drugom pevanju, a ne navodi se ni njihova domovina. Prikazani su kao različiti od Karijaca, s kojim ih neki kasniji pisci mešaju; imaju svog kralja, po imenu Altes, te grad Pedas, koji je Ahilej razorio. Topografsko ime "Pedas" pojavljuje se u vezi s nekoliko drevnih mesta: blizu Kizika u Troadi na reci Satniois, zatim u Kariji, kao i u Meseniji, kako navodi Encyclopaedia Britannica u izdanju iz 1911. Gargara u Troadi smatrala se leleškim gradom. Alkej, pesnik iz 7. ili 6. veka pne., naziva grad Antandar u Troadi leleškim, ali ga kasnije Herodot zove "pelaškim", pa su možda ta dva termina za Grke u određenoj meri predstavljala sinonime.

Ferekid sa Lerosa (oko 480. pne.) smatrao je da su Lelezi nastanjivali karijsku obalu, od Efesa do Fokeje, uključujući i ostrva Samos i Hios, dok prave Karijce smešta dalje na istoku, od Efesa do Mileta. Ukoliko ova tvrdnja zaista potiče od Ferekida, koji je poticao iz tih krajeva i bio vrlo učen, ona svakako ima veliku težinu.

Pausanija kaže da je čuo kako je boginjin hram u Efesu stariji od tamošnje jonske kolonije, nakon čijeg osnivanja je ponovo posvećen, ovaj put kao Afroditin. Navodi sa sigurnošću da je hram mnogo godina stariji od migracije Jonjana u te krajeve i da je stariji čak i od svetilišta u Dodoni. Dalje navodi da su pre Jonjana u gradu živeli Lelezi i Liđani, da je ovih drugih bilo više, te da, premda je Androkle izbacio iz zemlje sve one koje je zatekao u gornjem gradu, ostavio je u miru one koji su živeli oko svetilišta. Razmenivši s njima zavete, uspostavio je miroljubov suživot.[9] Ove Pausanijine navode donekle potvrđuje oblik Artemidina kulta u istorijsko doba, koji se razvio oko jedne predstave "Gospodarice Efesa" s više dojki, koju su Grci zvali Artemidom. Drugi aspekti kulta, u suštini nehelenski, sugerišu da se radilo o domorodačkom kultu koji su grčki doseljenici preuzeli.

Istoričari često pretpostavljaju, kao opšte pravilo, da autohtono stanovništvo preživi invaziju i nastavi život kao potčinjeni društveni sloj, u slučajevima kad se ne povuče u planinske oblasti, pa je zanimljivo pročitati u Atenejevoj Gozbi sofista kako je Filip iz Teangele, istoričar iz 4. veka pne., govorio da Lelezi i dalje postoje i služe kao robovi "istinskih Karijaca".[10] Još kasnije, Strabon Lelezima pripisuje jednu skupinu napuštenih utvrda i grobnica u Kariji, koje su u njegovo doba još uvek bile poznate kao "leleške utvrde".[11] Encyclopaedia Britannica iz 1911. te je ruševine identifikovala s onima čiji su se tragovi još moglu naći u okolini Teangele i Halikarnasa te na sever sve do Mileta, koji je, prema Ferekidu, predstavljao južnu granicu "pravih Karijaca". Prema Oksfordskom klasičnom leksikonu, istraživanja u toj oblasti pokazuju da su ta "leleška naselja", koja su se nalazila na brdima i brežuljcima, bila dosta gusto naseljena.[12] Plutarh aludira i na postojanje leleških robova u Tralesu (današnjem Aydinu) malo dalje od obale.

Grčka[uredi | uredi kod]

Jedan odeljak u fragmentarno sačuvanom hesiodskom Katalogu žena smešta "Lelege" u mitsko razdoblje drevnoga Deukaliona, i to u oblast Lokride u centralnoj Grčkoj.[13] Lokrida se spominje kao mesto u koje su izbegli i neki od Pelazga koje su iz Beotije proterali Kadmo i njegovi Feničani. No sve do 4. veka pne. nijedan drugi pisac ne dovodi Lelege u vezu s oblastima zapadno od Egejskog mora. Međutim, izvori često mešaju Lelege s Karijcima, doseljenike koji su nadvladali Legele i bili srodni s Liđanima i Mizijcima; to mešanje prvi put srećemo u jednoj kritskoj legendi, koju prenosi Herodot, ali za koju kaže da je sami Karijci osporavaju,[2] a zatim je nalazimo kod Kalistena i drugih kasnijih pisaca. To mešanje lako je dovelo do Kalistenovog zaključka da su se Lelezi pridružili Karijcima u njihovim (polulegendarnim) pljačkaškim pohodima na obale kopnene Grčke.

Herodot kaže da su Lelezi u starije doba živeli na egejskim ostrvima i da su priznavali vrhovnu vlast Minosa, legendarnog kralja Minosa, da su ih iz domovine oterali Dorani i Jonjani te da su se nakon toga sklonili u Kariju i bili nazvani Karijcima.[2] Drugi pisci, počev od 4. veka pne., tvrdili su da su Lelezi nastanjivali Beotiju, zapadnu Akarnaniju (Leukadu), a kasnije ih nalaze u Tesaliji, na Eubeji, u Lakoniji i Meseniji. U Meseniji su se oni smatrali doseljenicima koji su osnovali grad Pil, povezivani su s moreplovačkim narodima Tafljanima i Telebojcima i držali se različitim od Pelazga. S druge strane, u Lakoniji i Leukadi smatrali su ih domorodačkim stanovništvom, a Dionisije Halikarnašanin navodi da "Lelezi" predstavlja starije ime kasnijih Lokriđana.[14] Ove evropske Lelege treba tumačiti u skladu s takvim toponimima kao što su Pedas, Fisk, Larimna i Aba, koji se sreću i u Kariji u Grčkoj. Možda je to rezultat neke drevne migracije stanovništva; možda je to poklapanje i razlog zbog kojega su se razvile te teorije o Lelezima; a možda je postojala neka preindoevropska kultura koja je labavo povezivala te oblasti, a na toj se mogućnosti zasnivaju neke moderne hipoteze:

  • H. Kiepert, "Über den Volksstamm der Leleges", (u Monatsberichte Berliner Akademie, 1861, str. 114) tvrdi da su Lelezi bili domorodačko stanovništvo i povezuje ih s Ilirima.
  • K. W. Deimling, Die Leleger (Leipzig, 1862), smatra da su Lelezi iz jugozapadnog dela Male Azije prešli u Grčku, čime u suštini ponavlja ono što su mislili i mnogi stari Grci.
  • G. F. Unger, "Hellas in Thessalien," u Philologus, supplement. ii. (1863), misli da su Lelezi bili feničanskog porekla.
  • E. Curtius, History of Greece, (vol. i) čak razlikuje i jednu "lelešku" fazu u početnom razvoju egejske kulture.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Homer, Ilijada, X, 429.
  2. 2,0 2,1 2,2 Herodot, Istorija, I, 171, 2.
  3. Fragmenta Graecorum historicorum 741.
  4. E. H. Sturtevant, "A Hittite text on the duties of priests and temple servants", Journal of the American Oriental Society, 54.4 (December 1934:363-406), transkripcija i prevod, str. 404: "41. "Neka izbegne preranu smrt, neka izbegne gnev bogova [i] priču ... lulahi ljudi [i] trgovaca".
  5. Pseudo-Apolodor Biblioteka, III, 10, 3.
  6. Pausanije, Opis Helade, III, 1, 1, I, 39, 6; prema onome što je Pausanija čuo, Leleg je bio stranac i stigao je iz Egipta.
  7. Ken Dowden, The uses of Greek mythology, 1992, str. 81 sqq.
  8. Homer, Ilijada, X, 429.
  9. Pausanija, Opis Helade, VII, 2, 8.
  10. "Filip iz Teangele, u svom spisu o Karijcima i Lelezima, nakon što je spomenuo lakedemonske helote i tesalske peneste, kaže: 'I Karijci, i u prošlosti i danas, koriste Lelege kao robove'", Atenej, Deipnosophistae, VI, 101.
  11. Strabon, Geografija, VII, 7, 1‒2.
  12. Simon Hornblower & Antony Spawforth, The Oxford Classical Dictionary, 3rd ed., 2003, s.v. Halicarnassus.
  13. Pseudo-Hesiod, Katalog žena, fr. 234.
  14. Dionisije Halikarnašanin, Rimske starine, I, 17, 3.