Kubanska raketna kriza

Datum	16–28. oktobar 1962.; (pomorska blokada Kube okončana 20. novembra 1962)
Lokacija	Kuba, Karipsko more
Ishod	povlačenje sovjetskih nuklearnih projektila sa Kube; povlačenje američkih nuklearnih projektila iz Turske i Italije; sporazum SSSR i SAD prema kome SAD neće nikada napasti Kubu bez neposredne provokacije; uspostava nuklearne "vruće linije" između SSSR i SSSR; učvršćenje vlasti Fidela Castra na Kubi;

Kubanska raketna kriza
	Segment hladnog rata
	; CIA-ina fotografija sovjetskog projektila R-12 (NATO-va oznaka SS-4) na Crvenom trgu u Moskvi
Datum	16–28. oktobar 1962.; (pomorska blokada Kube okončana 20. novembra 1962)
Lokacija	Kuba, Karipsko more
Ishod	povlačenje sovjetskih nuklearnih projektila sa Kube; povlačenje američkih nuklearnih projektila iz Turske i Italije; sporazum SSSR i SAD prema kome SAD neće nikada napasti Kubu bez neposredne provokacije; uspostava nuklearne "vruće linije" između SSSR i SSSR; učvršćenje vlasti Fidela Castra na Kubi;
Sukobljene strane
SAD; Turska; Italija; podržani od: ; NATO	Sovjetski Savez; Kuba; podržan od: ; Varšavski pakt
Komandanti i vođe
John F. Kennedy; Cemal Gürsel; Robert McNamara; Maxwell D. Taylor; Curtis LeMay; George W. Anderson, Jr.	Nikita Hruščov; Rodion Malinovski; Isa Plijev; Georgij Abašvili; Fidel Castro; Raul Castro; Che Guevara;
Žrtve i gubici
1 avion oboren; 1 avion oštećen; 1 pilot ubijen

Kubanska raketna kriza (engleski: Cuban Missile Crisis; ili samo Kubanska kriza, engleski: Cuban Crisis), također poznata i kao Oktobarska kriza (španski: Crisis de Octubre), Karipska kriza (ruski: Карибский кризис) ili Raketna kriza (engleski: Missile Crisis), je naziv za događaje vezane uz postavljanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubi 1962. godine, odnosno američku reakciju na taj čin u obliku pomorske blokade, a koja je obje države dovela na rub međusobnog oružanog sukoba. Ti se događaji tradicionalno tumače kao vrhunac hladnog rata, odnosno situacija kada je bilo najizglednije izbijanje Trećeg svjetskog rata uz masovnu primjenu nuklearnog oružja sa nesagledivim posljedicama, uključujući moguće uništenje cjelokupne moderne civilizacije pa i istrebljenje cijelog čovječanstva. Kriza je nakon nekoliko dana napetosti riješena diplomatskim putem, odnosno kompromisom temeljem koga je SSSR pristao povući sporne rakete u zamjenu za povlačenje američkih nuklearnih projektila iz Turske.

Pozadina

Od početka hladnog rata obje sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata zastupale su suprotstavljene gospodarske i ideološke sisteme i demonstrirale jedna drugoj vlastitu nadmoć neprekidno novim tehnologijama naoružanja.

Strateški koncepti su išli tako daleko, da čak nije bila isključena opcija prvog nuklearnog udara. Pri tome je protivnik trebao biti u vrlo kratkom vremenu uništen prvim masivnim udarom nuklearnim oružjem kako protuudar protivnika također nuklearnim oružjem više ne bi bio moguć. Konvencionalno naoružanje nije odgovaralo za jednu takvu ofenzivu, jer vatrena moć nije bila dovoljna da onesposobi protivnika.

U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km. To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombarder-a (B-52 Stratofortress odnosno Tupoljev Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad. Ali obje metode napada imale su nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.

Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Ta preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.

U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa na domak teritorije SAD-a.

Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj taktički nedostatak.

Castro je formirao revolucionarnu vladu od različitih opozicijskih grupa među kojima su bili i komunisti. SAD su podržavali Batistu, a nova vlada Kube je također održavala odnose sa SAD-om, kad je Castro molio od SAD-a zajam. Američka vlada pod Eisenhowerom je Castrovu molbu ne samo odbila, nego je u ožujku 1959. odlučila svrgnuti ga uz podršku opozicije provodeći terorističke udare, sabotaže i atentate. Kao partner Castro za njih uopće nije dolazio u obzir, pa je Castro trebao druge, od SAD-a neovisne, trgovinske partnere.

SSSR je pažljivo pratio ovaj razvoj, pa je uz uspostavljanje diplomatskih odnosa u svibnju 1959. Kuba ušla u područje njihovog zanimanja.

Kuba si je time osigurala snažnog gospodarskog partnera i nadala se, da će postati uzor za stjecanje nacionalne nezavisnosti svim zemljama Latinske Amerike.

To se u SAD-u smatralo pokušajem dovođenja komunizma u Južnu i Srednju Ameriku i bilo im je potpuno neprihvatljivo. Vlada SAD-a, s Eisenhowerom kao predsjednikom u to vrijeme, 19. listopada 1960. dekretom zabranjuje izvoz nafte kao i bilo kakav drugi izvoz ili uvoz roba s Kubom.

SSSR je na ovaj embargo (u to vrijeme je predsjednik Politbiroa bio Nikita Hruščov) regirao obećanjem gospodarske i vojne podrške Kubi. To se obećanje danas smatra povodom za provođenje invazije u zaljevu svinja 17. travnja 1961. Ova vojna akcija je završila katastrofalno po SAD, ali je jasno pokazala na kakve je mjere SAD u vrijeme vlade John F. Kennedya spremna kako bi srušila Castra.

Savez Kube i SSSR-a je bio od obostrane koristi. Sovjeti su sad mogli nadoknaditi taktički nedostatak zbog udaljenosti teritorija SAD-a koje bi sa Kube bilo moguće doseći nuklearnim raketama srednjeg dometa, a Kuba je u Sovjetima vidjela najvažnijeg trgovinskog partnera i zaštitni ogrtač koji je osiguravao Castrovu vladavinu.

Neposredna pozadina

SAD su od 1959. stacionirale u Italiji 30 i u Turskoj 15 atomskih raketa, koje su bile usmjerene prema SSSRu.

26. i 27. listopada 1960. SAD po prvi put šalju iz zračne baze Laughlin u Teksasu i Lockheed U-2 na izviđački let nad Kubu. 5. rujna 1961. prvi put su snimljene rakete protuzračne obrane tipa SA-2 i borbenih aviona tipa MiG-21 Fishbed.

U travnju 1962. američke atomske rakete Thor i Jupiter u Turskoj bile su spremne za korištenje. Njih se moglo koristiti samo za prvi atomski udar, jer nisu bile zaštićene.

Pored toga, morima su plovile američke podmornice, opremljene atomskim raketama Polaris. Te rakete su mogle biti lansirane i pod morem, pa ih je prema tome bilo vrlo teško pogoditi. Sovjetski Savez nije imao ništa jednako vrijedno da bi ostvario ravnotežu.

U svibnju 1962. SSSR počinje, pod kodnim imenom operacija Anadyr, tajno instaliranje raketa srednjeg dometa SS-4 koje se mogu opremiti atomskim bombama, i stacioniraju 40.000 vojnika Sovjetske armije radi obrane Kube od prijeteće invazije SAD-a. Time bi SSSR ponovo uspostavio vojnu ravnotežu poremećenu u korist SAD-a stacioniranjem raketa srednjeg dometa u Europi.

5. i 29. kolovoza 1962. CIA slijedeći informacije svojih agenata otkriva na fotografijama koje je snimio špijunski avion Lockheed U-2 po prvi put u kubanskoj provinciji Pinar del Rio raketne lansirne rampe.

8. rujna 1962. sovjetski teretni brod "Omsk" pristaje u Havani s teretom raketa srednjeg dometa SS-4, ali ih ne iskrcava.

Kronologija događanja

Do stvarne krize dolazi u listopadu 1962.

Zračna snimka raketnog postrojenja kod San Cristobala 14. listopada 1962.

Nedjelja, 14. listopad: Predsjednik SAD-a John F. Kennedy odobrava ponovno snimanje špijunskim avionom Lockheed U-2. Avioni ponovo polijeću iz baze u Texasu i dva puta nadlijeću raketne baze na Kubi. Otkrivaju sovjetske tehničare i vojnike kako u blizini San Cristobala kreću s postavljanjem lansirnih rampi za sovjetske rakete dugog i srednjeg dometa tipa SS-4 i SS-5. Snimili su više fotografija. Sovjeti otkrivaju avion, ali ga ne ruše.
Ponedjeljak, 15. listopad: Analiza fotografija daje neposredni dokaz: rakete postoje, i radi se o SS-4, raketama srednjeg dometa. Nalaze se u blizini San Cristobala na sjeveroistoku Kube i mogu doseći Washington, kao i velika područja SAD-a.
Utorak, 16. listopad: Savjetnik predsjednika McGeorge Bundy obavještava Kennedya o rezultatima analize snimki, a Kennedy odmah saziva štab savjetnika. Na sastanku štaba izneseni su različiti prijedlozi: prihvatiti stacioniranje, pokušaj rješavanja krize diplomatskim putem, pomorska blokada Kube, Zračni napad i invazija. Sva savjetovanja i rezultati drže se u strogoj tajnosti. Predsjednik Kennedy daje nalog za daljnje izviđačke letove Lockheeda U-2.
Srijeda, 17. listopad: Slijedi još šest izviđačkih letova iznad raketnih baza. Zračne snimke dokazuju postojanje 16 do 32 rakete (tip SS-4 i SS-5) s dometom do 4.500 kilometara. Pored američkog glavnog grada, ove rakete su mogle doseći i najvažnije industrijske centre SAD-a, a vrijeme upozorenja (od poletanja rakete do udara) bi bilo samo 5 minuta. Pored toga, otkriveni su i bombarderi Iljušin IL-28.
Četvrtak, 18. listopad: Ministar vanjskih poslova SSSRa, Andrej Gromijko dolazi u posjet Kennedyu kao što je bilo već ranije planirano. Kennedy iz taktičkih razloga ne spominje događanja na Kubi jer želi sačuvati u tajnosti spoznaje o tome. Razgovara se o višekratnim zahtjevima SSSRa da se Zapadni Berlin demilitarizira. To potvrđuje američku pretpostavku, da Sovjetski Savez namjerava svojim aktivnostima na Kubi popraviti svoj ishodišni položaj u novim pregovorima o Berlinu. To je pretpostavka koju s Amerikancima dijele i ostali zapadni saveznici, ali koja će se kasnije pokazati pogrešnom. Washingtonom se šire glasine o velikim novim dostavama oružja Kubi, i vojni krugovi postaju nestrpljivi. Američki generali pomorsku blokadu smatraju pre slabim rješenjem: trebalo bi odmah djelovati zračnim napadima, i u nastavku invazijom. General zračnih snaga Curtis LeMay insistira na napadu: "crveni pas kopa u stražnjem dvorištu SAD-a, i za to mora biti kažnjen". Kennedy daje istražiti pravnu podlogu za pomorsku blokadu Kube.
Petak, 19. listopad: Upoznati s pravnom situacijom, štab savjetnika se organizira na više grupa u kojim se razmatraju različite mogućnosti "savladavanja" raketa na Kubi.
Subota, 20. listopad: Kennedy i savjetnički štab odlučuju se za pomorsku blokadu Kube, uprkos protestima elitnih savjetnika Kenedyjeve porodice koji zahtijevaju invaziju.
Nedjelja, 21. listopad: Kennedy odobrava pomorsku blokadu i poziva šefove velikih novina kako bi spriječili preuranjeno izvještavanje.
Ponedjeljak, 22. listopad: Jedan od najvažnijih dana krize: Američke oružane snage stavljaju se u stanje povećane spremnosti, nove vojne snage se premještaju na Floridu radi priprema za invaziju, a 200 brodova se dovodi na položaje oko Kube. Obavještavaju se pretstavnici vlada Velike Britanije, Francuske, Zapadne Njemačke i Kanade, a oni garantiraju Kennedyu potpunu podršku. U televizijskom obraćanju naciji, Kennedy najavljuje početak pomorske blokade Kube za 24. listopad. Zahtjeva od sovjetskog predsjednika vlade, Nikite Hruščova, povlačenje raketa s Kube i za slučaj napada prijeti atomskim protunapadom. U moskovskom kremlju se pribojavaju najgoreg, možda i invazije na Kubu.
Utorak, 23. listopad: Hruščov objavljuje da ne prihvaća blokadu, ali i tvrdi, da rakete stacionirane na Kubi, služe samo za njenu obranu. Zasjeda OAS i na sjednici glasa protiv Kube i potvrđuje blokadu (karantena).
24. oktobar - u 10 časova, blokada stupila na snagu. Sovjetski brodovi „Gagarin” i „Komiles”, praćeni podmornicama, stizali su već oko 10 h i 30 min. na liniju blokade. Čekao ih je nosač aviona „Eseks” sa pratećim ratnim brodovima. U 10 h i 32 min. u Vašington stigao izveštaj da su brodovi stali. Ubrzo je javljeno da je još 20 sovjetskih brodova stalo, ili promenilo kurs
25. oktobar - u Savetu bezbednosti UN američki predstavnik Adlaj Stivenson pokazao snimke iz San Kristobala, što je sovjetski predstavnik Valerijan Zorin nazvao „tobožnjim dokazima”
25. oktobar - gradnja baza sa lansirnim rampama nastavljena ubrzanim tempom – jedna baza za 24 časa
26. oktobar - pretresen prvi brod
26. oktobar - u UN generalni sekretar U Tant počeo razgovore sa Stivensonom i Zorinom
26. oktobar - ugledni američki novinar Volter Lipman je predložio da se Amerikanci povuku iz Turske, a Sovjeti sa Kube
26. oktobar - uveče na adresu Kenedija stigla lična Hruščovljeva poruka sa predlogom: „Nećemo slati novo oružje, a ono na Kubi ćemo povući ili uništiti, ukoliko vi uklonite blokadu i obećate da nećete izvršiti invaziju na Kubu.”
27. oktobar - dok se Stejt dipartment spremao da odgovori, u prepodnevnim časovima stigla nova, ovoga puta javna, poruka iz Kremlja, a sadržala je ono o čemu se u javnosti već raspravljalo: razmena Kuba - Turska.
27. oktobar - nad Kubom, sovjetskom raketom, oboren avion U-2 i poginuo pilot. Generali tražili neodložni kontraudar – bombardovanje protivavionskih baterija. Kenedi rešio da ne rizikuje - odložio odluku za jedan dan, naredivši da se slučaj detaljno ispita
27. oktobar - Kenedi odgovorio na Hruščovljevo prvo pismo, ignorišući ono drugo. Predložio da najpre Sovjeti obustave radove na bazama, da bi se potom napravio sporazum, kojim bi se SSSR obavezao da ukloni rakete i ne uvodi nove, slične sisteme, a SAD prekinule blokadu i dale garancije da neće napadati Kubu. Sovjetskom ambasadoru u SAD nezvanično saopšteno da će rakete u Turskoj biti uklonjene po okončanju krize.
28. oktobar - Hruščov naredio (objavljeno preko Radio Moskve) da se demontiraju raketne baze na Kubi i nuklearno oružje vrati u SSSR, pod međunarodnom kontrolom. U saopštenju pohvalio Kenedija zbog „osećanja mere i odgovornosti” iznete u poruci od 27. oktobra
28. oktobar - Kastro odbio bilo kakvu međunarodnu inspekciju na kubanskom tlu, kojom bi se verifikovalo povlačenje oružja
2. novembar - na konferenciji za štampu Kenedi objavio da se oružje na Kubi demontira i pakuje, a lansirne rampe razaraju, kao i da SAD prate operaciju različitim sredstvima (uključujući vazdušna izviđanja), čime je rešen problem inspekcije

Posljedice krize

SAD su prekinule blokadu Kube, a SSSR je demontirao lansirne rampe i povukao vojnike s Kube. Budući da su obje velesile posjedovale nuklearno oružje, vladala je "ravnoteža straha". Znalo se da bi nuklearni rat predstavljao i kraj civilizacije. Nakon Kubanske krize započela je politika detanta, odnosno politika popuštanja napetosti u svijetu. Pojačana je suradnja između velesila.

Izvori

↑ Axelrod, Alan (2009). The Real History of the Cold War: A New Look at the Past. New York: Sterling Publishing Co.. ISBN 978-1-4027-6302-1. Pristupljeno 22. IV 2010.

[axelrod2009-1] Axelrod, Alan (2009). The Real History of the Cold War: A New Look at the Past. New York: Sterling Publishing Co.. ISBN 978-1-4027-6302-1. Pristupljeno 22. IV 2010.

[1]