Le Monde diplomatique

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Le Monde diplomatique
Tipmjesečne novine
Formatberliner
Vlasnik– Le Monde SA (51 %)
– Amis du Monde diplomatique
– Association Gunter Holzmann (skup suradnika)
OsnivačiHubert Beuve-Méry
François Honti
IzdavačLe Monde Diplomatique SA
UrednikBenoît Bréville
Glavni urednikAkram Belkaïd
Osnivanje1. 5. 1954; pre 69 god. (1954-05-01)
Politička orijentacijaljevica
Jezikfrancuski
Pismolatinica
Cena5,40 € (2023)
Sedište3 Avenue Stephen Pichon
75013 Pariz
Država Francuska
Tiraž179.943 (2020)
ISSN0026-9395
Službeni websitewww.monde-diplomatique.fr

Le Monde diplomatique je francuski mjesečni list tiskan u Parizu od 1954.

Historija[uredi | uredi kod]

Le Monde diplomatique je utemeljio u maju 1954. Hubert Beuve-Méry[α 1], također osnivač i direktor Le Mondea (1944), uglednih francuskih novina. Na početku zamišljen je kao prilog istog Le Mondea i namijenjen «krugu diplomata i velikih međunarodnih organizacija»[α 2].[1] Prvi broj je izašao na osam stranica u 5.000 primjeraka,[1] posvećenih vanjskoj politici i geopolitici. Prvi glavni urednik, François Honti[α 3], razvio je novine kao znanstveni referentni časopis. Honti je pažljivo pratio rađanje Pokreta nesvrstanih, nastalog na Konferenciji u Bandungu (1955), te pitanja tzv. Trećeg svijeta.[1] Na francuskoj političkoj sceni je tada Hubert Beuve-Méry vodio zaseban pravac unutar kritične ljevice[α 4] i bio je jedan od najoštrijih protivnika Charlesa de Gaullea i golizma tijekom 1960ih, sve do 1969. kada je kao novinar i maître à penser umirovljen.

Pod vodstvom Claudea Juliena[α 5] od 1973, novine su preuzele antiglobalizacijski pravac, koji će zadržati do kraja 1990ih godina i početkom 2000ih. Julien je istu tematiku Trećeg svijeta proširio koncentrirajući se na međunarodne ekonomske i monetarne probleme, na strateške odnose, i na sukobe koji su izbijali na Bliskom istoku. U to je vrijeme naklada Le Monde diplomatique odskočila sa 5.000 na 50.000 primjeraka,[1] da bi sa Michelinom Paunet za manje od dvadeset godina dosegnula tiraž od 120.000 primjeraka.[1]

Tijekom 1980ih list je kritizirao neoliberalnu ideologiju (Thatcher, Reagan), ocrtajući u mnogim zahvatima ono što će u narednim godinama postati opće stanje na Zapadu,[1] a nakon pada Berlinskog zida (studeni 1989) i Zaljevskog rata (1990/1991) sa novim direktorom Ignacijom Ramonetom (od siječnja 1991) te alternativne pozicije je Monde diplomatique zaoštrio, zauzimajući neovisan stav, kritizirajući pozicije nove ljevice i napadajući američki imperijalizam na međunarodnoj pozornici.[1]

Godine 1996. novine su osnovane kao neovisna izdavačka kuća, podružnica od Le Monde SA, kako bi se zajamčila autonomija mjesečnika. Donacija jednog njemačkog antifašiste prognanog prije rata u Boliviji, Güntera Holzmanna[α 6], omogućila je uredništvu novina da otkupi oko četvrtinu kapitala. Ostatak je otkupio konzorcij čitatelja i suradnika lista.[1] Tijekom 1990ih Le Monde diplomatique postaje angažirani think tank alternativne ljevice. U jednom uvodniku iz siječnja 1995. Ignacio Ramonet je skovao izraz pensée unique («jedna misao», «jednomišljenje») kako bi opisao nadmoć neoliberalne ideologije.[3] Iste godine, novine su podržale opći štrajk u Francuskoj (studeni/prosinac 1995) protiv plana premijera Alaina Juppéa da smanji mirovine. Tri godine kasnije, Le Monde diplomatique preuzeo je osnivačku ulogu u stvaranju ATTAC-a[α 7], alterglobalizacijske nevladine organizacije koja će zagovarati uvođenje Tobinovog poreza diljem svijeta. Godine 2001. list je imao važnu ulogu u organizaciji Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu.

Nakon Drugog zaljevskog rata, započet 2003. pod administracijom G. W. Busha, Ramonet je nastavio kritiku američke vanjske politiku i podržavao na primjer Bolivarsku revoluciju i politiku Huga Cháveza.[4][5][6] Ramoneta je naslijedio Serge Halimi[α 8] koji je doktorirao političke znanosti na kalifornijskom sveučilištu Berkeley. U 2018. Le Monde diplomatique objavljuje ukupno 37 tiskanih i online izdanja, na ukupno 20 jezika.

Suradnici[uredi | uredi kod]

Spoljašne veze[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Hubert Beuve-Méry (1902-1989), francuski novinar.
  2. ↑ (fr) Organe des cercles diplomatiques et des grandes organisations internationales, podnaslov u izdanju prvog broja.
  3. ↑ François Honti (tur. Honti Ferenc, 1900-1974), novinar i bivši konzul Mađarske u Ženevi u neposrednom poraću. Mađar iz slovačkog Losonca, živio je u Parizu od 1926.
  4. ↑ Na pr. vodio je kampanju protiv izravnog općeg prava za glasanje predsjednika Republike, što je važno pitanje u polupredsjedničkoj republici kao Francuska.
  5. ↑ Claude Julien (1925-2005)
  6. ↑ Günter Holzmann (Wrocław, 1912 – 2001), antifašista, ekologist i militant.[2]
  7. ↑ Association pour la Taxation des Transactions financières et pour l'Action Citoyenne.
  8. ↑ Serge Halimi (r. 1955), francuski novinar.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 (fr) „Le Monde diplomatique depuis 1954...”. Pristupljeno 16. 7. 2023. 
  2. ↑ (fr) „L’Association Gunter Holzmann”. Pristupljeno 16. 7. 2023. 
  3. ↑ (fr) Ramonet, Ignacio (januar 1995). „La pensée unique”. Le Monde diplomatique. Pristupljeno 16. 7. 2023. 
  4. ↑ (fr) Ramonet, Ignacio (august 2007). „Hugo Chávez”. Le Monde diplomatique. Pristupljeno 16. 7. 2023. 
  5. ↑ (en) Gonzalez, Angel (August 2003). „Chavez's Remarkable Staying Power Chavez in Person: The President As a Master of Improvisation”. PBS. Pristupljeno 19 February 2015. 
  6. ↑ (en) Clark, A.C. (2009). The Revolutionary Has No Clothes /Hugo Chávez's Bolivarian Farce. New York: Encounter Books. str. 126. ISBN 978-1594034459. 

Bibliografija[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Le_Monde_diplomatique&oldid=41441169