Korisnik:Schwarzkaffee/Lingvistika

Lingvistika (jezikoslovlje) jest znanost, nauka o ljudskome jeziku, prirodnoj sposobnosti jedinki vrste homo sapiens, nastaloj evolucijom čovjeka, da simbolički komuniciraju međusobno fiziološkim i čulnim putem, i to kodiranjem poruke u mozgu gramatičkim sredstvima, koja važe za svaki jezik posebice i prešutnim su društvenim dogovorom usvojena u svakoj jezičkoj zajednici; te njenim artikulisanjem uz pomoć tjelesnih organa, — bilo govorenjem, pisanjem ili gestom. Naziv lingvistika tvoren je prema latinskoj riječi lingua, "jezik". Jezikoslovlje je domaća prevedenica.

Također, suvremena lingvistika je i interdisciplinarna znanost koja u polju tehnologije doprinosi obradi prirodnih jezika, mašinskom prevođenju i umjetnoj inteligenciji, na polju sociologije i antropologije proučavanjima o odnosima jezika i društva i jezika i kulture, na polju neurologije proučavanjima odnosa jezične djelatnosti i rada neurona, na polju psihologije istraživanjima odnosa jezika i uma, načina usvajanja i učenja jezika, itd.

Interesovanje čovjeka za vlastiti jezik dugo je koliko i čitava ljudska povijest. Bavljenje jezikom i zanimanje za njega od samih početaka historije dio je čovječje civilizacije od neprocjenjivoga značaja, čiji su proizvod bile takve vrijedne tekovine kakve su, primjerice, pismo i književnost (jezička umjetnost). Ipak, iako su brojna lingvistička istraživanja provođena tokom čitave povijesti, lingvistika kao moderna akademska disciplina oblikovala se tek s krajem XIX i početkom XX stoljeća, a njezinim osnivačem smatra se švicarski lingvist Ferdinand de Saussure (Sosir), začetnik strukturalizma u filozofiji i znanosti, te semiotike, poslije koga je sva lingvistika dodanas u biti strukturalistička.

Predmet i opseg lingvistike

Dijelovi čovječjeg mozga zaduženi za obavljanje jezične djelatnosti; — obradu jezika u ljudskom mozgu proučava međudisciplinarna oblast neurolingvistika.

Jezična komunikacija između ljudi verbalnim putem, prema desaussureovskom konceptu jezičnoga znaka.

Prema stanovištu s kojeg se posmatra jezik, i prema obliku u kojem se ljudski jezik ostvaruje, uzetim za predmet svoga istraživanja, lingvistika obuhvaća velik broj disciplina i poddisciplina. Kako je jezik snažno upleten u sve sfere čovjekova djelovanja i spoznavanja sebe i svijeta koji ga okružuje, te kako se ostvaruje u više različitih pojavnih oblika, različitih namjena i dosega upotrebe u ljudskome društvu, tako ga i lingvistika može opisivati i proučavati s različitih, mnogobrojnih aspekata. Budući da je jezik osnovno i glavno sredstvo svakoga čovjekova djelovanja i spoznaje, lingvistika pripada humanističkim naukama, opštoj znanosti o čovjeku i njegovu djelu, te kognitivnoj znanosti, nauci o ljudskom umu i čovjekovoj spoznaji. A kako je jezik zapravo sistem znakova, koji služi prevashodno komunikaciji, lingvistika je, to ponajprije u svojem klasičnom desaussureovskom duhu, također i dio semiologije, nauke o znakovima koji nose značenje.

Ali isto tako, lingvistika odnosno njezine različite discipline mogu takođe spadati i u prirodne i u društvene nauke, u zavisnosti od cilja i aspekta proučavanja jezika, te metodologije i pristupa k jeziku koji zauzimaju. Taj široki opseg lingvistike uslovljen je upravo prirodom njenoga samog predmeta proučavanja, jezika; — kako je, s jedne strane, jezik u čovjeka prirodna, biološka pojava, koja je stečena evolucijom vrste i ostvaruje se radom čovjekova organizma i psihe, tako su i discipline lingvistike koje istražuju taj aspekt jezika dio prirodnih i kognitivnih znanosti, a kako je, s druge strane, jezik i društvena pojava, kako se usvaja društvenim putom (u ljudskoj zajednici) i obavlja niz društvenih, kulturnih i civilizacijskih funkcija, te konačno, i rabi se isključivo u zajednici, kao jedno od sredstava njezina funkcioniranja odnosno interakcije ljudi međusobno, tako su i discipline lingvistike koje istražuju ovaj aspekat jezika dio društvenih znanosti.

Pri tome, jezik se u ljudskoj vrsti manifestuje dvojako, te mu i lingvistika pristupa iz dvaju uglova; — s jedne strane kao opći prirodni (biološki i psihološki) i društveni fenomen svojstven čovjeku uopće, kao pripadniku vrste homo sapiens i kao nosiocu ljudske civilizacije; a s druge strane, u beskonačno i neprebrojivo mnogo različitih pojedinačnih mogućih ostvarenja, pojedinačnih idioma, pojavnih oblika toga općega fenomena, dakle različitih pojedinačnih jezika i dijalekata svijeta, kao posebnih manifestacija te opće ljudske sposobnosti, utvrđenih u različitima jezičkim zajednicama širom svijeta (kao što je to srpskohrvatski jezik nasuprot svih ostalih jezika na svijetu, ali i kao što su to svi njegovi dijalekti i registri ponaosob, napremase jedni drugih), bilo živućih ili vremenom izumrlih; pa najzad, i u različitima vještačkim sistemima znakova ljudske kulture i civilizacije (npr. programski jezici).

Zadatak je lingvistike, stoga, detaljno i što potpunije opisati, sa sviju mogućnih pomenutih aspekata i stanovišta (prirodnih i društvenih), svaku, ili barem svaku, od tih pojedinačnih manifestacija ljudskoga jezika, te preko njih doprijeti i do suštine, do biti, jezika kao takvog, kao opštega fenomena prisutnog u ljudskoj vrsti. Kako je sebi i zadala takovi velik, milenijski cilj, lingvistika je danas jedna izuzetno obimna znanost, razuđena na mnogobrojne discipline, škole, pravce i pristupe.

Lingvističke teorije i pristupi

Lingvistika je još uvijek mlada nauka, i to se odražava upravo u njezinoj preobimnoj zadaći i predmetu koji je sebi postavila, a o kome se još uvijek slabo toga zaista zna, zbog čega u njoj oko mnogih stvari još uvijek ne postoji slaganje, česti su prijepori i raspre, i brojna su sukobljena teorijska gledišta i pristupi, te razdijeljene mnogobrojne discipline. Tek se u budućnosti treba jasnije oblikovati i rasvijetliti predmet i obim lingvistike, tek se trebaju izobraziti i uobličiti teorijska stanovišta i pristupi ove nauke k svojemu predmetu proučavanja, i izraditi se konzistentnije lingvističke škole i discipline. Lingvistika je, dakle, još uvijek na pola puta; njozi nesumnjivo tek predstoji duga razvojna putanja.

Lingvistika i filologija

Najstarija se razlika u naučnoistraživačkome pristupu k jeziku oblikovala u periodu oko XIX vijeka, kada je prvobitni filološki pristup ("eksterni") zamijenjen lingvističkim u modernome značenju te riječi ("internim"). Razlika između filološkoga i modernog lingvističkog pristupa zasniva se, u osnovi, na opreci između književnoga jezika kao nosioca jedne kulture i samoga jezika po sebi, promatranog s obzirom na njegovu strukturu i funkcije koje obnaša u jezičkoj zajednici.

Filološki pristup proučavanju jezika, dominantan u ranoj lingvistici sve do XIX vijeka, podrazumijeva proučavanje prevashodno pisanih, književnih jezika, i to s akcentom na pismenu kulturu stvorenu na njima. Filologija ne proučava sâm jezik u smislu u kojem to moderna lingvistika čini, već proučava jezičko stvaralaštvo: književnost, retoriku i stilistiku, prije svega onih jezika koji imaju pisanu tradiciju, ali proučava i folklor i usmenu književnost nastalu na tim jezicima, i svu kulturu svezanu oko njih.

Od XIX vijeka naovamo, uočeni su propusti takvoga pristupa; — klasična filološka slika nekoga jezika uvijek je parcijalna, selektivna i subjektivna, jer zanemaruje realni, govoreni jezik, raslojen na razne dijalekte i narječja. Filologija sebi unaprijed postavlja idejni cilj: književni, najčešće i tzv. čist i nacionalni jezik; i zanemaruje sve ono što nije u skladu s tom idejom, dakle nepisane narodne dijalekte, miješane govore i sl. Pri tome ona uvijek unaprijed gradi idejni uzor prema kojem se ravna — u srednjovjekovnoj Evropi, to je bio klasični latinski odnosno antički grčki jezik, u arapskome svijetu klasični arapski jezik Kurana, u hindustanskoj Indiji sanskrit, u većini slovenskih zemalja crkveni staroslovenski itd. A nakon standardizacija evropskih nacionalnih jezika u XIX vijeku, filologija se u svakoj zemlji ponaosob posvećuje njegovanju tih nacionalnih književnih i standardnih jezika, i kulturnih stvaralaštava na njima, gradeći novi idejni cilj: nacionalni jezički standard s nacionalnom kulturom. Pri tome, filologija ne zadire u suštinu jezika samoga, ne bavi se odistinski njegovom strukturom i upotrebom, već se više usmjerava na kulturu koju jedan jezik nosi, na etnologiju, na povijest, umjetnost dane jezičke zajednice, i sl.

Od XIX vijeka, međutim, lingvisti su se okrenuli proučavanju upravo onih realnih, objektivnih idioma odista zatečenih na terenu, a ne zamišljenoga idealnog jezika brušenog u akademskim krugovima. Otada se prvo razvija dijalektologija, te pristup k jeziku ubrzo postaje lingvistički u modernome smislu, naučan i objektivan: zadatak lingviste postaje taj da opiše i prouči jezik kakav zaista jest na terenu, među svima izvornim govornicima; i još važnije, zadatak je lingvistike postao taj da opiše bit samoga jezika po sebi, i samo jezika, a da proučavanje kulture i književnosti ostavi po strani, prepuštajući ga drugim znanostima. Postavljajući temelje toga novoga, modernog oblika lingvistike, njezin osnivač Ferdinand de Saussure definisao je tzv. dihotomiju pristupa k jeziku, po kojoj se može razlikovati "eksterni" i "interni" pristup jeziku: eksterni koji se tiče vanjezičkih tekovina povezanih s jezikom, i koji odgovara filologiji, a interni koji se tiče samoga jezika, i koji jedino može predstavljati osnov moderne teorijske lingvistike:

"Jezik možemo proučavati sa stajališta veza s etnologijom, poviješću, geografijom, politikom, znanstvenim nazivljem, školom, književnošću i tada se bavimo eksternom lingvistikom (franc. linguistique externe). Koliko god takva proučavanja bila korisna, preko njih se ne može prodrijeti do same biti jezika. No jezik se može proučavati i kao sustav koji priznaje samo svoj vlastiti red, sustav sam za sebe i sam po sebi, i tada je riječ o internoj lingvistici, mnogo bitnijoj za spoznavanje naravi ljudskoga jezika. Tu razliku (dihotomiju) Saussure ilustrira usporedbom sa šahom. To što je šah u Europu došao iz Perzije, ili pak to što se drvene figure mogu zamijeniti bjelokosnima, na sustav se ne odrazuje, i to su činjenice eksternoga reda. No ako se poveća ili smanji broj figura, ili broj polja, ili se pak promijene pravila kretanja za pojedinu figuru, to duboko mijenja "gramatiku" igre i to su činjenice internoga reda."

Ipak, filologija i danas zauzima važno mjesto među lingvističkim disciplinama, kao interdisciplinarna oblast između lingvistike i kulturologije. Premda je skrajnuta s glavnog toka lingvističkih istraživanja, lingvistike u pravome smislu, filologija se i dalje razvija, svakako sa neophodno modernizovanom metodologijom, lišenom staroga filološkog subjektivizma i elitizma, kao znanstvena oblast posvećena proučavanju različitih jezičnih kultura i stvaralaštava, — uglavnom raslojena na specijalizovana polja poput slavistike, albanologije, klasične filologije itd.

Deskriptivizam i preskriptivizam

U direktnoj je vezi s razlikom u pristupu između filologije i lingvistike u pravome smislu i razlika između preskriptivističkoga i deskriptivističkog pristupa k jeziku: deskriptivna lingvistika bavi se opisom jezika, dok se lingvistički preskriptivizam bavi kodifikacijom jezika. Razlika između ovih dvaju pristupa, dakle, počiva na opreci između propisanoga, standardnog jezika i prirodnih, organskih idioma.

Rana filologija bila je u biti preskriptivna — njezin je zadatak bio, pored ostaloga, ustanovljavanje jezičkoga standarda, i pravila kojima bi se trebalo voditi prilikom javne upotrebe jezika. Potreba za takvima pravilima utilitarističke je prirode: u antici, ona su počivala na tehnikama retorike i književne stilistike, a kasnije, sa standardizacijama evropskih jezika, bila su potrebna radi kodifikacije jednoga jezičkog varijeteta koji bi bio u opštoj, naddijalektalnoj upotrebi na prostoru cijele države, u školstvu, trgovini, politici i diplomatiji, književnosti, medijima.

S napuštanjem klasičnoga filološkoga pristupa u periodu oko XIX vijeka i, naročito, nakon De Saussurea, lingvistika postaje prvenstveno deskriptivna — postavljajući sebi za cilj to da opiše jezik u realnoj upotrebi, a ne da propiše to kakvim se jezikom treba koristiti, ne inzistirajući više na idejnoj slici o pravilnome i nepravilnom nego oblikovavši se kao neutralno znanstveno polje neovisno od jezičke ideologije, za koje je svaki jezični idiom po sebi pravilan; "nepravilan jezik" je za modernu lingvistiku oksimoron, postoji samo standardni, društvenim dogovorom propisan jezik, naprema drugih jezičkih varijeteta i dijalekata, niti vredniji ni važniji od njih.

Sva je današnja lingvistika u modernom značenju te riječi — deskriptivna, ali lingvistički preskriptivizam i dalje je, dakako, aktualan jer potreba za jednim jedinstvenim jezičkim standardom u svakome društvu i dalje postoji. Stoga je kodifikacija standardnoga jezika i danas u većini zemalja važna akademska oblast, ali s tom razlikom da nije više u središtu lingvističkih tokova već se svodi na primjenu lingvističkih, dakle u osnovi deskriptivnih, saznanja. I današnje filologije su, stoga, svakako dobrim dijelom i deskriptivne oblasti, koje se bave opisom jezičkih kultura i stvaralaštava.

Sinhronijski i dijahronijski pristup

Sljedeća važna razlika u pristupu k jeziku u lingvistici jeste razlika između sinhronijskoga (jednovremenog) i dijahronijskoga (historijskog) pristupa jeziku, koju je također kao jednu od svojih jezičkih dihotomija prvi uočio i definisao De Saussure. Ta dihotomija počiva na vremenskoj točki gledišta: svaki jezik se vremenom mijenja i postepeno evoluira, ali lingvistika mora razlučiti u svojem pristupu jeziku to posmatra li ga u sinkroniji ili u dijakroniji, — tj. u jednome stanju do kojega je jezik vremenom došao, ili pak u historijskoj projekciji koja je dovela do toga stanja.

Prije De Saussurea, sva je lingvistika odnosno filologija bila dijakronijska: jezične pojave u sinkroniji objašnjavale su se isključivo kao proizvodi povijesnih procesa, tj. jezičke historije koja je do njih dovela i takovima ih oblikovala. Nakon njega, lingvistika je prevashodno sinkronijska: jezične pojave u sinkroniji objašnjavaju se u datoj vremenskoj točki, u zatečenome stanju neovisno od istorije, jer ni sami govornici jezika u sinkroniji nisu svjesni dijakronije kada se jezikom koriste, već usvajaju u datoj vremenskoj točki zatečeno jezičko stanje. Prema De Saussureu, bitno je razlučiti ta dva pristupa — oboji jesu naučno opravdani, i jezik se treba proučavati i sinkronijski i dijakronijski, ali ne smije ih se metodološki neopravdano miješati; dakle, jezik u sinkroniji, u jednovremenom stanju, mora se i proučavati strogo sinkronijski, neovisno o istoriji, a samo jezik u dijakroniji, tj. jezičnu povijest, opravdano je proučavati iz dijakronijske perspektive, prateći sktrukturalne promjene koje su jezik vremenom zahvatale:

"Jezik se tako može promatrati ili sa stajališta funkcioniranja u danome trenutku, u danome vremenskom presjeku, ili se pak svaka jezična jedinica može proučavati u razvoju kroz vrijeme, dakle od jednoga do drugoga vremenskog presjeka. Kao što nazivak sinkronija označuje jezično stanje u danom vremenskom presjeku, a dijakronija razvojne faze u vremenu, tako i u proučavanju jezičnih činjenica valja razlikovati dvije vrste perspektive: statičku ili sinkronijsku lingvistiku i razvojnu (evolutivnu) ili dijakronijsku lingvistiku; pritom će se prva baviti logičkim i psihološkim odnosima između supostojećih elemenata što tvore sustav, onako kako ih uočava sama kolektivna svijest, dok će dijakronijska lingvistika proučavati odnose koji povezuju elemente što ih ta ista kolektivna svijest ne primjećuje, a koji dolaze jedni nakon drugih i ne tvore sustav. Da bi zorno pokazao istodobnu neovisnost i međuovisnost sinkronije i dijakronije, Saussure uspoređuje sinkroniju s poprečnim prerezom stabljike koji otkriva strukturu biljke na određenoj razini, dok uzdužni presjek biljke omogućuje da pojedina vlakna pratimo od korijena do vrha biljke: ono što se može zaključiti iz jednoga presjeka ne može se zaključiti iz drugoga. Radi zornosti i tu se Saussure poslužio usporedbom sa šahom: pozicija u igri odgovara jednomu jezičnomu stanju, a vrijednost figura ovisi o njihovu položaju na ploči, jednako onako kao što neki jezični element dobiva vrijednost preko opreka prema ostalim elementima istoga sustava. Sustav je samo trenutačan, on se mijenja od pozicije do pozicije (odnosno sa svakim potezom neke od figura), naravno, uz uvjet da vrijednosti (kao i u jeziku) ovise o nepromjenljivu dogovoru (to će reći o pravilima igre) koji postoji prije početka partije i traje nakon poteza. Saussure ističe da je sinkronijsko proučavanje jezika ne samo jednako legitimno kao i dijakronijsko, nego sinkronijskomu proučavanju daje i prvenstvo."

Tako i svaka od suvremenih disciplina teorijske lingvistike može jeziku pristupati i sa sinhronoga i sa dijahronoga gledišta, ali kako je to istaknuo De Saussure, sinhronome pristupu u načelu valja dati prednost. Tako je i rana filologija po pravilu bila dijahronijska, dok je moderna lingvistika u načelu sinhronijski orijentirana; no pri tome, deskriptivna lingvistika svakako obuhvaća i sinhroni i dijahroni pristup, ali ih jasno razlučuje ili pak kombinira samo onda kada je to metodološki i teoretski opravdano. Jezički preskriptivizam je pak, u zavisnosti od ideje s kojom pristupa kodifikaciji jezičnoga standarda, ili u principu dijahronijski ili u principu sinhronijski, ili pak kombinuje obadva pristupa, ovisno o prešutnome društvenom i akademskome dogovoru koji u dotičnoj preskriptivističkoj (standardološkoj) tradiciji važi.

Formalni i funkcionalni pristupi

Suvremena lingvistika jeziku uglavnom pristupa s dvaju osnovnih stanovišta: formalnoga i funkcionalnog aspekta. Cilj je formalne lingvistike opisati jezik iz ugla forme, strukture i sustava, tj. njegove gramatike, dok je cilj funkcionalne lingvistike objasniti jezik iz ugla funkcije, tj. načina korišćenja jezikom u datoj jezičnoj zajednici. Obadva ova pristupa k jeziku provode se u okvirima različitih teorijskih škola i pravaca aktualnih u suvremenoj lingvistici. Generativna gramatika, kognitivna lingvistika.... kontekstualna i nezavisna...

Povijest lingvistike

Jezična ispitivanja do XIX vijeka

• najstarija, intuitivna proučavanja jezika: razvoj pisma
• sanskritski gramatičari, kineski filolozi
• antički grčko-rimski opisi jezika
• arapski gramatičari / srednjovjekovni filolozi
• renesansa i poslije nje

Metodologija lingvističkih istraživanja

Ključna pitanja na koja lingvistika kani pronaći odgovor mogla bi se ovako ugrubo formulisati:

• Šta je jezik; — čemu služi i od čega se sastoji?
• Na koji način ljudi komuniciraju međusobno jezikom?
• Kako ljudi oblikuju misli jezikom i obratno, jezik mišlju?
• Što je zajedničko svima jezicima, a u čemu se pak razlikuju?
• Kako se odražavaju ljudska kultura i društvo na jezike, a kako jezici na društvo?
• Otkuda čovjeku jezika: kako je jezik evoluirao u vrsti, i kako ga pojedinac usvaja?