Ivan Duknović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ivan Duknović, Kip putta grbonoše, oko 1480 god., Muzej grada Trogira

Ivan Duknović (Ioannes Dalmata, Giovanni da Trau), (Vinišće, oko 1440. — poslije 1509.), hrvatski skulptor. Sin protomagistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio klesarski zanat, a u Italiji nastavio umjetničku izobrazbu. U sedmom desetljeću XV st. javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva.

Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija. Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine. S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva u Rimu grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima. Zasad jedini arhivski podatak o njegovu radu ukazao je na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci. Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada.

Premda su mu djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću. Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.

Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika Sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i Sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti — opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom s puttom grbonošom palače Ćipiko, lunetom s grbom obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelorenesansnoga kiparstva u nas. Pošto su Dubrovčani odbili da ga prime u službu, zadnje godine života proveo je na susjednoj obali Jadrana; u Veneciji je 1498. prihvatio izvedbu monumentalnoga oltara Sv. Marka (sa 17 figura), ali ga nije završio, a ono što je učinio nije očuvano. Otada potječe izražajni reljef Blažene Djevice Marije u padovanskomu muzeju i poprsje A. Zena u muzeju Correr. Zadnji svoj rad, grobnicu Blaženoga G. Gianellija, Duknović je 1509. ostavio u katedrali u Anconi.

Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.