Ivan Lučić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ivan Lučić. De regno Dalmatiae et Croatiae. Amsterdam, 1666. Muzej grada Trogira

Ivan Lučić (takođe Lucić, lat. Joannes Lucius, Trogir, rujan 1604. - Rim, 11. siječnja 1679.) je hrvatski povjesničar, pripadnik hrvatske latinističke književnosti, otac hrvatske povijesne znanosti.

Ivan Lučić rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji. Prve je škole završio u rodnom gradu, a zatim je dvije godine boravio u Rimu. Doktorat iz crkvenog i građanskog prava stječe u Padovi. U rodnom gradu obnašao je različite dužnosti, a od 1654. boravi u Rimu; postaje članom Zbora svetog Jeronima, a zatim i njegovim predsjednikom. Sudjelovao je u radu mnogih znanstvenih akademija svoga doba, a dopisivao se sa znanstvenicima iz domovine, iz Italije i Europe. U Rimu dovršava brojne povijesne rasprave koje iz godine u godinu objavljuje na latinskom jeziku. Njegovo najveće i najpoznatije djelo je De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske). Tiskano je prvi put u Amsterdamu 1666. U tom je djelu dan prikaz hrvatske povijesti od prapovijesti do 15. stoljeća. Za razliku od fantazija njegovih prethodnika i suvremenika, Lučićev je pregled povijesti temeljito potkrijepljen izvornom građom, a na koncu knjige su i određeni vrijedni izvori za povijest, te popis literature s Lučićevim komentarima o objavljenim spisima. Knjiga je opremljena sa šest povijesnih zemljovida. Povijesnu kartu Illyricum hodiernum (Današnji Ilirik) posvetio je Joannes Blaeu, izdavač Lučićeve knjige, hrvatskome banu Petru Zrinskomu. Lučić je u tom djelu tiskao i Ljetopis Popa Dukljanina, kroniku iz 12. stoljeća, pod naslovom Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum (u 47 poglavlja).

Lučić je sudjelovao i u sporu oko autentičnosti spisa Trimalhionova gozba (Cena Trimalchionis) rimskoga satiričara Petronija Arbitra, koji je bio pronađen u Trogiru. Iako su mu neki suvremenici i kasniji povjesničari katkad zamjerali hladnoću i pedanteriju u iskazu, to bijaše nužnim korektivom nekritičkim tekstovima kojima je obilovalo njegovo doba.

Povijest svoga grada i zavičaja Lucius je objavio u Veneciji, na talijanskom jeziku pod nazivom Memoriae istoriche di Tragurio, ora detto Trau (Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1673). Objavio je i knjigu rimskih natpisa Dalmacije, među kojima su i natpisi koje je skupljao Marko Marulić. Neposredno prije smrti Lučić je dovršio za tisak Statut grada Trogira. Umro je u Rimu 1679., a sahranjen je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.

Ivan Lučić prvi je hrvatski povjesničar koji kritički prilazi i koristi povijesne izvore: isprave i kronike, natpise i oporuke. U metodologiji povjesničarskoga rada visoko natkriljuje vrijeme u kojem je živio i djelovao. Njegovo historiografsko djelo odiše ljubavlju prema zavičaju i domovini. Nije nimalo slučajno što je bio vezan s obitelji Zrinskih, te ih uvjerio da potječu od znamenitih bribirskih knezova Šubića, a ne od rimskih aristokrata, što je bio pokazatelj ksenomanije onoga doba. Dopisivao se i s mnogim Dubrovčanima, posebice sa Stjepanom Gradićem, ravnateljem Vatikanske biblioteke. Njegova brojna pisma odaju osobnu vrsnoću i kao čovjeka i kao književnika, a vrijedan su prilog poznavanju njegova vremena. Ostvareno lapidarnim i jasnim stilom, kao i utemeljeno na kritičkim prosudbama, Lučićevo je djelo kamen temeljac moderne hrvatske historiografije. Ono što su Marko Marulić i Marin Držić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje - to je Ivan Lučić za hrvatsku povjesnicu. Pravi početak i istinsko postignuće.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]