Tomislav Ladan

Izvor: Wikipedia
Broom icon.svg Ovom članku ili jednom njegovom delu je potrebno sređivanje da bi se dobio kvalitetniji članak. Sređivanje podrazumeva dodavanje interviki-veza, kategorizaciju, unutrašnje povezivanje, razlamanje teksta i slična uređivanja, kako bi se dobio karakter pravog Vikipedijinog članka.
Pogledajte kako se menja strana za pomoć, ili stranu za razgovor. Uklonite ovaj template kada završite.

Tomislav Ladan (1932, Ivanjica, Srbija - 2008, Zagreb, Hrvatska), hrvatski književnik, prevoditelj i polihistor. Godine djetinjstva i školovanja proveo je u Travniku, Bugojnu, Banjaluci i Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1958. Pod utjecajem poliglota Rikarda Kuzmića i Henrika Barića, za vrijeme filoloških studija podjednako se posvetio proučavanju klasičnih jezika uz slavistiku i germanistiku. Kako nije uspio dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu, radio je neko vrijeme kao privatni podučavatelj, tumač, novinar, urednik za stranu književnost u izdavačkom poduzeću.

Na osobni poziv Miroslava Krleže 1961. prelazi na posao u Leksikografski zavod u Zagrebu, gdje je sada glavni ravnatelj, te urednik "Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika". Putovao je u mnoge europske i izvaneuropske zemlje (Egipat, Kanada, Island, Kina) kao tumač ili predavač, ili radi proučavanja živih jezika i leksikografije. Godine 1963/64 bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Uppsali. Prvim književnim sastavcima javio se 1950. Nakon manjeg broja početničkih pjesama djeluje kao esejist, kritik, prozaik, prevoditelj i leksikograf, koji je za četvrt stoljeća u LZ "Miroslav Krleža" napisao stotine enciklopedijskih jedinica s područja kroatistike, opće etimologije, skandinavistike, te engleske i njemačke knjizevnosti. Znatan dio Ladanova rada zauzimaju prijevodi pjesničkih, dramskih, proznih i filozofskih djela s grčkog, latinskog, engleskog, njemačkog, švedskog i norveškog. Tako je preveo sa starogrčkog dijelove Biblije (Evanđelja), Eshilovu "Orestiju", Euripidovu "Medeju"; Aristotelovu "Metafiziku", "Nikomahovu Etiku", "Fiziku" i "Politiku"; s latinskog djela hrvatskih latinista, Ovidija, Descartesa, Dantea, Petrića, Aurelija Augustina; s njemačkog "Sagu o Niebelunzima"; sa švedskog djela Bergmana i Strindberga; s norveškoga Henrik Ibsena; s engleskog razna djela T. S. Eliota, E. Pounda, W. Shakespearea, te po jedno djelo Normana Mailera, Virginije Woolf, Jamesa Jonesa, Vladimira Nabokova, Herberta Marcusea i Maxa Horkheimera.

U uvodnoj rečenici ovoga kratkog predgovora receno je o Tomislavu Ladanu da je "esejist, kriticar, polihistor, prozaik i prevoditelj". Već bi i s obzirom na tako široko ocrtan profil ovaj suvremeni klasik književnog znanstva i književnosti zasluživao opširnu monografiju, u kojoj bi se potanko analizirale sve osobine što ih posjeduju tako razvrstani tipovi književnog stvaraoca. Pa premda individualnost pisca nije moguće dijeliti - nedjeljivost je još po drevnoj Boetijevoj odredbi jedno od bitnih obilježja individualnosti - preglednost nam nalaže takav postupak, sve ako će rečeni združeni tipovi biti tek naznačeni u najkraćim crtama.

Ladanovi radovi koji imaju za temu jezikoslovlje, jezikoznanstvo i jezikotvorstvo nisu brojni, ali su zato veoma utjecajni. Odnosi se to poglavito na oštru kritiku takozvani "rječnika dviju Matica", naslovljenu "Centaurski rječnik centaurskog jezika"; temeljnu studiju o hrvatskome standardnom jeziku "Hrvatska književna koine", 1971, te na golemu poligrafiju "Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo", u kojoj razlaže, na sustavan način i na preko 1.100 stranica, sve temeljne pojmove ljudskoga opstojanja preko etimologije u hrvatskom i glavnim europskim i svjetskim jezicima-od Boga do globalizacije.

Jedini Ladanov roman "Bosanski grb" (1975) intelektualistička je proza koja jedva može zadovoljiti kriterije "romana", čak i u postmodernističkoj poetici. Iako protkana motivima hrvatske sudbine na prostorima središnje Bosne (Kupres, Travnik, Livno,..), ova virtuozna konstrukcija je zapravo bliža "anatomijama" ili hibridnim kompozicijama renesansnih pisaca poput Roberta Burtona ili Rabelaisa, no reperspektivizirana ekperimentalnim žarom Joycea i svjesnom gradnjom i razgradnjom mikromotiva, ironiziranjem klišea "pripovjedačke Bosne" i poigravanjem stilističkim izričajima - od uzvišenoga do opscenog. Moglo bi se reći da je glavni "junak" (ako se uopće može govoriti u tim kategorijama) "Bosanskoga grba" - hrvatski jezik.

Kao esejist, Tomislav Ladan je našao svoj pravi genre. Enciklopedijsko znanje i analitička strast najbolje dolaze do izražaja u slobodnoj formi eseja, u kojoj se stapaju aforistička oštroumnost, ludička zaigranost mogućnostima jezika te autorov spisateljski vitalizam: Ladan je "strpao" u eseje obilje raznorodnih tema, od uloge psovke u književnosti i dominantnih svjetonazora europskoga srednjovjekovlja do meditacije o umiranju i smrtnosti. Po svom habitusu nesklon tradicionalnim književnim žanrovima (poeziji, drami, romanu), Ladan se suvereno izražava u mediju u kojemu se stapaju "rubni" književni izrazi kao esej, aforizam, kritika i slobodna poligrafija. U kritici je dao sjajne raščlane klasika kao što su Broch, Musil i Faulkner, dok je hrvatsku (i srpsku, kao i bošnjačku) književnost zadužio preobiljem analiza kojima je podvrgao i mnoge potpuno marginalne književne uratke - često na konsternaciju "objekata" književne anatomije ovoga nepodmitljivoga kritika.

Vanjska poveznica[uredi - уреди]