Kefalonija

Izvor: Wikipedia
Kefalonija
Κεφαλλονιά
GR Kefalonia.PNG
Podaci
Lokacija Jonsko more
Arhipelag Jonski otoci
Država  Grčka
Površina 781 km²
Broj stanovnika 45.000
S5020200.JPG

Kefalonija (grčki: Κεφαλλονιά, Κεφαλονιά) je otok na zapadu Grčke u Jonskom moru pored zapadne obale Peloponeza.

Geografske karakteristike[uredi - уреди]

Kefalonija je najveći otok arhipelaga Jonski otoci, sa svojih 781 km² (to je skoro dva puta više od Krka - 405,78 km²). Otok je odvojen od obližnje Itake na istoku kanalom dužine 8,5 km, širine od 2 do 4,8 km.

Kefalonija ima vrlo razvedenu obalu, osobito na zapadu, tu se nalazi najveći i najdublji (12 km) otočki zaljev Argostoli, koji dijeli otok na dva dijela, istočni (veći) i zapadni (manji) - Poluotok Paliki. Uz obale Zaljeva Kefalonija leže dva najveća otočka naselja, na istočnoj Argostoli administrativni centar otoka i sjedište Prefekture Kefalonija i Itaka i Liksuri (9,800 stanovika) na zapadnoj strani zaljeva na poluotoku Paliki. U ta dva grada živi 2/3 svih stanovnika Kefalonije, koja ima svega 55 stanovnika na km².

Ostala veća naselja na otoku su Sami (2,895) na istoku, Erisos (1,963), Valsamata (942) u kotlini Omala i Makriotika (516) koje leži na istočnim padinama planine Agia Dinati.

Kefalonija je vrlo goroviti otok, sa planinskim masivom koji se proteže cijelom dužinom otoka od sjevera do juga. Najveća planina tog masiva je Enos (Mavrovouno) sa vrhom od 1.628 m, na jugozapadu otoka. Gornji dijelovi Enosa pokriveni su kefalonijskom jelom (Abies cephalonica) i dio su Nacionalnog parka Enos. Druga po veličini je planina Agia Dinati (1131 m.) koja se prostire sjeveroistočno od Argostolija i veže se na jugu sa Enosom. Otok ima nekoliko plodnih dolina; Livatos na zapadu otoka (na čijem sjevernom kraju leži Argostoli), Omala u sredini i Sami na istoku prema Itaci.

Pećina Melisani-atrakcija otoka

Otok leži u seizmički vrlo trusnom području, posljednji veliki potres je 1953. izazvao katastrofalna rušenja po svim otočkim naseljima, osim Fiscarda na krajnjem sjeveru otoka, koji je jedini ostao pošteđen.

Kefalonija ima geološki sastav poput jadranskih kraških otoka, i puna je pećina, osobito su poznate Melisani, koja liči na Modru špilju iz Biševa i Drogarati sa staktitima i stalagmitima (koja liči na Postojnsku jamu) a nalazi se blizu nje.

Privreda[uredi - уреди]

Uz turizam koji je danas glavna grana privrede, za Kefaloniju je važno maslinarstvo, čak 55% otoka pokriveno je stablima maslinama (preko milion stabala) koje su zasađene za mletačke uprave u 18 st. kad su Venecijanci izgubili Kretu i Peloponez. Uz masline uzgaja se vinova loza, agrumi, voće i povrće.

Životinjski svijet[uredi - уреди]

Kefalonija je poznata kao rezervat morskih kornjača Glavatih kareta koje nesu jaja na plaži Kaminija na krajnjem jugu otoka.[1]

Pogled na otok iz aviona

Historija[uredi - уреди]

Po grčkoj mitologiji otok je dobio ime po Kefalu, koji je pomogao tebanskom generalu Amfitrionu u ratu protiv neprijatelja Tebe, Tafijima. Amfitrion mu je kao nagradu poklonio otok Samos na zapadnoj obali Peloponeza, koji od tada nosi njegovo ime - Kefalonija.[2]

Otok je naseljen od drugog milenijuma pne., iz mikenskog perioda (1500 -1100. pne.) je arheološko nalazište -Tolos kod sela Canata na jugoistoku otoka, kojeg je otkrio arheolog Lazaros Kolonas 1991.

Rimljani su zauzeli Kefaloniju u 2. vijeku pne., kasnije je postala dio Bizanta. Za ranog srednjeg vijeka Kefalonijom su zavladali Normani sa Sicilije, koji su osnovali Palatinsku grofoviju Kefalonija i Zakintos (1185. - 1479.). Svega jednu godinu između 1479. -1500., Kefalonijom vlada Otomansko carstvo, a nakon njih Mletačka republika sve do 1797.

Za venecijanske vladavine od 16. do 18 st., Kefalonija je uz Zakintos bila poznata po proizvodnji ribizla i po velikoj brodarskoj floti. U to vrijeme većina otočkih naselja bila je smještena na brdima u unutrašnjosti zbog čestih piratskih napada.

izgled otoka Kefalonija

Kefalonija je zajedno s Mletačkom republikom pala pod napoleonsku vlast 1797 koja je trajala samo do 1. marta 1799., kad je Jonske otoke zauzeo ruski admiral Fjodor Fjodorovič Ušakov. Rusi su osnovali svoj protektorat Republiku sedam otoka u koju su uključili sve Jonske otoke, koja je formalno bila pod otomanskim suverenitetom, - ta republika egzistirala je od 1800. do 1807. Nakon njih Kefalonijom ponovno vladaju Francuzi (1807-1809). Napoleonove snage iz Kefalonije i Jonskih otoka protjerali su Britanci. Oni su osnovali svoju marionetsku državu Sjedinjene Države Jonskih otoka, koja je egzistirala od 1815 do 1864., nakon tog je posljednji britanski Visoki komesar Henry Knight Storks predao upravu predsjedniku Jonskog parlamenta Dimitriosu Karusosu, koji je 28. maja 1864. proglasio ujedinjenje (enosis) Jonskih otoka i Kraljevine Grčke .

Kefalonija za Drugog svjetskog rata[uredi - уреди]

Za Drugog svjetskog rata Kefaloniju su okupirali Italijani koji su na otok razmjestili oko 12,000 vojnika, ali je na njemu zbog strateške važnosti bio i njemački garnizon od 2 000 ljudi. Nakon kapitulacije]] Italije u septembru 1943. većina Talijana željela se vratiti kući, ali su Nijemci tražili da se predhodno razoružaju, - Talijani su to odbili (na spontanom referendumu) bojivši se da će nakon toga biti izloženi na milost i nemilost. Nijemci su nakon toga uputili dodatne trupe na Kefaloniju, da preuzmu kontrolu nad otokom - talijanska 33 pješadijska divizija Acqui pružila im je otpor kod njihovog iskrcavanja u luci Argostoli.

Nijemci su ipak zauzeli otok, razoružali Talijane i nakon toga pobili 5 000 talijanskih vojnika, od 9 000 preživjelih. Taj masakr bio je tema američkog filma Mandolina kapetana Corellija snimljenog po istoimenoj noveli]] Louisa de Bernièresa iz 1994.

Interesantno je spomenuti da je dobar dio vojnika iz divizije bio sa Slovenskog primorja i Istre. Ni nakon završetka rata Kefalonija nije imala mir, jer je na otoku bilo jako uporište ELASa, pa se nastavio Grčki građanski rat do 1949. kad je ELAS kapitulirao.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Loggerhead Turtles In Kefalonia
  2. Robert L. Fowler, 'The myth of Kephalos as aition of rain-magic' (Pherekydes FrGHist 3F34), in Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik 97 (1993), str. 29–42

Vajnske poveznice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]