Takashi Hara

Izvor: Wikipedia
Takashi Hara
原 敬
Takashi Hara

Mandat
29. rujna 1918. – 4. studenog 1921.
Prethodnik Terauchi Masatake
Nasljednik Uchida Kosai (v.d.)

Rođenje 9. veljače 1856.
Japan Morioka, Japan
(tada Flag of the Tokugawa Shogunate.svg Šognat Tokugawa)
Smrt 4. studenog 1921.
Japan Tokijo, Japan
Politička stranka Rikken Seiyūkai
Supruga Asa Hara
Vjera rimokatolik

Potpis
HaraT kao.png

Takashi Hara (japanski: 原 敬; Morioka, 9. veljače 1856. - Tokijo, 4. studenog 1921.), japanski političar, obnašao dužnost 10. premijera Japana od 29. rujna 1918. do 4. studenog 1921. godine. Neformalno, Takashi Hara je bio poznat i kao Kei Hara. Takashi je u povijest Japana ušao kao prvi "premijer pučanin" (japanski: 平民宰相, heimin saishō), što je često koristio kao krilaticu tokom svog mandata.

Biografija[uredi - уреди]

Rani život i ulazak u politiku[uredi - уреди]

Portret Takashija Hare tokom njegova boravka u japanskoj ambasadi u Parizu.

Hara je rođen 9. veljače 1856. u selu koje danas čini sastavni dio grada Morioka. Njegova obitelj bila je protivnica Meijijeve restauracije, što je Haru dugo držalo na samim marginama političke scene. Svoj dom je napustio u dobi od 15 godina, otišavši brodom u Tokijo. Nakon neuspješnog pokušaja pristupanja Carskoj mornarici, Hara se upisao u jednu besplatnu, francusku školu gdje je naučio tečno govoriti francuski jezik. Nedugo nakon toga upisao je studij prava pri tadašnjem Ministarstvu pravosuđa (danas Sveučilište u Tokiju), ali ga nikada nije dovršio.

U dobi od 17 godina, Hara je kršten pod imenom David. U to se vrijeme smatralo kako je Hara katolik postao iz koristoljublja, ali taj podatak nikada nije potvrđen. U dobi od 19 godina, odbacio je samurajsko porijeklo svoje obitelji i tako postao pučanin. Kasnije, tokom života, mnogo puta mu je ponuđen status plemića, ali Hara ga je svaki puta odbio, tvrdeći kako bi se time otuđio od običnog čovjeka i ograničio si pristup Predstavničkom domu. Godine, 1879., Hara je postao novinski izvjestitelj, ali je redakciju napustio nakon 3 godine zbog neslaganja s uredništvom, koje je novine htjelo pretvoriti u glasilo tadašnje konzervativne stranke, Rikken Kaishintō, koju je vodio Ōkuma Shigenobu.

Godine 1882. godine, na zahtjev ministra Inouea Kaorua, Hara je dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Posao je dobio nakon razgovora s ministrom 1884. godine, na brodu koji je putovao za Koreju, a sve vezano uz budućnost japanske politike. Inoue ga je imenovao generalnim konzulom u Tianjinu, a kasnije i prvim tajnikom veleposlanstva u Parizu. Za vrijeme mandata ministra Mutsua Munemitsua, Hara je bio zamjenik ministra vanjskih poslova te veleposlanik u Koreji. Nedugo nakon toga, napustio je Ministarstvo i vratio se novinarstvu, postavši upravitelj novina Mainichi Shimbun iz Osake.

Politička karijera[uredi - уреди]

Hara se politici vratio 1900. godine, kada se pridružio stranci Rikken Seiyūkai, koju je osnovao premijer Itō Hirobumi. Hara je postao prvi tajnik stranke. Njegov izbor za Predstavnički dom bio je uspješan, a tokom četvrtog mandata premijera Hirobumija, Hara je bio ministar komunikacija. Kasnije, u razdoblju od 1906. do 1913., služio je kao ministar unutrašnjih poslova u nekoliko različitih vlada. Kao ministar unutrašnjih poslova, Hara je imao veliku moć u provođenju reformi, a glavnina istih bila je usmjerena na slabljenje moći lokalne birokracije i zamjenu lokalnih moćnika sposobnim službenicima. Takav sustav favorizirao je meritokraciju i talent, a srušio dotadašnje klasno pozicioniranje koje je bilo karakteristično za Japan.

Godine 1914., nakon žestokih debata, Hara je postao predsjednik stranke, naslijedivši ostarjelog Saionjija Kinmochija. Ovaj period japanske povijesti često se naziva Taishō demokracija, a doveo je do toga da Japan iz tradicionalnog sustava prijeđe u sustav jako blizak parlamentarnoj demokraciji. Pod Harinim vodstvom, popularnost Rikken Seiyūkaija je masovno rasla, a 1917. godine, stranka je postala najjača stranka u japanskom parlamentu.

Prvi "premijer pučanin"[uredi - уреди]

Mjesto atentata premijera Haru nedugo nakon kobnog događaja.

Godine 1918., premijer Terauchi Masatake je uklonjen s vlasti zbog tadašnjih Rižinih buna. Dana 28. rujna 1918., njegovim nasljednikom imenovan je upravo Takashi Hara. Kada je 29. rujna 1918. službeno stupio na dužnost, Hara je postao prvi premijer Japana pučkog porijekla. Također, što je još važnije, Hara je postao prvi premijer u predratnom razdoblju koji je na tu poziciju imenovan iz parlamenta i to kao vođa najjače parlamentarne stranke, dakle ne kao velikaš, birokrat ili vojni časnik. Uz sve to, Hara je, kada je privremeno preuzeo vodstvo nad Ministarstvom mornarice (dok je ministar, admiral Katō Tomosaburō, bio odsutan), postao prvi civil na čelu bilo koje od grana oružanih snaga.

Ipak, kao premijer, Hara nije uživao veliku popularnost, primarno jer je odbio koristiti svoju premoć u donjem domu kako bi progurao Opći izborni zakon, kojim bi se uvelo opće pravo glasa. Njegov oprezni pristup mandatu razočarao je liberale i socijaliste, koji su ga optuživali da odgađa izglasavanje općeg prava glasa jer bi to ugrozilo njegovu poziciju. Kao stranački čovjek, Hara je već ranije bio na zlom glasu među birokracijom, konzervativcima i vojskom, a ultranacionalisti su ga prezirali.

Tokom njegova mandata, Japan je sudjelovao na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a sudjelovao je i u osnivanju i radu Lige naroda. U Koreji, Hara je odobrio vojnu intervenciju pri gušenju Prvomartovske pobune, ali je kasnije koristio blagonakloniju politiku kao reakciju na sve veće nezadovoljstvo u Koreji. Općenito, nakon pobune u Koreji, Hara je favorizirao blagonaklonu politiku prema kolonijama, a posebice prema Koreji, za koju je sredio da njegov prijatelj, Saitō Makoto, politički umjeren, bude generalni guverner. Iako su reforme u Koreji bile brojne, nisu mu pridobile simpatije ni među Koreancima, ni među Japancima - prvi su ih smatrali nedovoljnima, a potonji pretjeranima.

Dana 4. studenog 1921. godine, skretničar Kon'ichi Nakaoka je izvršio atentat na premijera Haru u Tokiju, napavši ga nožem. Mada osuđen, Nakaoka je iz zatvora pušten nakon samo 13 godina.

Izvori[uredi - уреди]

  • Najita, Tetsuo: Hara Kei in the Politics of Compromise 1905-1915. Harvard Univ. Press, 1967.
  • Olson, L. A.: Hara Kei – A Political Biography. Ph.D.diss. Harvard University, 1954.
  • Duus, Peter: Party Rivalry and Political Change in Taisho Japan. Cambridge/Mass.: Harvard University Press, 1968.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Političke funkcije
Prethodi:
Terauchi Masatake
Premijer Japana
29. rujna 1918.4. studenog 1921.
Slijedi:
Uchida Kosai
v.d.
Prethodi:
Matsumuro Itasu
Ministar pravosuđa (v.d.)
29. rujna 1918.15. svibnja 1920.
Slijedi:
Enkichi Ōki
Prethodi:
Ōura Kanetake
Ministar unutrašnjih poslova
20. veljače 1913.16. travnja 1914.
Slijedi:
Ōkuma Shigenobu
Prethodi:
Hirata Tosuke
Ministar unutrašnjih poslova
30. kolovoza 1911.21. prosinca 1912.
Slijedi:
Ōura Kanetake
Prethodi:
Yamagata Isaburō
Ministar komunikacija (v.d.)
14. siječnja 1908. - 25. ožujka 1908.
Slijedi:
Hotta Masayasu
Prethodi:
Kiyoura Keigo
Ministar unutrašnjih poslova
7. siječnja 1906.14. srpnja 1908.
Slijedi:
Hirata Tosuke
Prethodi:
Hoshi Toru
Ministar komunikacija
22. prosinca 1900. - 2. lipnja 1901.
Slijedi:
Yoshikawa Akimasa