Carlos Raúl Villanueva
| Carlos Raúl Villanueva | |
|---|---|
| modernizam • funkcionalizam | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Carlos Raúl Villanueva Astoul 30. svibnja 1900.  London, Ujedinjeno Kraljevstvo |
| Smrt | 16. kolovoza 1975. Caracas, Venezuela |
| Supružnik | Margot Arismendi Amengual |
| Rodbina | Carlos Antonio Villanueva (otac) Pauline Astoul (majka) |
| Profesionalne informacije | |
| Obrazovanje | École des Beaux-Arts |
| Opus | |
| Polje | arhitektura |
| Suradnici | Roger-Leopold Hummel Francisco Narváez |
| Znamenita djela | |
| |
| Influencija | |
Carlos Raúl Villanueva Astoul (London, 30. svibnja 1900. – Caracas, 16. kolovoza 1975.) bio je venezuelanski modernistički arhitekt, poznat kao jedan od "tvoraca" moderne Venezuele, čiji se arhitektonski uraci danas smatraju dijelom UNESCO-ve Svjetske baštine.
Villanueva je rođen u Londonu kao sin Carlosa Antonija Villanueve i Pauline Astoul, nedaleko od zgrade generalnog konzulata Venezuele, na čijem je čelu bio njegov otac. U ranom djetinjstvu se dosta selio, tako da je jedno vrijeme živio u Parizu i Málagi, prije nego se na duže vrijeme smjestio u francuskoj prijestolnici. Godine 1922. upisuje arhitekturu na École des Beaux-Arts u Parizu; godine 1928., njegov zajednički rad sa studijskim kolegom osvojio je drugo mjesto na dodjeli prestižne Prix de Rome. Iste godine, Villanueva je diplomirao i po prvi puta posjetio Venezuelu, odakle je otišao za Newark, NJ, gdje se zaposlio u arhitektonskoj firmi Guilbert and Betelle. Nakon godinu dana u Sjedinjenim Državama, vratio se u Venezuelu te se zaposlio u Ministarstvu javnih radova. Došavši u Venezuelu, Villanueva je imao brojne ideje i planove kako modernizirati zemlju, koja je u tom periodu još uvijek bila ogledalo kolonijalne arhitekture. Pod utjecajem francuskih struja, ali i s europskim i američkim iskustvom, Villanueva je želio primijeniti suvremene arhitektonske ideje u modernizaciji zemlje. Njegov prvi zadatak bio je orijentiran na grad Maracay, koji je pod generalom Juanom Vicenteom Gómezom popstao de facto glavni grad, točnije na Hotel Jardín; već tu je Villanueva primijenio neke od svojih kasnijih, karakterističnih elemenata, poput natkrivenih galerija te internih dvorova i vrtova.
Dana 28. siječnja 1933. godine, oženio se Margot Arismendi Amengual, s kojom će imati četvoro djece.
Prvi veliki projekt bio mu je Muzej lijepih umjetnosti u Caracasu, kojega je dobio 1935. godine. Taj mu je projekt omogućio veliku kreativnu slobodu, ali i spajanje arhitekture s likovnom umjetnošću, koja je, uz knjige, bila njegova velika strast. Na projektu je surađivao s kiparom Franciscom Narváezom, s kojim će kasnije surađivati na još nekoliko važnih projekata, među kojima su Prirodoslovni muzej i škola Gran Colombia, na kojoj je Villanueva po prvi puta pokušao primijeniti svoju temeljnu umjetničku ideju, onu o sintezi umjetnosti, koja se sastojala u međusobnoj integraciji arhitekture i ostalih umjetničkih disciplina, poput slikarstva i kiparstva. Godine 1944., započeo je rad na svom najvećem projektu, kojeg mnogi smatraju njegovim remek-djelom, a radi se o Univerzitetskom gradu u Caracasu.
Projekt je rađen na mjestu bivše hacijende koja je pripadala obitelji Simóna Bolívara, ali je bila povezana s novim središtem grada. Radilo se o istinski masovnom projektu, kako u urbanističkom, tako i u arhitektonskom smislu, ali je isti omogućio Villanuevi ne samo da promjeni svoje modernističke i funkcionalističke stilske elemente, već i da dosljedno provede u djelo svoju ideju o sintezi umjetnosti. Na površini od čak dva kilometra kvadratna, Villanueva je smjestio ukupno 40 različitih zgrada, a više od 25 godina je surađivao s autorima, koji su svojim djelima doprinijeli konačnom izgledu "grada". Arhitekt je pomno sudjelovao u realizaciji projekta sve do kasnih 60-ih godina, kada je zbog slabog zdravlja morao ostaviti neke planove u fazi dizajna.
Umro je 1975. godine u Caracasu, gradu čiju je jezgru učinio po mnogima najboljim primjerom primjene moderne arhitekture u Latinskoj Americi. UNESCO je 2000. godine njegov Univerzitetski grad uvrstio na popis Svjetske baštine.
