Konkordatska kriza

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Konkordatska kriza je naziv za političku krizu u Kraljevini Jugoslaviji koja je izbila 1937. godine oko sklapanja konkordata sa Vatikanom.

U njoj je glavni akter bila Srpska pravoslavna crkva, koja se žestoko protivila potpisivanju konkordata sa Rimokatoličkom crkvom.

Potpisivanje Konkordata[uredi | uredi kod]

Prvi nacrt ugovora između Rimokatoličke crkve i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sastavljen je 1922. godine. Pregovori oko konačnog teksta nastavljeni su 1933, a završeni su 1935. godine u Rimu, kada su u ime države Vatikan i Kraljevine Jugoslavije konačan tekst Konkordata potpisali kardinal Euđenio Pačeli (potonji papa Pije XII) i ministar pravde Kraljevine Ljudevit Auer. Po ugovoru Rimokatolička crkva dobijala je znatna prava na polju obrazovanja, socijalnih, javnih i humanitarnih delatnosti.[1]

O potpisivanju konkordata, Stojadinovićeva vlada i Vatikan izdali su svoja saopštenja. U saopštenju jugoslavenske vlade izneto je da će se konkordatom sprovesti „Ustavom kod nas usvojena, ravnopravnost katolicizma sa ostalim priznatim konfesijama.“ Posebno je navedeno da se Sveta Stolica obavezala da će poštovati jugoslovenske državne interese prilikom popunjavanja crkvenih položaja, naročito onih najvažnijih.

Potpisivanje Konkordata prošlo je bez reakcije u jugoslovenskoj javnosti. Sa ratifikacijom od strane Narodne skupštine se odugovlačilo. Konkordat je čekao na ratifikaciju u parlamentu narednih dve godine.

Rasplamsavanje krize[uredi | uredi kod]

Kada je Namesništvo početkom novembra 1936. izdalo ukaz kojim je ovlastilo predsednika Vlade da Konkordat uputi Narodnoj skupštini, reagovao je Arhijerejski sabor. Početkom decembra vladi je upućen memorandum sa porukom da Srpska pravoslavna crkva ne može na takvu odluku da pristane. Od proleća 1937. sveštenstvo i opozicija su razvili tako žestoku kampanju protiv Konkordata, da se stvorila sveopšta psihoza smrtne opasnosti za srpsko pravoslavlje. Patrijarh Varnava je tvrdio da se "konkordatom ugrožavaju načela državnog suvereniteta, jer se iznad državne volje stavlja volja Rimske kurije, koja je konkordatom mogla čitav niz pravnih pitanja u državi rešavati propisima kanonskog prava Rimokatoličke crkve".[2]

Sa svih strana, iz svih parohija Srpske crkve u prvoj polovini 1937. godine slati su telegrami podrške Patrijarhu Varnavi. Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke dobro pokazuje kakve su argumente koristili protivnici Konkordata:

„Predloženim Konkordatom, koji je iznesen na ustavno rješavanje pred Narodno pretstavništvo, vrijeđa se na grub način načelo ravnopravnosti na štetu Srpske pravoslavne crkve i ostalih vjeroispovijesti. Rimokatoličkoj crkvi u Kraljevini Jugoslaviji priznaju se tim predlogom konkordata mnogo veće privilegije i ovlaštenja u odnosu prema državnoj vlasti nego Srpskoj pravoslavnoj crkvi i ostalim vjeroispovijestima... postavlja se tim predlogom konkordata Srpska pravoslavna Crkva u podređen položaj prema rimokatoličkoj crkvi...“[1]

– Rezolucija Eparhije gornjokarlovačke SPC

SPC je tvrdila da će Jugoslavija postati podređen organ Rimske crkve, jezuitsko-fašistička kolonija, uz pomoć "bankarsko-klerikalnog" režima M. Stojadinovića.[2] Strahovi i glasine su išli dotle da se u pismu crkvene opštine u Karlovcu predsedniku vlade Stojadinoviću od 12. februara 1937. tvrdi da bi primanjem konkordata mnogi pravoslavni Srbi bili "izloženi progonima":

„Prema saznanjima ove općine tim bi Konkordatom, protivno načelima državnog ustava jedna vjerska zajednica imala dobiti veća prava i nadmoć nad ostalima, naročito nad Svetosavskom crkvom. ... primanjem ovakvoga konkordata bilo bi mnogo naših ljudi u ovim krajevima izloženo progonima i teškim ličnim i porodničnim potresima.“[1]

– Pismo crkvene opštine u Karlovcu predsedniku vlade Milanu Stojadinoviću

Predsednik vlade Milan Stojadinović je pokušavao da parira kampanji koja se zahuktavala. Pred Svetim arhijerejskim sinodom u Patrijaršiji izneo je sve razloge kojima su njegovi prethodnici bili rukovođeni u pitanju Konkordata. Navodeći da je Konkordat delo kralja Aleksandra, i da Namesništvo želi njegovu ratifikaciju, on je napominjao da je i Nikola Pašić zaključio Konkordat kako bi pridobio Vatikan za ideju o ujedinjenju Južnih Slovena. Gledajući kako se oko Srpske crkve skupljaju svi protivnici režima, i oni koji su nisu imali pojma šta sadrži Konkordat, i oni koji nisu bili vernici, Stojadinović je pitanje Konkordata shvatio kao pitanje ugleda vlade.

Spletom okolnosti, kako je narastala konkordatska kriza, stanje zdravlja patrijarha Varnave se pogoršavalo.

"Krvava Litija"[uredi | uredi kod]

Za 19. jul 1937. godine, kada je bila zakazana sednica Skupštine o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje obolelog Patrijarha. Policija je zabranila skup. Litija je trebalo da krene od Saborne crkve u Beogradu do hrama Svetog Save. Zamišljena "kao velika manifetsacija u borbi protiv Konkordata", litija je krenula u Knez Mihailovu ulicu. U Knez Mihalovoj nastala je tuča i hrvanje građana sa policajcima i žandarmima. Intervenicija policije je bila brutalna, ali su povrede učesnika litije preuveličavane.[3]

Narodne demonstracije se odvijaju i širom Srbije, u Crnoj Gori, Bosni i Krajini.[2]

Politička borba, oko Konkordata se nastavila. Knezu Pavlu je upućen memorandum Svetog sinoda "u kome se tražilo da odmah Kraljevska vlada dr Milana Sojadinovića podnese ostavku i da se Konkordat skine sa dnevnog reda. Stojadinović nije hteo da odustane od ratifikacije Konkordata.

Ratifikacija u Skupštini[uredi | uredi kod]

Uveče, 23. jula 1937. godine, Konkordat je u Narodnoj skupštini izglasan sa 166 glasova, uz 129 protiv. Dan nakon toga, 24. jula 1937. godine, umro je Patrijarh srpski Varnava.[1] U jednom trenutku pronet je glas da je otrovan.

Svim članovima vlade, osim ministra vojnog generala Marića, bilo je zabranjeno da prisustvuju sahrani.

U međuvremenu održava se vanredna sednica Arhijerejskog sabora kojom se naređuje zatvaranje svih hramova SPC i objavljuje da se crkva nalazi u stanju gonjenja. Ova odluka trebalo je da se sprovede od 26. jula ali ipak nije sprovedena.

Eskomunikacija[uredi | uredi kod]

Episkop Nikolaj Velimirović je svim srpskim poslanicima neposredno pred glasanje uputio pismo kojim preti primenom crkveno–kanonskih mera prema onima koji budu glasali za konkordat: "Ja ću biti nesrećan, ako budem prinuđen da ove mere primenim na Vas i na dom Vaš. A ja ih moram primeniti u potpunosti."[4]

Posle glasanja u Skupštini 1. avgusta 1937. godine, Sveti arhijerejski sinod jednoglasno je doneo odluku o ekskomunikaciji svih ministara i poslanika pravoslavne vere, koji su glasali za Konkordat, te su oni izopšteni iz crkve. Predsednik vlade Stojadinović je tražio da se ukine ekskomunikacija.

Patrijarh je sahranjen tek 3. avgusta 1937. godine.

Odustajanje od konkordata[uredi | uredi kod]

Na spoljnopolitičkom planu, Stojadinović je konkordatom hteo da potvrdi prijateljske veze sa Italijom. Ali, i italijanska vlada, brinući se da konkordatska kriza ne dovede do Stojadinovićevog pada, počela se hladiti prema konkordatu. Posle Vladinog odustajanja od konkordata i Crkva je popustila u svom stavu prema eskomunikaciji.

Mnogi demonstranti su kažnjavani sve do februara 1938, kada su vlasti izvršile aboliciju optuženih.[2] U februaru 1938. godine za novog patrijarha izabran je Gavrilo Dožić.

Suvremena tumačenja[uredi | uredi kod]

Britanski povjesničar Noel Malcolm komentira ovu krizu na sledeći način:

Najveća rušilacka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijaše srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, žestokim demonstracijama uspjeli spriječiti sklapanje "konkordata" izmedu Jugoslavije i Vatikana 1937. godine.[5]

Noel Malcolm je pro-albansko nastrojeni istoričar,koji je i predsednik anglo-albanskog udruženja.On je takođe i novinar,poznat po novinskim tekstovima o ratovima 90-ih u bišoj Jugoslaviji i istoriji zapadnog Balkana,u kojima krivicu za ratove i međuetničke sukobe uglavnom pripisuje Srbima.

Izvori[uredi | uredi kod]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]