Globalno zatopljenje

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prosječne prizemne temperature zraka od 2011. do 2020. u poređenju sa prosjekom 1951-1980

Globalno zatopljenje je pojam kojim se označava fenomen porasta prosječne temperature zraka na površini Zemlje i okeana, izmjerenog i od početka 20. vijeka, te procjene nastavka tog procesa u bližoj budućnosti. Pojam je uveden 1980tih, kada se nauka počela intenzivnije baviti ovim fenomenom. Istraživanjem uzoraka taloga leda iz bušotina na Grenlandu i Antarktiku kao npr. sa stanice Vostok, u to je vrijeme potvrđeno da se Zemlja tokom svoje geološke prošlosti značajno zagrijavala ali i hladila, obično u cikličnom maniru. Izraz promjene je sveobuhvatan, a važan je jer se u prirodi dešavaju značajne promjene klime u cikličnom maniru [1][2], te zagađenje atmosfere odnosno biosfere kao jedan od gorućih problema današnjice.

Globalno-prosječna površinska temperatura je porasla za oko 1,09 (0,95–1,20) °C od 1850-1900 do danas.[3] Međuvladina komisija Ujedinjenih nacija za klimatske promjene (IPCC), koja svoje stavove objavljuje u godišnjim izvještajima, smatra da su antropogeni (tj. uzrokovani djelovanjem čovjeka) gasovi, koji prouzrokuju efekat "staklene bašte" ("staklenika"), najodgovorniji za najveći dio porasta temperature od sredine 20. vijeka do sada [4], ali i da su u periodu do 1950tih godina značajan uticaj imali i prirodni fenomeni poput varijacija u količini sunčevog zračenja i vulkanizam, čiji je uticaj od 1950tih do danas upravo suprotan.[5][6] Ovakve osnovne zaključke je podržalo više od 40 naučnih društava i akademija nauka uključujući i sve nacionalne akademije nauka osam najrazvijenijih zemalja svijeta (G8).[7]

Kompleksni klimatski modeli korišteni u istraživanjima na koja se poziva Izvještaj IPCC-a za 2021., pokazuju da će prosječna globalna temperatura površine planete porasti za oko 1 do 3 °C tokom 21. vijeka.[3] Nepreciznost ovakvog predviđanja dolazi od samih modela koji se koriste pri procjenama, u zavisnosti od klimatske osjetljivosti modela i korištenja različitih naučnih pristupa kao i procjena budućih ispuštanju gasova koji stvaraju efekat "staklene bašte" (uglavnom ugljik dioksid). Ostale nepoznanice uključuju varijacije zatopljenja i s njim povezane promjene od regije do regije širom planete. Iako se većina studija usredsređuje na period do 2100. godine, prema nekim studijama očekuje se da se globalno zatopljenje nastavi i nakon tog perioda čak i kada bi se ispuštanje gasova zaustavilo, a iz razloga što okeani posjeduju veliki kapacitet za temperaturnu povratnu spregu i što ugljik dioksid ima dug vijek trajanja u atmosferi.[8] Druge studije opet smatraju da će povećanje globalne temperature dovesti do porasta nivoa mora i promijeniti količinu i šemu padavina, vjerovatno povećavajući suptropske pustinjske regije.[9]

Političke i javne rasprave u vezi sa samim globalnim zatopljenjem se nastavljaju bez odgovarajućeg odgovora za rješenje problema. Debatirane opcije uključuju smanjenje emisije stakleničkih gasova; prilagođavanje smanjenju štete uzrokovane zagrijavanjem, a špekulira se i o tzv. geoinžinjeringu kojim bi se npr. velike količine tih gasova ubrizgavale u prirodne podzemne šupljine. 187 svetski vlada, ali uz protivljenje SADa je potpisala i ratificirala Protokol iz Kjota usmjeren na smanjivanje emisije stakleničkih gasova. Na konferenciji UN-a COP15[10] koja je održana u Kopenhagenu od 6. do 18. decembra 2009 godine, nije postignut obavezujući[11] međunarodni protokol s ciljem izvršavanja obaveza iz Kyoto protokola, što je izazvalo burne polemike i proteste[12].

Uzroci[uredi - уреди | uredi kôd]

Klimatske promjene na Zemlji su odgovor na vanjske uticaje, uključujući one vezane za stakleničke gasove i varijacije u kretanju Zemlje u orbiti oko Sunca,[13][14] promjene u sunčevoj aktivnosti i vulkanske erupcije.[15] Učinak nijednog od navedenih faktora nije trenutan. Termalna inertnost okeana na Zemlji i spori odgovori ostalih posrednih učinaka znači da Zemljina trenutna klima nije u ravnoteži. Pojedine studije pokazuju da čak i ako bi se staklenički gasovi stabilizirali na nivoima iz 2000 godine, i dalje bi se nastavilo zagrijavanje za otprilike 0,5 °C.[16] Globalno zamračenje, odnosno postepeno smanjenje intenziteta direktnog Sunčevog sjaja na površinu Zemlje, moglo bi djelimično ublažiti globalno zagrijavanje od kraja 20. vijeka. Naučnici su procijenili s pouzdanošću od 66-90% da su efekti izazvane aerosolima, uz vulkansku aktivnost, usporili globalno zatopljenje, kao i da bi staklenički gasovi prouzrokovali dosta veće zatopljenje.[4]

Efekat staklenika[uredi - уреди | uredi kôd]

Količina ugljik dioksida izmjerena u intervalu od 1960-2009 na vulkanu Mauna Loa, Hawaii, SAD

Postoji naučni koncenzus da je porast atmosferskih stakleničkih gasova uzrokovan ljudskim djelovanjem i da je izazvao veći dio zatopljenja posmatrano od početka industrijske ere do danas, pri čemu ovo zatopljenje ne može biti zadovoljavajuće objašnjeno samo prirodnim uzrocima.[17] Ovi uzroci bi trebali biti najjasniji za period od posljednjih 50 godina, pošto je to razdoblje industrijskog procvata kada se desilo najveće povećanje koncentracije stakleničkih gasova i za koje postoje najpotpunija mjerenja.

Efekt staklenika je otkrio Joseph Fourier 1824 godine[18], a prvi ga je kvantitativno istražio Svante Arrhenius 1896 godine. To je proces putem kog se, emisijom i apsorpcijom infracrvenih zraka i atmosferskih gasova, zagrijava donji dio atmosfere i površine planete.

Tako IPCC smatra da prirodni staklenički gasovi imaju značajan efekat zagrijavanja od oko 33 °C, bez kojih bi Zemlja bila nenastanjiva.[19] Glavni staklenički gasovi su vodena para, koja uzrokuje oko 36-70% od stakleničkog efekta (ne uključujući oblake), ugljik dioksid (CO2), koji uzrokuje 9-26% efekta, metan (CH4), koji uzrokuje 4-9%; te ozon, koji uzrokuje 3-7% ukupnog efekta staklenika.[20] Čovjekova aktivnost od industrijske revolucije do danas je povećala količinu stakleničkih gasova u atmosferi, te dovela do povećanja klimatskih uticaja zbog CO2, metana, troposferskog ozona, CFCa i dušik suboksida. Koncentracije CO2 i metana su povećane od sredine 18. vijeka za 50% odnosno 250%[21] respektivno.[3] Ovi nivoi su znatno veći nego u bilo koje vrijeme tokom posljednjih 650.000 godina kao razdoblju za koje postoje pouzdaniji podaci dobiveni iz jezgri taloga leda. Manje direktni geološki dokazi pokazuju da su ovako visoke koncentracije CO2 posljednji put bile prije otprilike 20 miliona godina.[22] Budući da je život na Zemlji nastao prije više od 3,5 milijardi godina,[23] to znači da je život na Zemlji vjerovatno u stanju adaptirati se na povećane nivoe ugljik dioksida, ali dobro pitanje glasi da li je to u stanju čovjek koji kao biće nastaje tek prije par miliona godina. Izgaranjem fosilnih goriva proizvedeno je oko tri četvrtine povećanja CO2 iz ljudske aktivnosti tokom proteklih 20 godina. Ostatak je većinom usljed promjena u korištenju zemljišta, naročito zbog krčenja šuma.[24]

Koncentracija CO2 i dalje raste zbog izgaranja fosilnih goriva i promjena korištenja zemljišta. Budućnost stope porasta zavisit će o neizvjesnom ekonomskom, sociološkom, tehnološkom i prirodnom razvoju. Posebni izvještaj IPCCa o scenarijima emisije pruža široki spektar budućih CO2 scenarija, u rasponu od 541 do 970 ppm do 2100 godine.[25]

Aerosoli[uredi - уреди | uredi kôd]

Globalno zamračenje, postupno smanjenje u jačini globalnog direktnog zračenja na površinu Zemlje, moglo bi imati djelimično međudjelovanje sa globalnim zagrijavanjem tokom perioda od 1960-1990 godine. Naučnici su utvrdili sa 66-90% sigurnosti da su efekti izazvani ljudskim aerosolima, pored vulkanske aktivnosti, donekle smanjili neke od efekata zagrijavanja koji su nastali zbog stakleničkih gasova.[26] Antropogene emisije drugih onečišćujućih supstanci, posebno sulfatnih aerosola, mogu davati rashladne efekte povećanjem reflektiranja sunčevog zračenja. Ovo se naročito odnosi na hlađenje koje je zabilježeno sredinom dvadesetog vijeka,[27] iako je hlađenje moglo nastupiti većim ili manjim dijelom i zbog prirodnih varijabilnosti.

Ozon[uredi - уреди | uredi kôd]

Ozonske rupe, odnosno stalni pad u ukupnoj količini ozona u Zemljinoj stratosferi, ponekad se uzimaju kao pojava povezana sa globalnim zatopljenjem. Iako postoji nekoliko zajedničkih područja, između ove dvije pojave nema puno povezanosti. Smanjenje stratosferskog ozona utiče na zahlađivanje, ali se značajnije smanjenje količine ozona nije desilo sve do kasnih 1970tih.[28] Ozon u troposferi ima suprotan uticaj i doprinosi zagrijavanju površine.

Porast temperature[uredi - уреди | uredi kôd]

Procjenjuje se da je globalna temperatura na površini Zemlje porasla za 0,75 °C u odnosu na period 1860-1900, u skladu sa mjerenjima ali uz ogradu da mjerenja sve do 1950-tih nisu bila preciznija od 1 °C pa je riječ o nepouzdanoj procjeni. Tako se procjenjuje i da je efekat urbanih "toplinskih ostrva" na globalno zatopljenje oko 0,02 °C u periodu od 1900 godine.[29] Od 1979 godine temperature zemljišta su se povećavale oko dva puta brže nego temperature okeana (0,25 °C na deceniju u odnosu na 0,13 °C po deceniji zagrijavanja okeana).[30] Temperature u donjem dijelu troposfere su porasle između 0,12 i 0,22 °C po desetljeću od 1979 godine, prema satelitskim mjerenjima temperature. Na osnovu procjene NASA-e, godina 2005 bila je najtoplija godina otkako postoje pouzdanija instrumentalna mjerenja od kraja 19. vijeka, a toplija je u odnosu na prethodni rekord postavljen 1998 godine za nekoliko stotih dijelova stepena.[31], što je praktično zanemarljivo. U razdoblje 1995 - 2009 po podacima američke meteorološke službe se nalaze sve najtoplije godine ikada izmjerene to jest od 1880. godine [32], a pretpostavlja se da su najtoplije i u minimalno zadnjih nekoliko hiljada godina.

Ekonomska i politička debata[uredi - уреди | uredi kôd]

Sve veća prisutnost naučnih spoznaja o globalnom zatopljenju u javnosti je rezultirala mnogim političkim i ekonomskim raspravama i debatama. [33] Siromašne regije, posebno u Africi, izložene su najvećem riziku od očekivanih efekata globalnog zatopljenja, a njihove emisije stakleničkih gasova su izrazito malehne u odnosu na razvijeni svijet.[34] Pitanje klimatskih promjena je potaklo raspravu o koristima ograničavanja industrijske emisije stakleničkih gasova s obzirom na troškove koje bi takve promjene donijele. Bilo je rasprava u nekoliko zemalja o troškovima i prednostima pronalaženja i korištenja alternativnih izvora energije u cilju smanjenja emisije ugljika.[35] Neki ekonomisti su pokušali procijeniti ukupne neto ekonomske troškove šteta od klimatskih promjena širom svijeta. Takve procjene su do sada bile bez konačnih zaključaka, neke procjene vrijednosti su se kretale od -10 US$ po toni ugljika (tC) (-3 US$ po toni ugljik dioksida) do 350 US$/tC (95 US$ po toni ugljik dioksida), dok prosjek iznosi 43 US$ po toni ugljika (12 US$ po toni CO2).[4] Novije studije pokazale su da tzv. "zeleni" pristupi energiji, poput biogoriva (npr. kukuruz-etanola), također rezultiraju u ispuštanju CO2 u atmosferu[36]. Istovremeno, podaci Svjetske Banke govore da je promjena namjene za zemljišta koja su do sada korištena za proizvodnju hrane, u proizvodnju biogoriva, udvostručilo cijenu hrane u svijetu od 2005-2008, povećavajući glad naročito u najsiromašnijim dijelovima svijeta.[37]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, prvi dio, Fondeko svijet 27:10-12, 2009[mrtav link]
  2. „Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, drugi dio, Fondeko svijet 28:42-43, 2009”. Arhivirano iz originala 2010-04-01. https://web.archive.org/web/20100401001510/http://www.fondeko.filmzona.com/28.pdf. 
  3. 3,0 3,1 3,2 Summary for Policymakers, Climate Change 2021: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Sixth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
  4. 4,0 4,1 4,2 Summary for Policymakers, Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
  5. Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
  6. Ammann C. et al., Solar influence on climate during the past millennium: Results from transient simulations with the NCAR Climate Simulation Model, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 104, 10. izdanje, str. 3713-3718
  7. The Science Of Climate Change, Royal Society, maj 2001
  8. Archer D., (2005), Fate of fossil fuel CO2 in geologic time, Journal of Geophysical Research, vol 110, izdanje C9, str.C09S05.1-C09S05.6
  9. Lu, Jian; Gabriel A. Vecchi, Thomas Reichler (2007). Expansion of the Hadley cell under global warming, Geophysical Research Letters 34: L06805.
  10. „COP15”. Arhivirano iz originala 2009-01-19. https://web.archive.org/web/20090119150922/http://www.cop15.dk/en/. 
  11. Propast: Sporazum o klimi samo primljen na znanje - Dnevnik.hr
  12. Policija uhitila 968 prosvjednika u Kopenhagenu - Aktualno - svijet - Večernji list
  13. Berger, A.; et al. (2005), On the origin of the 100-kyr cycles in the astronomical forcing Arhivirano 2012-10-26 na Wayback Machine-u, Paleoceanography 20 (4): PA4019.
  14. Genthon, C.; et al. (1987), Vostok Ice Core - Climatic response to CO2 and orbital forcing changes over the last climatic cycle, Nature 329 (6138): 414–418
  15. Robock, A.; Oppenheimer, C. (2003), Volcanism and the Earth’s Atmosphere, Washington DC: American Geophysical Union. str. 139, ISBN 0-87590-998-1
  16. Meehl, Gerald A.; et al. (2005), How Much More Global Warming and Sea Level Rise, Science 307 (5716): 1769–1772
  17. Gillett, Nathan P.; Dáithí A. Stone, Peter A. Stott, Toru Nozawa, Alexey Yu. Karpechko, Gabriele C. Hegerl, Michael F. Wehner & Philip D. Jones (2008), Attribution of polar warming to human influence, Nature Geoscience 1: 750
  18. Otkriće globalnog zatopljenja
  19. IPCC WG1 AR4 Report — Chapter 1: Historical Overview of Climate Change Science, IPCC WG1 AR4 izvještaj, IPCC, 2007, str. 97
  20. Kiehl, J. T.; Kevin E. Trenberth (1997), Earth’s Annual Global Mean Energy Budget, Bulletin of the American Meteorological Society, 78 (2), str. 197–208
  21. https://earthobservatory.nasa.gov/images/146978/methane-emissions-continue-to-rise
  22. Pearson, Paul N.; Palmer, Martin R. (2000), Atmospheric carbon dioxide concentrations over the past 60 million years, Nature 406 (6797): str. 695–699
  23. Schopf, J.W. The First Billion Years: When Did Life Emerge? Elements 2,4:229-233, 2006.
  24. Summary for Policymakers, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change, Intergovernmental Panel on Climate Change. 20. januar 2001.
  25. Prentice, I. Colin; et al, (2001), 3.7.3.3 SRES scenarios and their implications for future CO2 concentration Arhivirano 2006-12-08 na Wayback Machine-u, Intergovernmental Panel on Climate Change
  26. g
  27. Mitchell, J. F. B.; et al, (2001), 12.4.3.3 Space-time studies Arhivirano 2007-07-11 na Wayback Machine-u, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
  28. Sparling, Brien (2001), Ozone Depletion, History and politics, NASA
  29. Radna grupa I, sekcija 3.2.2.2, 2007, IPPC, str. 243
  30. ch3
  31. Hansen, James E.; et al (2006), Goddard Institute for Space Studies, GISS Surface Temperature Analysis, NASA Goddard Institute for Space Studies
  32. FDCC podaci za 1880-2009[mrtav link]
  33. Weart, Spencer (2006), The Public and Climate Change u Weart, Spencer: The Discovery of Global Warming, American Institute of Physics
  34. Revkin, Andrew, (2007), Poor Nations to Bear Brunt as World Warms, The New York Times
  35. EU agrees on carbon dioxide cuts, BBC, 9. mart 2007
  36. „Tallying Biofuels' Real Environmental Cost”. Arhivirano iz originala 2013-08-26. https://web.archive.org/web/20130826150808/http://www.time.com/time/health/article/0,8599,1931780,00.html. 
  37. World Bank Chief: Biofuels Boosting Food Prices