Batalo
Batalo je srednjovjekovni bosanski vlastelin iz župe Lašve na travničkom području. Imao je titulu tepčije. U Bosni se titula tepčija javlja u XIII i traje do početka XV stoljeća. Postojala su dva ranga ove titule: veliki tepčija i tepčija. Veliki tepčija je bio na vladarevom dvoru, a tepčija je bio na službi u župi ili pri oblasnom gospodaru. Bez obzira na rang, tepčije su vodile brigu o zemljoposjedima svojih gospodara (bilo vladara, bilo oblasnih gospodara ili župljana). Ovi dostojanstvenici se pojavljuju tokom razgraničenja posjeda (vladarskih, gospodarevih ili župskih). U Srbiji se titula velikog tepčije ugasila prije Dušanovog krunisanja za cara, a u Bosni krajem XIV i početkom XV stoljeća
Batalo je pripadao je rodu Šantića. Bio je oženjen Resom iz plemićkog roda Hrvatinića, te je tako zagospodario i župom Sanom. Iznad današnjeg sela Varošluk podigao je dobro utvrđeni grad Toričan.[1]
Prve podatke o Batalu nalazimo u ispravi kralja Stjepana Dabiše, koju je kralj 17. jula 1392. godine izdao dubrovačkoj vladi. U ovome dokumentu Batalo se spominje u ulozi dvorskog tepčije i ulozi svjedoka u validnosti isprave. Bio je zajedno sa ostalim velmožama među glavnim savjetnicima bosanskih vladara iz kraja 14. vijeka. Poznat je i po svojim vezama sa Crkvom bosanskom.
Nastalo je 1393. godine. Pisar (dijak) Stanko Kromirijanin prepisao je ovo evanđelje za bosanskog velmožu tepčiju Batala Šantića. Očuvana su četiri lista koja se nalaze u Nacionalnoj biblioteci u Sankt Petersburgu. Na trećem listu pisac navodi da je prepisao evanđelje za tepčiju Batala, koje je bilo ukrašeno, te vrijeme njegovog završetka koje se desilo 1393. godine dvije godine poslije smrti kralja Tvrtka a u doba kralja Dabiše. [2] Iz očuvanog dijela teksta saznaje se da je tepčija Batalo držao grad Toričan, župu Sanu i da je bip oženjen Resom, sestrom velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Na drugoj stranici dopisana su dva niza imena onih „koji su se narekli u red Crkve“ prije i poslije Rastudija. To je tzv. „Red gospodina Rastudija“ koji se shvata kao popis imena onih koji su upravljali Crkvom bosanskom prije i poslije Rastudija. [3]
Batalova grobnica se nalazi u Turbe, na uzvišenju Crkvine, na području opštine Travnik, Bosna i Hercegovina. Na sjednici održanoj od 25. do 31 januara 2005. godine u Sarajevu, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika donijela je odluku da se arheološko područje proglasi za nacionalni spomenik BiH.[4] Otkrio ju je 1915. godine kapetan Teplý. Iste godine obavljena su arheološka istraživanja pod rukovodstvom Ćire Truhelke. [5]
- ↑ „Сеи справи књиге тепачија Батало, кои бише много славан' кои др'жаше Торичан и Лашву, а за ним' бише госпоја Реса. Вукца вое(вод)е кћи: А бише он един' брат'и вое(во)да босан'ски, а други кнез' босан'ски, а трети бан' хр'ватски. А тада Батало тепачија др'жаше Сану и гредише му на возиницих' вино ис Кремене у Торичан', а он' бише много доб'р добрим' људем' и много славан' добрим' кр'стијан'м и зато га Б(ог)' множаше у вики вјеком'. Ам(и)н'.“ Đ. Sp. Radojičić, Odlomak bogomilskog jevanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija 14-15, Sofija, 1964, 495-507
- ↑ “В' име оца и сина и светаго духа. Сеи книге направи тепачија Батало своим' дијаком' Стан'ком Кромиријанином' и оковав' е сребром' и златом' и одлив' кросницоми и приказа е стар'цу Радину. А написаше се сие книге у дни крала Дабише од' ројенија С(и)на Б(о)жија 1393 лито, по умр'ти крала Твр'тка друго лито“, Đorđe Sp. Radojičić, Odlomak bogomilskog jevanđelja bosanskog tepačije Batala iz 1393 godine. Izvestija na Instituta za balgarska istorija 14-15, Sofija, 1964, 495-507;Franjo Šanjek, Bosansko - humski krstjani u povijesnim vrelima (13. - 15. st.), Barbat, Zagreb, 2003, 356
- ↑ Aleksandar Solovjev, Vjersko učenje bosanske crkve, Zagreb 1948, 33
- ↑ „Batalova grobnica”. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-06. Pristupljeno 9. 2. 2020.
- ↑ „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]