Édouard Daladier
| Édouard Daladier | |
|---|---|
 | |
105. premijer Francuske
| |
| Mandat 31. siječnja 1933. – 24. listopada 1933. | |
| Predsjednik | Albert Lebrun |
| Prethodnik | Joseph Paul-Boncour |
| Nasljednik | Albert Sarraut |
108. premijer Francuske
| |
| Mandat 30. siječnja 1934. – 7. veljače 1934. | |
| Predsjednik | Albert Lebrun |
| Prethodnik | Camille Chautemps |
| Nasljednik | Gaston Doumergue |
117. premijer Francuske
| |
| Mandat 10. travnja 1938. – 20. ožujka 1940. | |
| Predsjednik | Albert Lebrun |
| Prethodnik | Léon Blum |
| Nasljednik | Paul Reynaud |
| Rođenje | 18. lipnja 1884. Carpentras, Francuska
|
| Smrt | 10. listopada 1970. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | PR |
| Zanimanje | profesor povijesti |
Édouard Daladier (Carpentras, 18. lipnja 1884. – Pariz, 10. listopada 1970.) je bio francuski političar i trostruki premijer koji je ostao zapamćen po tome što je 1938. godine potpisao Münchenski sporazum, koji je Hitleru omogućio aneksiju čehoslovačke regije Sudeti, u kojoj je živjelo većinsko njemačko stanovništvo. Ovaj sporazum se smatrao vrhuncem međuratne politike popuštanja prema njemačkim teritorijalnim ekspanzijama kako bi se izbjegao novi rat svjetskih razmjera.
Rani život[uredi | uredi kod]
Daladier je rođen 1884. godine u Carpentrasu, departman Vaucluse. Daladier će tokom kasnije karijere dobiti nadimak "Bik iz Vauclusea" zbog svog debelog vrata, širokih ramena i odlučna pogleda, mada su cinični kritičari nerijetko dodavali rogove koji su izgledali kao ticala puževa. Studirao je povijest te je oko 1909. godine radio kao profesor u Nîmesu. Godine 1911. izabran je u općinsko vijeće Carpentrasa, a tokom Prvog svjetskog rata aktivno služi u vojsci i stiče čin satnika. Godine 1919., izabran je u Zastupnički dom u departmanu Vaucluse, kao zastupnik Radikalne stranke.
Politički uspon i premijerski mandati[uredi | uredi kod]
Daladier je brzo napredovao u Parizu. Već 1924. postaje ministar kolonija u vladi Édouarda Herriota, a tokom turbulentnog perioda od 1925. do 1933. godine obnaša različite ministarske funkcije u seriji vlada. Dana 31. siječnja 1933. postao je, po prvi puta, premijer Francuske, no vlada mu pada već u listopadu iste godine. Dana 30. siječnja 1934. ponovo je postao premijer, no ovaj mandat bio je još kraćeg vijeka. Dana 6. veljače 1934., došlo je do uličnih demonstracija organiziranih od strane krajnje desnice. Središte Pariza bilo je pod opsadom, a prisitak na Daladiera bio je toliki da je već 7. veljače 1934. godine morao podnijeti ostavku. Naslijedio ga je Gaston Doumergue, a bio je to prvi put u francuskoj povijesti da je premijer smijenjen nakon uličnih demonstracija. Kasnije, tokom iste godine, govoreći na kongresu Radikalne stranke u Nantesu, Daladier je iznio svoju ideju o dvije stotine obitelji, koja je tvrdila kako Francuskom treba upravljati dvjesto najbogatijih obitelji, koje su istovremeno i gospodari politike i ekonomije. Njegova izjava bila je: "Dvjesto obitelji su gospodari francuske ekonomije i, dakle, gospodari francuske politike." (fr. Deux cents familles sont maîtresses de l'économie française et, en fait, de la politique française).
Nakon ostavke u veljači 1934., Daladier je nastavio služiti u raznim vladama te je uveo Radikalnu stranku, kao njezin predsjednik, u Front populaire, zajedno s Blumovim socijalistima i Thorezovim komunistima.
Münchenski sporazum i predvečerje rata[uredi | uredi kod]
U travnju 1938. godine, Daladier je ponovo izabran za premijera te je tako bio na čelu francuske vlade u periodu kada su se vodili pregovori koji su prethodili sklapanju Münchenskog sporazuma, kojim je Francuska pogazila danu garanciju da će braniti Čehoslovačku u slučaju njemačke invazije. Daladier je praktički gurnut u pregovore od strane britanskog premijera Nevillea Chamberlaina, bez kojega bi rat bio neizbježan. Ipak, za razliku od Chamberlaina, Daladier nije imao nikakvih iluzija oko Hitlerovih stvarnih planova, rekavši Chamberlainu direktno kako Hitler planira osigurati dominaciju na europskom kontinentu, kao što je to ranije htio ostvariti Napoleon. Dodao je:
Danas je na redu Čehoslovačka. Sutra će na redu biti Poljska i Rumunjska. Kada Njemačka dobije ulje i žito koje joj treba, okrenut će se prema Zapadu. Naravno, mi moramo pojačati naše napore da spriječimo rat. Ali to se neće ostvariti ako se Velika Britanija i Francuska ne budu držale skupa, intervenirajući u Pragu radi novih ustupaka, ali istovremeno objavljujući kako će štititi nezavisnost Čehoslovačke. No, ako Zapad ponovo kapitulira, samo će ubrzati rat kojeg žele izbjeći.
No ipak, vjerojatno obeshrabren pesimističnim i defetističkim stavom kako civilnih tako i vojnih članova svoje vlade te istraumatiziran francuskim gubicima u Prvom svjetskom ratu, Daladier je popustio Chamberlainu i 30. rujna 1938. potpisao sporazum. Po povratku u Pariz je očekivao bijesne rulje, ali je, zapravo, dočekan s ovacijama. Svom pomoćniku, Alexisu Légeru, rekao je samo: "Ah, budale!"[2]
Svjestan situacije u Europi, Daladier je započeo tajne razgovore s Sjedinjenim Državama o načinu izbjegavanja američkih zakona o neutralnosti s ciljem kupovine oružja za Francusku. Pregovori su bili iscrpni i dugotrajni, a zaključeni su tek na proljeće 1939. godine, kada je Francuska naručila velik broj ratnih zrakoplova iz Sjedinjenih Država. Iako većina istih do Francuske nije stigla prije njezina pada, dogovoreno je da isti budu predani Britaniji kao dodatno naoružanje.
Drugi svjetski rat[uredi | uredi kod]
Kada je u kolovozu 1939. potpisan pakt Ribbentrop-Molotov, došlo je do snažne reakcije naroda na koju je Daladier reagirao tako što je zabranio Komunističku partiju, optužujući ih da nisu osudili Josifa Staljina. Rat je bio pitanje dana, no Daladier i dalje nije bio sklon ulasku Francuske u isti. Ipak, 3. rujna 1939. godine, Francuska je ušla u Drugi svjetski rat i tako započela fazu znanu kao Lažni rat. Dana 6. listopada iste godine, Hitler je Britaniji i Francuskoj ponudio mir, na što je Daladier, iako je dio njegove vlade bio za, odlučno izjavio: "Uzeli smo oružje u ruke da bi se borili protiv agresije. Nećemo ga ispustiti sve dok ne dobijemo garancije za stvarni mir i sigurnost, sigurnost koja nije ugrožena svakih šest mjeseci."[3]
U ožujku 1940., Daladier podnosi ostavku na mjesto premijera zbog neuspjeha da pomogne finskoj obrani u Zimskom ratu. Zamijenio ga je Paul Reynaud, dok je Daladier ostao u vladi kao ministar obrane. Daladierova antipatija prema Reynaudu onemogućila je potonjeg da smijeni Mauricea Gamelina s mjesta vrhovnog zapovjednika. Nakon snažnog njemačkog proboja kod Sedana, Daladier je zamijenio portfelje s Reynaudom i tako postao ministar vanjskih poslova, dok je potonju preuzeo obranu. U svibnju 1940., Gamelina je konačno zamijenio Maxime Weygand. Sve se to dogodilo čak devet dana nakon početka njemačke invazije.
Vjerujući kako će vlada nastaviti s djelovanjem u egzilu, Daladier s još nekim članovima vlade bježi u Maroko. Tamo je uhapšen i ubrzo vraćen u Francusku, gdje je optužen u sklopu Riomskog procesa zajedno s Blumom, Reynaudom i Gamelinom. Višijevska Francuska je pokušala dokazati kako su vođe Treće Republike krivi za pad Francuske 1940. godine. Montirani proces na koncu je zaustavljen 1942., a potpuno obustavljen u svibnju 1943. godine. Daladier je za suđenja boravio u zatvoru na Pirinejima, samo da bi 1943. bio premješten u konc-logor Buchenwald. Iz Buchenwalda je premješten u dvorac Itter u Austriji, gdje su boravili i drugi francuski dužnosnici. Oslobođen je tokom bitke za Itter 1945. godine.
Posljednje godine[uredi | uredi kod]
Nakon rata, Daladier se vratio u Narodnu skupštinu, gdje je bio oponent Charlesu de Gaulleu. Od 1953. do 1958. je bio gradonačelnik Avignona, nakon čega se povukao iz politike. Umro je 10. listopada 1970. godine u Parizu. Pokopan je na groblju Père-Lachaise.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Shirer, William The Collapse of the Third Republic: An Inquiry into the Fall of France in 1940, 1969, Da Capo Press, pp. 339–340.
- ↑ Jean-Paul Sartre, Le Sursis
- ↑ Shirer, William The Collapse of the Third Republic: An Inquiry into the Fall of France in 1940, 1969, Da Capo Press, p. 529.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Jean Fabry |
Ministar kolonija 1924–1925 |
Slijedi: Orly André-Hesse |
| Prethodi: Paul Painlevé |
Ministar rata 1925 |
Slijedi: Paul Painlevé |
| Prethodi: Yvon Delbos |
Ministar javnog obrazovanja 1925–1926 |
Slijedi: Lucien Lamoureux |
| Prethodi: Bertrand Nogaro |
Ministar javnog obrazovanja 1926 |
Slijedi: Édouard Herriot |
| Prethodi: Georges Pernot |
Ministar javnih radova 1930 |
Slijedi: Georges Pernot |
| Prethodi: Georges Pernot |
Ministar javnih radova 1930–1931 |
Slijedi: Maurice Deligne |
| Prethodi: Charles Guernier |
Ministar javnih radova 1932 |
Slijedi: Georges Bonnet |
| Prethodi: Joseph Paul-Boncour |
Ministar rata 1932–1934 |
Slijedi: Jean Fabry |
| Prethodi: Joseph Paul-Boncour |
Premijer Francuske 1933 |
Slijedi: Albert Sarraut |
| Prethodi: Camille Chautemps |
Premijer Francuske 1934 |
Slijedi: Gaston Doumergue |
| Prethodi: Joseph Paul-Boncour |
Ministar vanjskih poslova 1934 |
Slijedi: Louis Barthou |
| Prethodi: — |
Zamjenik premijera 1936–1937 |
Slijedi: Léon Blum |
| Prethodi: Louis Maurin |
Ministar obrane i rata 1936–1940 |
Slijedi: Paul Reynaud |
| Prethodi: Léon Blum |
Zamjenik premijera 1938 |
Slijedi: Camille Chautemps |
| Prethodi: Léon Blum |
Premijer Francuske 1938–1940 |
Slijedi: Paul Reynaud |
| Prethodi: Georges Bonnet |
Ministar vanjskih poslova 1939–1940 |
Slijedi: Paul Reynaud |
| Prethodi: Paul Reynaud |
Ministar vanjskih poslova 1940 |
Slijedi: Paul Reynaud |
