Arapski oriks

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Arapski oriks
Reem-Lavan001.jpg
Status zaštite
Status iucn3.1 VU.svg

Status zaštite: Osjetljivi (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Artiodactyla
Porodica: Bovidae
Potporodica: Hippotraginae
Rod: Oryx
Vrsta: O. leucoryx
Dvojni naziv
Oryx leucoryx
Pallas, 1766

Arapski oriks (lat. Oryx leucoryx) je antilopa srednje veličine s grbom, dugih ravnih rogova i čupava repa[1]. Najmanji je član roda Oryx. Nastanjuje područje pustinja i stepa Arapskog poluotoka. Arapski oriks je izumro u divljini ranih 1970-ih, ali je preživio u zoološkim vrtovima i privatnim čuvalištima i ponovno uveden u divljinu početkom 1980-ih. Klasificiran je kao ugrožena vrsta na Crvenom popisu IUCN-a (2009.2) i navedena u CITES dodatku I. Godine 2008., populacija mu je procijenjena na oko 1100 jedinki u divljini i 6000-7000 jedinki u zatočeništvu u zoološkim vrtovima i privatnim zbirkama diljem svijeta.

Katarski oriks pod nazivom 'Orry' odabran je kao službena maskota za Azijske igre 2006. u Dohi[2].

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Taksonomsko ime Oryx leucoryx dolazi iz grč. orux (Gazella/antilopa) i leukos (bijeli). Arapski oriks se naziva i bijeli oriks, a poznat je i kao maha, wudhaihi, baqar al Wash i boosolah na arapskom jeziku.

Ruski zoolog Peter Simon Pallas uveo je termin "Oryx" u znanstvenu literaturu 1767., nazivajući afričkog elanda oriks antilopom (Pallas, 1767). Godine 1777. ime je prebačeno u Cape Gemsbok. U isto vrijeme, također je opisao ono što danas nazivamo arapski oriks kao Oryx leucoryx, bilježeći raspon prostiranja kao područje "Arabije, a možda i Libije." 1816., Henri Marie de Ducrotay Blainville dijelila je skupine antilopa, usvajajući Oryx kao ime roda, i preimenovala Pallasovu antilopu Oryx u oriks gazellu (de Blainville, 1818.).Godine 1926., Martin Lichtenstein zbunjen prebacivanjem imena Oryx leucoryx u sabljorogi oriks (sad Oryx dammah) koju su u Sudanu otkrili njemački prirodoslovaci Wilhelm Friedrich Hemprich i Christian Gottfried Ehrenberg (Lichtenstein, 1826.). Arapski oriks tada nije imao imena do prvih živih primjeraka u Europi doniranih Zoološkom društvu u Londonu 1857. Ne shvaćajući da bi to mogao biti Oryx leucoryx prethodnih autora, dr. John Edward Gray predlaže da se životinja nazove Oryx beatrix po Princezi Beatrice od Ujedinjenog Kraljevstva (Gray, 1857.). Iako se taj naziv održao dugi niz godina, Oldfield Thomas preimenovao je sabljorogog oriksa u Oryx algazal 1903. (što je tada preimenovana Oryx dammah), i dao arapskom oriksu natrag izvorni naziv. Zbrka između 2 vrste je pogoršana činjenicom da su se obje životinje nazivale bijeli oriks na engleskom jeziku.

Anatomija i morfologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Arapski oriks visok je 1m u ramenima , a teži 70 kg. Njihova koža je gotovo bijela, a donji dio i noge su smeđe. U predjelu vrata nalaze se crne pruge, tako i na čelu, na nosu i proteže se od roga kroz oko do usta. Oba spola imaju duge ravne ili blago zakrivljene prstenaste rogove dugačke 50-75cm.

Arabski oriks se odmara tijekom dnevne vrućine i može predvidjeti kišu, te će krenuti prema njoj, što znači da imaju ogromno stanište. U Omanu se kreću staništem od 3.000 kvadratnih km. Krda su mješovitih spolova i obično sadrže između 2 i 15 životinja, iako su viđena stada i do 100 jedinki. Arapski oriksi općenito nisu agresivani jedni prema drugima što omogućuje da krda žive mirno neko vrijeme.

Osim ljudi, vukovi su jedini predator arapskih oriksa. U zatočeništvu i dobrim uvjetima u divljini, oriksi postižu životni vijek do 20 god. U razdobljima suše, očekivani životni vijek im se može znatno smanjiti zbog pothranjenosti i dehidracije. Ostali uzroci smrti su borbe između mužjaka, ujedi zmija, bolesti i utapanje u poplavama.

Rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijesno, arabski oriks se vjerojatno kretao tijekom većeg dijela Bliskog istoka. Ranih 1800-ih, nastanjivali su i Sinaj, južnu Palestinu, Transjordan, velik dio Iraka i većinu Arapskog poluotoka. Tijekom 19. st. i početkom 20. stoljeća, stanište arapskih oriksa se povuklo natrag prema Saudijskoj Arabiji, a do 1914. je tek nekoliko jedinki opstalo izvan te zemlje. Bilo je nekoliko izvješća o arapskim oriksima u Jordanu 1930., ali od sredine 1930-ih jedina preostala populacija bila je u pustinji Nafud na SZ Saudijske Arabije i Rub' al Khali na jugu.

Godine 1930., arapski prinčevi i činovnici naftnih kompanija počinju lov na arapskog oriksa automobilima i puškama. Lov je rastao, a neki su izvijestili da je korišteno čak 300 vozila. Do 1950., sjeverna populacija je praktički izumrla. Zadnji je arapski orinks u divljini prije introdukcije viđen 1972..

Arapski orinks preferira stanište u pustinji šljunka ili pijeska, gdje ga od većine grabežljivaca i lovaca štiti brzina i izdržljivost. U pijesku pustinje u Saudijskoj Arabiji, arapski oriks se uobičajeno nalazi u tvrdom pijesku područja ravnica između mekše dine i grebena.

Ekologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ekologiji hranjenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Prehrana arapskog oriksa uglavnom se sastoji od trave, ali i drugih vrsta biljaka uključujući drveće, pupove, travu, voće, gomolje i korijenje. Stada arapskih oriksa traže rijetke kiše da bi se hranili novoizraslim biljkama koje rastu nakon kiše. Arapski oriks može izdržati nekoliko tjedana bez vode. Istraživanjima u Omanu utvrđeno je da primarno jedu trave iz roda Stipagrostis. Cvijeće iz trava roda Stipagrostis im je najveći izvor sirovih bjelančevina i vode, dok se lišće činilo boljim izvorom hrane s druge vegetacije.

Bihevioralna ekologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kad ne lutaju svojim staništem ili se ne hrane, oriksi kopaju plitka udubljenja u mekom tlu ispod grmova ili stabala za odmaranje. Sposobni su otkriti kišu u daljini i pratiti smjer svježeg rasta biljaka. Broj jedinki u stadu može se uvelike razlikovati(do 100), ali prosjek je 10 ili manje jedinki. Pristupa stadu nema, a jedan mužjak na teritoriju je rijetkost. Stada uspostavljaju izravnu hijerarhiju koja uključuje sve ženke i mužjake iznad dobi od oko 7 mjeseci. Arapski oriks teži održavanju vizualnog kontakta s drugim članovima stada, podređeni mužjaci imaju položaj između glavnih jedinki stada i okolnih ženki. Odvojeni od stada, mužjaci će tražiti područja koja su posljednji put posjetili sa stadom, živeći u osami sve do povratka krda. Gdje voda i uvjeti ispaše dozvole, muški oriksi će uspostaviti svoj teritorij. Mladi mužjaci žive sami. Dominacije stvorene hijerarhije unutar stada se poštuju i isrikazuju, što uklanja opasnost od teških ozljeda koje bi mužjaci mogli nanijeti svojim dugim, oštrim rogovima. Mužjaci i ženke koristiti će svoje rogove u obrani teritorija.

Važnost za ljude[uredi - уреди | uredi izvor]

Hebrejska riječ re'em može značiti arapski oriks, iako može također značiti izumrli divlji bik ili neka druga vrsta rogatog sisavaca. U biblijskoj verziji kralja Jamesa riječ "re'em" je prevedena kao "jednorog", a legenda o jednorogu možda potječe dijelom od arapskog oriksa, koji sliči jednorogu ako se promatra u profilu.

Zaštita[uredi - уреди | uredi izvor]

Fauna & Flora International, uz financijsku pomoć iz World Wildlife Fund spasili su arapskog oriksa od izumiranja. Godine 1962., te su grupe prve pokrenule prvi u uzgoj stada u zoološkom vrtu Phoenix. Počevši sa samo 9 životinja, u Phoenixu je bilo više od 200 uspješnih rođenja. Odavde, oriksi su slani u druge zoološke vrtove i parkove za uzgoj stada. Arapski oriksi su lovljeni do izumiranja u divljini od 1972. Do 1980. broj arapskih oriksa u uzgoju povećao se do točke da je bilo moguće pustiti jedinke u divljinu. Prvo puštanje u Omanu pokušano je s oriksima iz Parka divljih životinja San Diego. Osim u Omanu, danas divlje populacije postoje i u Saudijskoj Arabiji i Izraelu.

Arapski oriks je klasificiran kao ugrožena vrsta na IUCN-ovoj Crvenoj listi. Godine 2008. procjenjeno je da u svijetu ima oko 1100 oriksa u divljini i 6000-7000 oriksa u uzgoju. Neki od njih žive u velikim ograđenom staništima (free-roaming), kao one u Siriji (Al Talila), Bahreinu, Kataru i UAE.

Dana 28. lipnja 2007., utočište omanskog arapskog oriksa je zaštićeno područje uklonjeno s UNESCO-ve Svjetske baštine. UNESCO-ovo je objašnjenje je odluka omanske vlade da na 90% teritrija utočišta otvori crpilišta. Na tom je mjestu populacija oriksa smanjena s 450 1996. na samo 65 jedinki 2007. Danas je preostalo 4 para.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Talbot, Lee Merriam (1960). A Look at Threatened Species. The Fauna Preservation Society. pp. 84–91.
  2. http://www.travour.com/asian-games-2006/mascot-of-asian-games-2006.html