Za dom spremni

Izvor: Wikipedia
Zagrebački zbor 1942.- ulaz u sabirni logor na mjestu današnjeg SCa

Za dom spremni hrvatski je pozdrav koji je nakon Drugog svjetskog rata stekao negativnu reputaciju jer je postao sinonim za pozdrav ustaša u fašističkoj NDH.[1][2]

Pozdrav Za dom (bez završetka spremni) prvi put se spominje u neutralnoj verziji 1684. u spjevu Oddiljenja Sigetskoga čentiri děla o bitci kod Sigeta, kojeg je napisao Pavao Ritter Vitezović. Međutim, danas se taj pozdrav uglavnom izbjegava te je ozloglašen jer su ga koristile ustaše 1941.-1945.:

Wikicitati „Naš pozdrav je: Za dom – spremni! Za poglavnika i za dom – spremni!“
()

Krajnje desna vojna postrojba HOS koristila je pozdrav tijekom rata u Bosni.

Slučaj Šimunić[uredi - уреди]

U današnjem dobu takav se poklič smatra neprimjernim i neukusnim, te je doveo do ponižavajućih incidenata za Hrvatsku. Jedan je primjer pobjeda Hrvatske u nogometnoj utakmici sa Islandom u studenom 2013. koja je zasjenjena kada je igrač Josip Šimunić uzeo mikrofon i povikao tu gestu navijačima koju je zabilježila kamera, što je dovelo do osuda i kritika.[3][4][5] Na kraju je Disciplinska komisija FIFA-e objavila ovu odluku: "Igrač i publika su koristili povik kojeg je tijekom Drugog svjetskog rata koristio fašistički ustaški pokret. Stoga je Disciplinska komisija zaključila kako je njihovo ponašanje bilo diskriminirajuće. Uzevši u obzir sve okolnosti ovog slučaja, posebice ozbiljnost incidenta, komisija je odlučila kazniti igrača sa 10 utakmica neigranja" a sa 70.000 švicarskih franaka kažnjen je i Hrvatski nogometni savez.[6]

Mnogi koji su branili nogometaša Josipa Šimunića tvrdili su da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav te prizivali kao argument presudu Prekršajnog suda u Kninu zbog nošenja i prodaje suvenira s natpisom “Za dom spremni”. Dio hrvatskih medija objavio je kako u obrazloženju presude stoji da je pozdrav “Za dom spremni” poznat kroz “cijelu hrvatsku povijest još od vremena Šubića i Zrinskog te da time ne predstavlja nikakvo tzv. ustaško obilježje kako mu se vjerojatno stavlja u teret”. [7] Uvidom u sudski spis razvidno je bilo riječ o obrani optuženika, a ne o sudskom obrazloženju. Sud ga je oslobodio jer Zakon propisuje da se ne smije nositi odora koja potiče na rat, uporabu nasilja i nacionalnu i vjersku mržnje. Sud je utvrdio da Marković nije predmete nosio već izlagao pa prema tome nema osnove za tužbu. Sud nije ustvrdio da je riječ o “starom hrvatskom pozdravu”. [8]

Reference[uredi - уреди]

Vidi također[uredi - уреди]